ZAGREB, 3. siječnja (Hina)
FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG, Njemačka, (2. II. 1994.)
Hrvatska je prisiljena razgovarati s otimačem
"Ujedinjeni narodi i zapadne sile pasivno promatraju pokolj u Bosni.
Međunarodna zajednica neće ništa učiniti ni za Hrvatsku nad koju se
nakon uspješnoga srpskog osvajačkoga pohoda nadvila neugodna tišina.
Hrvatska vlada, koja već dugo ne računa na vojnu ili bar diplomatsku
pomoć izvana, ne može prihvatiti zapadnu politiku pasivnosti. Gotovo
trećinu njezina teritorija okupirao je neprijatelj. Ostale dvije
trećine prometno su presječene, gospodarski uništene i preplavljene
izbjeglicama. Spomenuta prometna izolacija i težak gospodarski i
izbjeglički teret ugrožava opstanak Hrvatske.
Mnogi Hrvati smatraju da je najbolje rješenje vojna ofenziva koja će
njihovoj zemlji vratiti izgubljene teritorije, izbjeglicama omogućiti
povratak, obrađivanje zemlje i izgradnju novih tvornica; stvoriti
uvjete za ponovno otvaranje prometnih komunikacija između
unutrašnjosti Hrvatske i Slavonije i Dalmacije; onemogućiti napade
srpskog topništva na hrvatske gradove na Jadranu. Političko vodstvo u
Zagrebu zna da su te vizije vrlo daleko od stvarnosti. Hrvati možda
mogu odbiti novi srpski napad na Hrvatsku, ali nemaju dovoljno vojnih
sredstava za oslobađanje okupiranih područja.
Suočena s takvom situacijom, vlada u Zagrebu čini ono što smatra
jedinim rješenjem: nastoji putem pregovora s pobjednikom postići
pojedinačne sporazuma koji će na kraju možda rezultirati podnošljivim
cjelokupnim dogovorom. Zagreb doduše nije stekao iskustva koja bi
upućivala na takav zaključak. Nakon proglašenja nezavisnosti g. 1991.
Hrvati su neprekidno pregovarali sa Srbima o novom temelju suživota -
konfederaciji. Sve je bilo uzaludno. Srbi su otegnute pregovore
smatrali tek metodom kojom će blokirati organizaciju obrane Hrvatske i
kupiti vrijeme za pripremu napadačkog rata.
Tuđman ne dopušta da ga ta iskustva zastraše. Početkom studenog
prošle godine hrvatski je Predsjednik inozemnim veleposlanicima u
Zagrebu izložio mirovni plan: normalizaciju odnosa u hrvatskim
područjima pod srpskom okupacijom, uspostavu mira u Bosni i
Hercegovini, sklapanje ugovora o međusobnom priznanju međunarodno
priznatih granica svih država na području bivše Jugoslavije. Ključni
primalac njegove poruke nije bila međunarodna zajednica već srpska
država s kojom je Hrvatska istodobno vodila tajne pregovore u
udaljenom i sigurnom Oslu.
Pregovori su završili neuspjehom. Srpski izaslanici nisu prihvatili
uporno inzistiranje hrvatske strane da su okupirani teritoriji
sastavni dio Hrvatske. No, posrijedi je bila samo jedna etapa.
Nastavak tajnih razgovora rezultirao je zajedničkim priopćenjem
hrvatskog i srpskog ministra vanjskih poslova, potpisanim 19. siječnja
u Ženevi, u kojem je istaknuta težnja za uspostavom dobrosusjedskih
odnosa i spremnost da se aktivno pridonese trajnom rješenju u bivšoj
Jugoslaviji. Po tom priopćenju, Srbija će 15. veljače otvoriti
službeno zastupništvo u Zagrebu, a Hrvatska u Beogradu.
Stalni uredi u glavnim gradovima Srbije i Hrvatske nesumnjivo mogu
olakšati kontakte. U početnoj fazi, pažnja će biti usredotočena na
manje probleme - primjerice, primanje i otpremu službenih priopćenja,
izdavanje dozvola za ulaz u zemlju i za prijevoz robe. Netko će reći
da male promjene najbolje utiru put rješavanju velikih problema. No,
veliki je problem za Hrvatsku povlačenje Srbije iz okupiranih
hrvatskih područja. Kako postići taj cilj? Odricanje od ratnog
plijena, koje ne bi bilo iznuđeno pritiskom, potaknulo bi Srbe da rat
proglase besmislenim i izazivalo nezadovoljstvo većine srpskog naroda,
usmjereno protiv srpskog Predsjednika.
