(od dopisnika Hine Branka Merlina)
PEKING, 6. prosinca (Hina) - Kada je svojedobno američki politolog
Samuel Hunntington u članku "Sudar civilizacija" ustvrdio da bi nakon
hladnoga rata interese, vrijednosti i moć kršćanskog Zapada najviše
mogla ugroziti konfucijansko-muslimanska osovina, pokrenuo je,
smatraju u Kini, lavinu kojoj je svrha dokazati tezu o takozvanoj
"kineskoj prijetnji".
Njegovi pozivi na politiku suprotstavljanja nezapadnim civilizacijama
i uvjerenje da će "rast Kine izazvati najveću krizu u povijesti
čovječanstva", u Kini nailaze isključivo na odbacivanje i osudu.
Unatoč tome, ti se pozivi uzimaju ozbiljno; posebno pri raščlambi
službene američke politike prema Kini. Da nije tako, uoči nedavnog
susreta kineskog i američkog predsjednika u Manili, Bill Clinton
sigurno ne bi još iz Australije poručivao Pekingu kako se Washington
zalaže za politiku suradnje, a protiv bilo kakve izolacije Kine.
Iako teorija "kineske prijetnje" nadilazi kinesko-američke odnose,
ona u svjetlu inače hladnih, a na trenutke i opasno zagrijanih, odnosa
između "najveće razvijene zemlje i najveće zemlje u razvoju" zasigurno
posebno pothranjuje i antikineske osjećaje u SAD, i antiamerikanizam u
Kini.
Kada je riječ o antiamerikanizmu, koji obično uključuje elemente
prepoznatljive kao zapadne vrijednosti uopće, Kina je ljetos svojim
čitateljima ponudila i knjigu "Kina može reći ne". Prema pisanju
služenog tiska, ova je zbirka tekstova koji nabrajaju kineske zamjerke
Zapadu ubrzo postala bestseler, doživjela i svoj drugi dio, a na
policama knjižara pojavili su se i naslovi "Kako Kina može reći ne",
"Zašto Kina može reći ne" i slično.
Na istu temu u posebnim izdanjima raznih časopisa, poruke odabranih
fotografija i ilustracija jasne su i nepismenima - nasmijani i veseli
visoki kineski dužnosnici prikazani uz namrgođene i tmurne likove
Perryja, Christophera i drugih američkih partnera u razgovorima. "Kina
bilježi 75 pokoljenja od Konfucija, i povijesti civilizacije dugu pet
tisuća godina", ističe se u dodatku.
Jednodušnost kojom je Zapad u ovoj vrsti publikacija prepoznao razmah
kineskog nacionalizma, rezultirao je navodno službenom odlukom da se
pregrijana kampanja stiša. Naime, u svjetlu teorije o "kineskoj
prijetnji", Kini ne treba još i nacionalizam. Pogotovo, kako se ističe
u jednom od novinskih članaka na tu temu, ako je on od završetka
hladnoga rata u mnogima državama poslužio kao način stimuliranja
nacionalne kohezije, pokazujući se pritom i kao ratoboran i
ekspanzionistički.
Braneći tezu da je kineski nacionalizam rođen sredinom prošloga
stoljeća kao odgovor na agresiju zapadnih sila, dakle kao reakcija na
nacionalnu krizu, jedan kineski sveučilišni profesor u svome članku
ustvrđuje da nacionalizam u Kini niti je bio, niti jest isto što i na
Zapadu: nije iracionalan, niti radikalan, a ni ekspanzionistički. Ali,
kako navodi, kratkovidni se Zapad, uživajući prednosti sadašnje
međunarodne distribucije prirodnih bogatstava, svejedno boji jačanja
Kine, samo potičući time i kineski odgovor - jačanje nacionalizma.
Zapadnjačka sklonost senzacionalizmu, nepoznavanje kineske psihologije
i kulture, zbunjenost pred mogućnošću da i Kina postane svjetska sila,
sve su to, po sudu kineskog autora, elementi koji pridonose paranoidnom
očekivanju sukoba civilizacija. Njega neće biti, kaže se, ne samo zbog
"blage prirode" kineskog nacionalizma, već i zbog "trijeznog i
racionalnog odnosa Kine prema svijetu oko nje".
(Hina) mer br
061122 MET dec 96
(Hina) mer br