Neobično su dirljive bile slike odlaska Svetoga Oca iz Osijeka, kad su ga prije nego je ušao u zrakoplov pratili Irena i Marinko u invalidskim kolicima s svoja dva prelijepa dječaka. Svima koji su nazočili tom oproštaju, uz đakovačko-srijemskog biskupa msgr. Marina Srakića i dva pomoćna biskupa Đuru Hranića i Đuru Gašparovića, predstavnika hrvatskih branitelja Šimu Bubala, osiguranje i nekolicinu novinara, bilo je vidljivo kako je Papa dirnut pričom mladoga bračnog para.
Bili smo uzbuđeni jer sve se brzo dogodilo, nazvali su nas pola sata prije toga i uz policijsku pratnju dovezeni smo u zračnu luku. Premda je cijeli dan Sveti Otac imao mnogo obveza, bijeli se putnik s posebnom radošću pozdravio s nama, priča Irena. Nikada to ne ćemo zaboraviti jer nas je dirnuo čovjek koji je najveći moralni autoritet svijeta, kažu Irena i Marinko, čiji se život tako vrtoglavo promijenio u trenutku kad je Irena kao 22-godišnja djevojka ostala bez obiju noga u jednom od teških topničkih napada na Osijek. Bilo je teško suočiti se s činjenicom da sam ostala bez nogu i dugo to nisam prihvaćala, stalno se pitajući zašto, ali želja za životom čini čuda. Marinko je također bez obiju noga (kao i Irena, iznad koljena) ostao kao mladić, hrvatski branitelj. Njih dvoje spojila je ljubav i počeli su zajednički život. Upoznali su se u toplicama, zaljubili, vjenčali i postali sretni roditelji dvojice dječaka.
Prva iskustva naših dječaka, kad su počeli hodati, vezana su uz naslon naših kolica za koja su se morali držati, jer mi ih nismo mogli uhvatiti za ručice i učiti hodati, priča Irena, koja je učiteljica, ali, kako kaže, nikada nije uspjela učiti drugu djecu. Marinko je inženjer elektrotehnike, ali svoj posao u struci pretočio je u brigu i rad sa sinovima.
Velika je bila hrabrost roditi dvoje djece, ali upravo ti dječaci odgovor su na križ života koji im je nametnuo rat, oni su njihova snaga i vjera.
Ako me pitate jesam li oprostila onima koji su nas učinili invalidima moram vam reći da vrijeme nosi svoje, ali da nikada nećemo zaboraviti! I zato sam teško doživljavala križ bolesti i patnje kroz koje je prolazio papa Ivan Pavao II. jer je u nama još mnogo patnje i boli, premda imamo snage i razloga za svako novo jutro, rekla je Irena.