Hrvatski Predsjednik ne misli tako. On smatra da Milošević mora
razgovarati s Hrvatskom jer sve komunikacije Srbije sa srednjom i
zapadnom Europom prolaze upravo kroz hrvatski teritorij. To stajalište
nije potpuno pogrešno. No, odnos snaga trenutačno je upravo obratan -
Hrvatska mora razgovarati sa Srbijom jer srpske oružane snage
blokiraju ceste i željezničke veze između središta i udaljenih regija
Hrvatske. Riječ je o problemu koji bi možda mogao postati temom
uspješnih pregovora. No, oni ne bi uključili razgovor o povratu
okupiranih hrvatskih područja, odvojenom vojno-političkom problemu
kojim se vjerojatno nitko neće tako skoro pozabaviti.
No, nije isključeno da će Hrvatska i Srbija približiti gledišta o
problemu Bosne i Hercegovine. 15. veljače srpsko i hrvatsko vodstvo u
Bosni i Hercegovini - obje strane svoje teritorije nazivaju
'republikama' - otvorit će svoja predstavništva u Mostaru i na Palama.
Vlade u Beogradu i Zagrebu lakše će postići dogovor o Bosni jer tamo
postoji i treća strana koju on može oštetiti - Muslimani. Tako se bar
čini.
No, Srbi u Bosni igraju dvostruku igru - s Hrvatima protiv Muslimana
i s Muslimanima protiv Hrvata. Stoga Hrvatska mora biti oprezna kako
se Hrvati, najmalobrojnija etnička zajednica u Bosni i Hercegovini, ne
bi našli u najnepovoljnijem položaju. Najslabija točka dosadašnje
hrvatske politike prema Bosni utemeljena je na predodžbi o nužnom
protivničkom odnosu prema bosanskim Muslimanima", zaključuje Johann
Georg Reissmueller.
DIE WELT, Njemačka, (2. II. 1994.)
Bude li potrebno - uzvratiti vatru
"Strašni rat u bivšoj Jugoslaviji očito je mnogo snažnije utjecao na
nedavne razgovore američkog predsjednika Billa Clintona i njemačkog
kancelara Helmuta Kohla no što se to pretpostavljalo. Oba državnika
vjerojatno su danas svjesni da su Zapad i međunarodna zajednica
upornim, potpuno neuspješnim pregovorima izgubili vjerodostojnost. Čak
ni nakon višemjesečnih razgovora nisu postignuti spomena vrijedni
rezultati.
Muslimanske države obuzima bijes jer su prisiljene nemoćno promatrati
izgladnjivanje i ubijanje svoje braće po vjeri. Krajnje je vrijeme bar
za djelotvornu i vjerodostojnu organizaciju dostave humanitarne
pomoći. Svijet više ne smije dopuštati sudionicima građanskog rata da
danima blokiraju konvoje humanitarne pomoći dok ljudi umiru. Jedino je
sredstvo sigurne dostave upotreba oružane sile.
Amerikanci i Europljani moraju zajednički organizirati zaštitu
konvoja humanitarne pomoći kako ih nitko ne bi mogao blokirati. Zračni
napadi teških borbenih zrakoplova nisu primjereno sredstvo. Zaštitu
valja provesti na tlu angažmanom modernih, borbenih zaštitnih tenkova
koji će otvarati vatru na sve ometače dostave humanitarne pomoći.
Pomoć bi mogla pružiti i operacija 'neposredne zračne potpore' (...)
Borbeni helikopteri primjereno su oružje za takav oblik potpore iz
zraka.
Treba prekinuti pregovore s onima koji i dalje maltretiraju
nezaštićeno civilno stanovništvo, uskraćujući mu pomoć. Osim toga, na
kocki su i posljedji ostaci vjerodostojnosti posrednika i međunarodne
zajednice. Tko uistinu želi pomoći, mora biti spreman - bude li
potrebno - i uzvratiti vatru", upozorava Martin S. Lambeck.
