Kožul, za vrijeme opsade Vukovara pripadnik Civilne zaštite Vukovara, kraj borbi je dočekao u vukovarskoj bolnici sa suprugom - tamo je i posljednji puta vidio sina.
"Ljudi iz svih skloništa su se sklonili u bolnicu, jer smo zaključili da ćemo tamo lakše preživjeti. Očekivali smo odmazdu, jer je grad jako dugo odolijevao napadima", kazao je svjedok, opisujući kako je 19. studenoga 1991. godine poslijepodne u bolnicu ušla JNA, a "s njima i druge postrojbe, bilo je tu svega i svačega". Rečeno im je da naprave popis ljudi iz bolnice, te da se izjasne kamo žele ići, u Hrvatsku ili Srbiju.
"Tad sam prvi put vidio majora (Veselina) Šljivančanina, koji nam je rekao: 'Svi idu u sabirni centar u Velepromet, najprije djeca, žene i starci, poslije i ostali'. Čim je to rekao, znao sam da od dogovora s JNA nema ništa", kazao je svjedok.
Već u bolnici svjedočio je odvođenju liječnika Tomislava Papa. Njega su, prema Kožulovim riječima, odvela neka dvojica i nikad se više nije pojavio. "U bolnici je vladao opći kaos, nikakve kontrole nije bilo, radio je tko je što htio", opisao je svjedok.
Potom su vojnim kamionima prebačeni u Vupik, gdje je, prema riječima svjedoka, bilo "neizdrživo, vikali su im ustaše, koljači". Njega i još neke odvojio je Vukovarčanin Darko Fot i postrojio ih kod nekog zida, kad je u skupinu doveden hrvatski policajac Miroslav Blašković. Mićo Đanković, kojega je znao kao konobara, obratio se Blaškoviću i kazao mu: "Da ja i ti, Blaškoviću, poravnamo račune", te ga je udario kundakom od automata u glavu i nekud ga odveo. "Ni njega više nisam vidio", kazao je svjedok.
S tog mjesta, nastavio je svjedok svoje emotivno izlaganje, njega i Juricu Papića odveo je neki Boro, kojega je prije rata znao kao "problematičnu ličnost".
"'Franjo, vodim vas na sigurno, ovdje će noćas biti krkljanac', kazao mi je Boro i odveo nas u zgradu preko puta, gdje je ranije bila stolarska radionica. Predao nas je nekom visokom, dugokosom čovjeku, kazavši mu: 'Topola, ovo su moja dvojica, nemoj da ih netko pipne'", pričao je svjedok, opisujući kako je nešto kasnije neki drugi dobrovoljac otvorio vrata prostorije i rekao im: "Za pola sata idete na strijeljanje". Međutim, prema riječima svjedoka, nakon njega je na vrata došao "oficir u uniformi s dva vojnika" koji im je rekao: "Ljudi, ustanite, vani je autobus, polazite dvojica po dvojica, sagnite glave, ne gledajte ni lijevo ni desno i uđite u autobus". Nakon toga, isti oficir naredio je svojim vojnicima da u autobuse nikoga više ne puštaju. "Tko priđe, pucajte", glasila je naredba, nakon čega je oblikovana kolona od sedam-osam autobusa, kojima su potom prevezeni u Sremsku Mitrovicu.
Svjedok Kožul, predratni policajac u Vukovaru, kazao je da većinu optuženih poznaje, te da je neke od njih nakon pada Vukovara vidio ili u bolnici ili kod Veleprometa. Iako svjedok nije spomenuo optuženog Predraga Madžarca, on je svoje obraćanje svjedoku završio: "Vidjet ćemo se još mi u Vukovaru, popričat ćemo".
Suđenje se nastavlja u srijedu, kad bi također putem video-konferencije iz Zagreba trebala svjedočiti još dva svjedoka. Na svjedočenje putem video-videokonferencije primjedbe su iznijeli odvjetnici optuženih, tražeći obrazloženje od suda zbog čega nije bilo moguće osigurati dolazak svjedoka u Beograd. Kao što su u ponedjeljak i najavili, odvjetnici optuženih zbog toga nisu ni sudjelovali u ispitivanju svjedoka.
"Njihovi zahtjevi ne idu u prilog dobrom tijeku suđenja, čak su i maliciozni. Iako ništa ne može zamijeniti neposredno svjedočenje, jasna je situacija u kojoj se nalaze svjedoci koji ne žele doći u Beograd, treba razumjeti da oni za to imaju jake psihološke razloge", kazala je novinarima nakon suđenja zastupnica oštećenih, direktorica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić.