RIM, 2. veljače (Hina/AR) - National Westminster Bank je prekinula odnose sa srbijanskom vladom, jer Beograd nije proveo demokratizaciju koju je obečavao. Iza te vijesti, koju prenosi danas list "Repubblica", nalazi se cijela
nevjerojatna priča veza između srbijanskog predsjednika Miloševića i britanskog ministarstva vanjskih poslova.
RIM, 2. veljače (Hina/AR) - National Westminster Bank je prekinula
odnose sa srbijanskom vladom, jer Beograd nije proveo demokratizaciju
koju je obečavao. Iza te vijesti, koju prenosi danas list
"Repubblica", nalazi se cijela nevjerojatna priča veza između
srbijanskog predsjednika Miloševića i britanskog ministarstva vanjskih
poslova. #L#
"Repubblica" govori o "serbian connection" između Beograda i
britanskih konzervativaca, a o čemu je objavljena i jedna knjiga u
Velikoj Britaniji autora Davida Leigha i Eda Vulliamyja.
U upravnom vijeću britanske banke se nalaze bivši britanski
ministar vanjskih poslova Douglas Hurd, te bivša čimbenica Foreign
Officea Pauline Neville Jones, a koji su predstavljali London na
pregovorima u Daytonu. Tamo je, čini se, Milošević obećao Hurdu, koji
je odlazio u National Westminster banku, da će predati privatizaciju
srbijanskih telefona toj britanskoj ustanovi. Sada je ta banka
priopčila da prekida odnose s Miloševićem, jer da nije proveo obećanu
privatizaciju i liberalizaciju.
Pod naslovom "Duga ruka srbijanskog čelnika u engleskoj vladi"
list "Repubblica" iz pera Vanne Vannuccini piše zašto je britanska
diplomacija bila stalno uz Beograd čak toliko da je "jedan američki
čimbenik u UN-u rekao: 'Naučio sam gledati na Veliku Britaniju kao na
neprijateljsku silu. Činilo se kao da je britansko Ministarstvo
vanjskih poslova u srpskim rukama'". Tijekom "trogodišnjeg rata koji
je okrvavio Hrvatsku i Bosnu, London je sabotirao i izbjegavao svaku
američku inicijativu da Zapad intervenira na Balkanu", piše
"Repubblica".
Veze između Beograda i Londona su nastale tijekom hladnoga rata
kada su tadašnje vlasti davale informacije Zapadu o sovjetskom bloku i
trgovini oružjem s trećim svijetom. "Ali ima i više od toga.
Srbijanski predsjednik Milošević je uspio kupiti utjecaj na politiku
plativši lobiste koji su imali pristupa u vrhovima ministarstva
vanjskih poslova i obrane, te kontakte s mnogim parlamentarcima", piše
"Repubblica" i dodaje da su Hard i Jones još i danas u dobrim
prijateljskim odnosima s Miloševićem.
"Poslije Daytonskih sporazuma Douglas Hurd i Pauline Neville Jones
koji su predstavljali Veliku Britaniju su prešli u Natinal
Westminstere. Nakon jednog jednostavno 'radnog ručka' s Miloševićem
sklopili su vrlo profitabilan posao - privatizaciju srbijanskog
telefonskog poduzeća. Ali još kreativniji posao koji su obavili
Miloševići lobisti je bio mnogo perfidniji od obične korupcije. Oni su
uspijeli ugurati u diplomatski riječnik prave laži, lažne riječi i
lažne povjesne podatke. Hurd i Michael Rifkind su ih prvi
upotrebljavali. Ostale diplomacije, uključujući i talijansku, su ih
slijedile. Prvi takav izraz je bio 'građanski rat' za jedan rat koji
jasno bio agresorski. Iz toga je slijedilo opravdanje za
nezaustavljanje pokolja: 'Nitko ne može izvana zaustaviti građanski
rat', ponavljali su europski diplomati i pozivali na 'neutralnost među
zaraćenim stranama'. Jedan primijer britanskog bojkotiranja. U 1992.
kada su već bili otkriveni srpski logori koji su zgrozili svijet, a
američki sateliti su pokazali da je srpsko topništvo oko Sarajeva bilo
bez zaštite i da bi ga zrakoplovi NATO-a u jednom danu mogli uništiti,
Britanci su s namjerom da dobiju na vremenu u kolovozu sazvali
'Londonsku konferenciju' gdje se od Miloševića tražilo da izreće
obećanja koja nikad, kako su svi znali, neće održati", zaključuje
"Repubblica".
(Hina) st dr
021211 MET feb 97
(Hina) st dr