DIE PRESSE, Austrija, (2. II. 1994.)
Promijenjene balkanske fronte
"Bosanski Muslimani ne žele mir po svaku cijenu, otvoreno je priznao
predsjednik Izetbegović. Već od listopada prošle godine to je
stajalište zapravo temeljni problem međunarodnih mirovnih akcija. Ako
je ranije ključna točka bilo stajalište samouvjerenih i ratobornih
Srba, sadašnji je odnos snaga potpuno drugačiji.
Čini se da Srbi danas žele mir - srpske vođe prisiljeni su sve
drastičnijim metodama održavati svoje vojnike u borbenim postavama te
su stoga očito spremne na manje ustupke. Muslimani, naprotiv, smatraju
da je vrijeme njihov saveznik - već danas brojčano su nadmoćniji od
svojih neprijatelja; muslimanski su vojnici bolje uvježbani no ranije
i bolje motivirani od svojih protivnika; njihovo naoružanje svakim je
danom sve bolje. Jesenja odluka muslimanske strane o prihvaćanju
rizika još jedne - na sreću, trenutačno prilično blage - ratne zime
značila je zapravo da Muslimani odbijaju sve pokušaje posredovanja te
da borbom žele zadobiti sve što smatraju svojim.
Prikliještena između Muslimana i Srba, treća strana - bosanski Hrvati
- nema nikakvih izgleda, osim ako joj u pomoć ne priskoči Republika
Hrvatska svojom u međuvremenu također ojačanom vojskom. Hrvatska je to
već počela činiti, navlačeći na svoja leđa prijekore Zapada.
Oportunizam međunarodne zajednice, koja je svoje mirovne prijedloge
uvijek usklađivala s voljom vojno najjače strane, više ne može pratiti
te promjene. Dosadašnji kriterij da su krivci isključivo Srbi - i
Hrvati - više nije primjeren. Zapad napokon mora razmisliti koje je
rješenje najpravednije za sve balkanske probleme. Tek nakon toga
zapadne će države moći ocijeniti koja vojna akcija zaslužuje oznaku
neprihvatljivog napada, a koja status legitimne obrane.
Dosadašnji aktivni pragmatičari dosegnuli su granice svojih
mogućnosti. Ta ocjena odnosi se i na snage UN koje nemoćno lutaju među
frontama, skrbeći samo da zaraćene strane imaju dovoljno hrane.
Povremeno nekoliko mrvica dopadne i napaćenom civilnom stanovništvu",
ističe na kraju svog komentara Andreas Unterberger.
LE MONDE, Francuska,(2. II. 1994.)
Bihaćka 'autonomna pokrajna' smanjuje ambicije
Jean-Baptiste Naudet podsjeća da se potkraj rujna 1993. Fikret Abdić
"proglasio 'predsjednikom' 'autonomne' (u odnosu na Sarajevo)
pokrajine zapadne Bosne" te da je tada vrlo oštrim riječima napadao
predsjednika Aliju Izetbegovića. "Abdić je vladao bihaćkim
muslimanskim džepom poslije sklapanja posebnog sporazuma sa Srbima i
Hrvatima. Najavljivao je svoju političku, vojnu i moralnu pobjedu.
Danas se čini da se vratio umjerenijim osjećajima: 'G. Izetbegović je
predsjednik Bosne i ove pokrajine', kaže. Na optužbe o separatizmu
odgovara: 'Bosna je nas napustila, a ne mi Bosnu!' Tu je promjenu tona
lako objasniti. Danas, onaj koji se proglašavao 'moralnim
predsjednikom' Bosne ima poteškoća u očuvanju položaja gradonačelnika
Velike Kladuše, male zajednice na sjeveru muslimanskog bihaćkog džepa
gdje se nalaze poduzeće i njegova 'vlada'. Između nekadašnjih
trijumfalističkih proklamacija i sadašnjeg ponašanja, Fikret Abdić i
njegovi 'sjevernjački autonomaši' pretrpjeli su težak vojni poraz koji
su im nanijeli 'južnjaci', to jest 5. korpus bosanske vojske koji je
ostao vjeran Sarajevu. Potkraj prosinca vojska bosanske vlade osvojila
je na unutarnjoj fronti nekoliko kilometara, posebno klanac Skokovi
koji je zatvarao prilaz Velikoj Kladuši.
