SJEĆANJA NA MAĐARSKI USTANAK 1956.

BUDIMPEŠTA, 17. listopada - (Hina/Reuter) - Bela Kiraly, 84, jedan od vojnih zapovjednika mađarskog neuspjelog ustanka 1956. godine protiv sovjetske vlasti, prisjeća se slučaja kada su se sovjetske trupe prestravljeno razbježale na sve strane od straha da je veliki oblak u obliku gljive koji se pojavio iznad opkoljene baze ustanika rezultat eksplozije atomske bombe, piše novinar Reutera Michael Roddy. #L# "Kao da se desilo čudo - Rusi su se razbježali jer su mislili da Mađari imaju atomsku bombu", prisjeća se on. No, on tvrdi da je oblak djelo samih Rusa. Naime, jedan se sovjetski projektil zabio u mađarsko skladište municije proizvevši, za Mađare pozitivni, efekt kakav proizvodi eksplozija prave atomske bombe. "U sekundi su nestali svi avioni, u pet minuta svi tenkovi, a u deset sva pješadija. To nam je omogućilo nesmetano povlačenje", kaže Kiraly. Snage kojima je on zapovijedao, u bezizlaznoj poziciji, okružene sa svih strana, mogle su se sada slobodno povući. No, oblak kojeg spominje Kiraly, bio je samo jedna u nizu iluzija vezanih uz mađarsku revoluciju 1956. godine. Navedimo za početak, piše dalje Roddy, iluzornu pomisao da bi Kremlj, na čijem je čelu u to doba bio Nikita Hruščov, mogao Mađarskoj dozvoliti isključenje iz sovjetskoga bloka, ili pak iluzornu ideju da bi se Zapad, koji je na sve moguće propagandne načine pokušao Mađarsku nagovoriti na odbacivanje komunističkog jarma, mogao odlučiti na konkretnu intervenciju. Zatim, vjerovanje nekolicine da bi Mađarska možda nekako ipak mogla pokoriti sovjetsku vojnu mašineriju koja se krajem listopada te godine na tjedan dana povukla iz Budimpešte da bi se nakon toga, 3. i 4. studenog još većom silinom vratila. No, sve su se nade koje su Mađari gajili za to kratko vrijeme koliko je trajala najveća pobuna protiv sovjetske dominacije koju se neka od zemalja istočnoga bloka do tada usudila pokrenuti, pokazale lažnima. Istraživanje objavljeno u mjesečnicima i na konferenciji u Budimpešti koju su sponzorirali mađarski Institut 1956 i Washingtonski državni arhiv pokazuje da je mađarska pobuna samo uspjela dokazati koliko su čvrsto bile raspoređene snage hladnoga rata te da je tu moć zapravo još i ojačala. Bilješke sa sastanaka sovjetskoga prezidija objavljene nakon raspada komunističkog sustava ukazuju na to da je sovjetsko vodstvo u početku bilo podijeljeno na one koji su zagovarali gušenje pobune i one koji su bili spremni priznati novu revolucionarnu vladu u Mađarskoj predvođenu umjerenim premijerom Imrom Nagyjem. Nagy je tijekom trinaestodnevne pobune pristao na niz ustupaka nekomunistima u svojoj vladi vezanih uz neutralnost, uvođenje slobodnih izbora, te izlaženje iz Varšavskog ugovora. Mađarski list "Hungarian Quarterly" navodi neke dijelove tih zabilješki i tvrdi da je Hruščov želio da Sovjetski Savez izbjegne dobijanje etikete "imperijaliste" rezervirane za Britaniju i Francusku koje su namjeravale upotrijebiti vojnu silu kako bi spriječile nacionalizaciju Sueskog kanala od strane Egipta. Što se tiče cijene koju je mađarski narod platio u ljudstvu tijekom neuspjele pobune, malo je reći da je bila strašna. Rusi su na Nagyjevo mjesto postavili Janoša Kadara i Mađarsku je ponovno, kao i krajem četrdesetih godina, zahvatilo razdoblje staljinističke represije. Prema izvještaju objavljenom u rujnu na konferenciji o ustanku održanoj u Budimpešti, represija je ukupno pogodila više od 100000 ljudi. Deseci tisuća ljudi deportirano je u logore, 35000 je suđeno, 25 do 26000 zatvoreno i 229 osuđeno na smrt. "Suđenje Imri Nagyju i njegovim suradnicima bilo je vrhunac ruske odmazde za pobunu, praćeno njegovim smaknućem 16. lipnja 1958. godine. (Hina) gt fs 171542 MET oct 96