VJESNIK: ŠEST GODINA ŠEZDESETOSMAŠA

ZAGREB, 8. studenoga (Hina) - "Zašto su u neprestanom protuslovlju tvrdnje političkoga, pa i novinskoga Zapada, o Miloševićevoj popustljivosti i pripravnosti na mir, sa srpskim ponašanjem na bojnom polju?", pitanje je što ga u uvodu današnje redovite Vjesnikove kolumne 'U srijedu' postavlja Maja Freundlich. Politika Zapada u posljednjih šest godina - "početka kraja komunizma" - povod je njezina članka iz kojega izdvajamo: #L# "Gotovo u svima trenutačnim komešanjima na svjetskoj političkoj pozornici nailazimo na pravilo ponašanja po imenu 'što se babi tilo...'. Ciljevi i moguće posljedice sadašnjim polovičnih i još nejasnih događaja vrlo su ozbiljni. U budućnosti o njima možda ovisi sudbina velikoga dijela svijeta. Ipak, i ti događaji, i poticaji, što leže iza njih, nejasni su, nečitki i zbunjujući. (...) Ostaje, ipak, posve nejasnim koji je daleki i krajnji cilj praktičnih političkih poteza? Što se želi dosegnuti, kamo se želi poći, i nije li upravo u ovih šest godina Novi svjetski poredak svakom svojom intervencijom dokazao svoju nesposobnost, i besmislenost? Što sve imamo pred očima? Milošević sjedi u Daytonu, a američka nas cenzura uvjerava kako je on 'pritisnut uza zid' te kako 'namjerava uskoro priznati Hrvatsku'. I dok je Milošević navodno pritisnut, dotle njegovi pregovarači odbijaju doći u Osijek, odbijaju hrvatskim pregovaračima ulazak u Erdut, odbijaju mir, odbijaju Hrvatsku, odbijaju sve osim rata i srpstva. Uostalom i dramaturgija sastanka u Daytonu pokazuje slabost njezinih tvoraca. Bilo je zamišljeno da trojica predsjednika suverenih zemalja, samo zato što jedna među njima ratuje protiv drugih, trebaju poput male zločeste djece doći u američki popravni dom, ondje za kaznu biti zatvoreni nekoliko tjedana, dok ih Clintonovi pomoćnici ne 'preodgoje' sve podjednako, jer 'svi su jednako krivi'. Jedini, koji se nadmoćno i suvereno odupro toj dramaturgiji bio je hrvatski predsjednik Tuđman. To nas može veseliti i činiti ponosnima, ali ne mijenja besmislenost političkog poticaja američkih organizatora. Vatra se gura pod grm, a hrvatskom Srijemu i Baranji nudi se trogodišnje razdoblje bezvlašća, razbojništva, pomilovanja za srpske ratne zločince, njihov povratak u Hrvatsku, i tako dalje, i tako dalje. Osim Miloševića u Daytonu, možemo pogledati i ostala dostignuća 'mirovnih' nastojanja. U Moskvi, delirični zapadnjački ljubimac Jeljcin, stoji pred ponorom parlamentarnih izbora, na kojima se ne može znati tko će pobijediti, ne može se znati kakvu nuklearnu opsanost u sebi nose ti parlamentarni izbori, ali se isto tako ne može reći ni što bi bilo dobro u eventualnoj Jeljcinovoj pobjedi. Zastrašujuće vijesti o nuklearnom kovčežiću koji je siguran uz Jeljcinovu postelju, umirile su možda samo Clintona. Nama ostalima, pomisao na Jeljcinove rumene obraze, njegovu postelju i nuklearni kovčežić uz nju ulila je smrtni strah. U Izraelu, Yitzhak Rabin prva je prominentna žrtva guranja vatre pod grm, jer grm je planuo, a vatra prijeti šumi, a sve ima mnogo gore razmjere, nego li da je netko odlučno i hrabro ugasio vatru, riskirajući pritom jednakokratne žrtve. No, Clintonu, kao neumornom eksperimentatoru Novoga svjetskog poretka, preostao je još samo iskreni plač uz Rabinov odar. Ondje nije bilo dopušteno tužno zasvirati na saksofonu. Kamo nas je odvelo lutanje davnašnjih šezdesetosmaša, hippijevskoga naraštaja, a danas svjetskih političara. Šest godina nesnalaženja, šest godina nasilja, stotine tisuća mrtvih i silovanih, otvorena nuklearna prijetnja, i u svemu kukavištvo pred odgovornošću hrabrih odluka", piše na kraju Maja Freundlich. (Hina) mc 080822 MET nov 95