Strani promatrač tvrdi da su se južnjačke postrojbe zaustavile samo
zato da 'izbjegnu pokolj'. A Fikret Abdić se vratio skromnijim
ambicijama, umjerenijem jeziku. Ipak, 'predsjednik autonomne
pokrajine' nije štedio truda kako bi pobijedio", piše Naudet, dodajući
da je Abdić "potpisao mirovne sporazume s Radovanom Karadžićem,
Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom", "otvorio koridore kroz
teritorije koje nadziru Srbi i Hrvati", pokušao "ugušiti jug
blokirajući humanitarnu pomoć", "nije oklijevao u slanju svojih
postrojba na bihaćke južnjake napadajući s teritorija pod srpskim
nadzorom i uz potporu srpskoga topništva"... Osim toga, nastavlja
dopisnik, Abdić je 26. siječnja zatražio od zapovjednika UNPROFOR-a
Jeana Cota da razmjesti plave kacige između njegovih postrojba i 5.
korpusa kako bi, kako je rekao, "osigurali sigurnost autonomije". Na
kraju Naudet dodaje da će se, dakle, "Abićev pokušaj, koji podupiru
međunarodni promatrači, uspostave 'mira koji će biti primjer za cijelu
Bosnu', završiti još desecima žrtava, Muslimana koje ubijaju
Muslimani..."
NEWSWEEK, SAD,(7. II. 1994.)
Blues za plave kacige
Tom Post, uz suradnju dopisnika iz Sarajeva, Pariza, Washingtona i
UN, piše o problemima snaga UN u Bosni. Na početku članka autor navodi
primjer 11 danskih tenkova koji su 97 dana bili "taoci srpske
birokracije" prije nego što su se odlučili vratiti i krenuti vlakom
kroz Mađarsku, Austriju i Italiju, a zatim brodom do Splita. "No, to
nije kraj priče. Prošlog su tjedna hrvatske vlasti, ukrcavši se na
teretni brod, zaplijenile kontejner na kojemu je stajala oznaka da se
u njemu nalazi gorivo i plin. U njemu su pronašli protutenkovsko
oružje, streljivo za lako oružje, tenkovske granate i 15 tona TNT. Dok
su se dužnosnici UN branili da je posrijedi administrativna pogreška,
hrvatski je tisak optužio UNPROFOR da pokušava prokrijumčariti oružje
bosanskim Muslimanima.
Dvadesetomjesečna UNPROFOR-ova operacija u Bosni izgleda kao duga
tužba zlostavljane supruge. Predsjednik Clinton je mogao pohvaliti
humanitarni zračni most... ali na terenu UN ponižavaju, ucjenjuju i
stalno napadaju sve sukobljene strane, posebno bosanski Srbi i
Hrvati". Podsjećajući na nedavnu pogibiju britanskog člana humanitarne
misije zbog koje je London privremeno prekinuo operaciju te na
"ogorčene svađe zapovjednika na terenu i newyorške birokracije, koja
je nedavno izbila u tisku, svjetsko su tijelo pretvorili u obitelj
koja ne funkcionira. 'UN mogu biti onoliko jaki koliko to žele njihovi
članovi', prosvjeduje Kofi Annan, zamjenik glavnog tajnika za
mirotvorne operacije. Zemlje koje imaju velike kontingente na terenu
prijete njihovim povlačenjem. Francuski i američki dužnosnici prošli
su tjedan proveli razmjenjujući optužbe za moralnu hipokriziju - a sve
su to znakovi ogorčenja i nemoći u tragediji koja je postala
nerješiva.
