VJESNIK: OPASNOST OD JEDNOSTRANAČJA

ZAGREB, 27. listopada (Hina) - Iz predizborne kampanje koja je ovih dana u punom zamahu, Miljenko Šalić izdvaja jedan detalj iz istupa oporbenih stranaka koji raščlanjuje u 'Komentaru' današnjeg Vjesnika. #L# "Naime, gotovo da nema oporbene stranke koja birače nije upozorila na opasnost od jednostranačja, pa čak i totalitarizma u slučaju da sada vladajućoj stranci ponovno dodijele više od pedeset posto svojih glasova". Napomenuvši kako jednostranačje, za razliku od dnevnopolitičkih tvrdnji pojedinih stranaka, "predstavlja pojam neupitnog sadržaja jasno definiranog politološkom znanošću", Šalić piše: "Unatoč tome što se vodeći teoretičari stranačkog sustava poput Sartorija, Duvergera ili Nohlena možda neće složiti pri tipologiji istog tog sustava, jednodušno će zaključiti da je jednostranačje sustav u kojem i de facto i de jure postoji samo jedna stranka i gdje je postojanje i djelovanje drugih stranaka onemogućeno. Po njima, Hrvatska bi se mogla svrstati među države s tzv. sustavom s dominantnom strankom, poput Švedske ili Japana, ili možda sustavom umjerenog pluralizma poput Njemačke, Belgije ili Nizozemske. Međutim, ono se ni po kojoj logici ne može svrstati među jednostranačke sustave. Natpolovična većina jedne stranke u parlamentu, nasuprot tvrdnjama oporbe, nema apsolutno nikakve veze s definicijom jednostranačja". Novinar pritom navodi primjer SAD-a gdje su demokrati vladali 25 godina apsolutnom većinom, Britanije i konzervativaca koji su vladali više od 15 godina, kao i demokršćani u Njemačkoj (što apsolutnom što relativnom) te švedskih socijaldemokrata koji su vladali nekoliko desetljeća i napominje kako to "nikoga nije navelo da stranačke sustave u spomenutim zemljama proglasi jednostranačkim, a političke sustave totalitarnim. Stoga novinar postavlja pitanje zašto hrvatski oporbeni političari tvrde "drukčije od teoretičara čije su libre i sami studirali. Ili ih nisu dobro prostudirali ili pak sve to znaju, ali su akademsku titulu spremni kompromitirati u zamjenu za vlast", piše Šalić i upozorava: "S obzirom na prirodu same vlasti možda bi se isplatilo riskirati čak i razumjeti, kada isti pritom ne bi naivno upadali u stupicu. Naime, mimo spomenutih primjera SAD-a, Britanije, Njemačke i Švedske, dovoljno se okrenuti oko sebe. U Hrvatskoj postoje županije u kojima one stranke koje, zajedno sa svojim koalicijskim partnerima apsolutnu većinu nazivaju jednostranačjem, posjeduju upravo takvu većinu. No, tamo se ona umjesto jednostranačjem naziva voljom birača i politološki je sasvim neupitna". Iz svega Šalić zaključuje: "Može se, dakle, raspravljati o uzurpiranosti medija, nelegalnosti pretvorbe ili gospodarskom čudu. Međutim, natpolovično parlamanetarna većina bilo koje od stranaka ne može se nazivati jednostranačjem i o tome je svaka rasprava suvišna". (Hina) mc 270016 MET oct 95