Uvodno je podsjetio da je po definiciji organizacija društvena struktura u kojoj određeni ljudi u određenim međusobnim odnosima, određenim sredstvima i određenim metodama ostvaruju određene ciljeve.
Istaknuvši da sama definicija "ne prodire do unutarnje dinamike pojave" akademik Pusić objasnio je da se o budućnosti organizacije može govoriti ako se razmotre neki unutarnji problemi, među kojima je i način uspostavljanja ravnoteže između stabilnosti i adaptabilnosti organizacije.
Pri tomu, rekao je Pusić, treba podsjetiti da je društvena struktura zapravo svaki oblik ljudske interakcije stabiliziran u vremenu te da se do prije tri desetljeća razmišljalo samo o tomu kao stabilizirati organizaciju.
Sada je, međutim, istaknuo je, ključno pitanje prilagodba organizacije, a interakcija je, kao svako ponašanje pojedinca uvjetovano postojanjem drugoga, osnovna jedinica svakoga društvenog istraživanja. Interakcija pak s jednakom vjerojatnošću vodi u suradnju ali i u sukob, a po svojoj prirodi čovjek je, dodao je Pusić, jednako "sklon" i suradnji i sukobima čiji su uzroci oskudica, prioriteti, iritacija ili sama "konstrukcija" ljudskoga mentaliteta.
Zato, smatra akademik Pusić, budućnost organizacije treba promatrati u kontekstu promjene "situacije" u pogledu njene stabilnosti i prilagodljivosti te suradnje i sukoba.
Povezanost suradnje i sukoba upućuje pak na to da će oni i u budućnosti "kombinirati" te da će to biti jedna od karakteristika budućnosti organizacija, rekao je.
Ali, zaključio je akademik Pusić, sve utopije o svijetu bez sukoba "ne vide" da su suradnja i sukob međusobno ovisni, a kako se ne može znati kakav će biti njihov odnos, predviđanje svake budućnosti načelno je ograničeno.