Neke su probleme stvorili sami UN. Prošlog je tjedna novi UNPROFOR-ov
vođa misije Yasushi Akashi objavio rezultate dvomjesečne istrage o
optužbama o nedopuštenom ponašanju vojnika UN. Plave su se kacige lako
izvukle. Iako se u izvješću priznaje prodaja na crno cigareta,
alkohola i goriva među nekim vojnicima - u okviru disciplinskog
postupka vraćeno je 19 ukrajinskih i 4 kenijska vojnika - nije se
moglo, kaže Akashi, 'dokazati optužbe vezane za prostituciju i
trgovinu drogom'", piše Post, dodajući da je to otkriće iznenadilo
jednoga od Newsweekovih izvjestitelja koji se prošlog ljeta u
Sarajevu u glavnom stožeru UN sam uvjerio u suprotno. Ističući da su
neke od UNPROFOR-ovih teškoća javno iznesene, Post se osvrće i na
svađu generala Cota i glavnog tajnika UN, dodajući kako je mnogo manje
poznat drugi slučaj neposluha. Belgijski general Briquemont
zapovijedio je nordijskom bataljunu da zamijeni kanadske postrojbe u
Srebrenici, međutim, "švedski ministar obrane je ustuknuo i uputio
zapovjednika švedskog bataljuna da ignorira zapovijed. Briquemont se
požalio zapovjedništvu UN, ali nije mogao ništa učiniti. Potkraj
siječnja dao je ostavku. Kao i Cot, iskoristio je tisak kako bi
upozorio na UNPROFOR-ove neuspjehe. No njegove su pritužbe išle dalje
od njegova povrijeđena ega. Briquemont je oštro kritizirao Vijeće
sigurnosti zbog usvajanja rezolucija koje se nikako ne mogu
primijeniti jer UNPROFOR ima vrlo ograničen mandat i sredstva. (...)
'Vijeće sigurnosti donosi rezolucije koje su rezultat političkih
kalkulacija, a ne nužno u skladu s operacijama na terenu', kaže
zapadni diplomat.
Te političke kalkulacije proizlaze iz proturječnih impulsa. S jedne
je strane pritisak javnosti i medija da se 'ne stoji po strani', a
nasuprot njemu duboko oklijevanje da se ne poduzimaju skupe i velike
akcije. Međunarodna zajednica 'nije bila spremna na operaciju sličnu
pustinjskoj oluji', kaže zapadni diplomat. 'To je izazvalo stvarni
strah i sumnju u same sebe'. Osim toga, izazvalo je niz kompromisa u
Vijeću sigurnosti - poput prijetnja zračnim napadima bez ozbiljne
namjere da se provedu - koji su potkopali vjerodostojnost Zapada. Dok
kriza i dalje izmiče diplomatskim rezolucijama, konsenzus među
saveznicima postaje sve neuhvatljiviji. Prošle su godine SAD popustile
europskim zahtjevima i odgodile plan o naoružavanju Muslimana,
predajući punomoć za zračne napade glavnom tajniku UN. To je ponovno
počelo progoniti Francusku i u središtu je nedavnih uvreda između
Washingtona i Pariza. 'Prošle su godine Francuzi ustrajali na tom
nadzoru UN jer nisu htjeli da NATO donosi odluke', kaže dužnosnik
State Departmenta. 'Iznenada ih taj mehanizam koji su pomogli stvoriti
sputava pa su frustrirani. Zato napadaju nas'.
Šarada Zapada počela je slanjem čuvara mira tamo gdje nema mira koji
bi se čuvalo. (...) Danas operacija UN donosi hranu za manje od
polovice ljudi kojima je potrebna - uz cijenu od sto milijuna dolara
mjesečno. To bi mogla biti mala cijena kojom bi se zadržalo američke
postrojbe izvan Balkana, sad kad je Clintonova vlada postavila nova
ograničenja za sudjelovanje u mirovnim operacijama. UNPROFOR ne može
prekinuti rat u Bosni. Ali još je koristan - jer dobiva batine umjesto
Zapada", zaključuje Tom Post.
LA REPUBBLICA, Italija,(2. II. 1994.)
Nedopustivo ponašanje vojnika UN-a
Talijanski list osvrće se na posjet ruskog ultranacionalističkog vođe
Žirinovskoga Podgorici i hrvatskim područjima pod srpskom okupacijom.
"Svaki javni nastup Žirinovskoga na rubu je skandala. Jučer se u
Tovarniku dao fotografirati sa strojnicom u naručju, okružen
nasmijanim ruskim vojnicima UNPROFOR-a. Sunarodnjaci ili ne, nisu li
ti vojnici ipak ponajprije vojnici mira? Kako se mogu slikati s nekim
tko ne prestaje govoriti o ratu?", čudi se list.
(Hina) dh
030042 MET feb 94
030042 MET feb 94
(Hina) dh