NJ 7. X. SZ: BAUK NEOLIBERALIZMA-NJEM.

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 7. X. 1999. "Neoliberalizam" kao crvena krpa "Sigurno nećemo biti nepravedni prema Oskaru Lafontaineu ako njegovu filipiku protiv saveznog kancelara reduciramo na dva prigovora: naime, Lafontaine tvrdi da ga je Schroeder prevario i da je pokrenuo promjenu smjera prema 'neoliberalnoj' gospodarskoj politici. Doduše, nekadašnji predsjedatelj SPD-a vjerojatno je svojim slijepim bijesom poništio sav ugled koji je uživao u svojoj stranci. Ipak, mnogi njegovi ljevičarski drugovi dijele sumnju glede neoliberalizma. Upravo nakon ovogodišnjih izbornih debakla sredovječni socijaldemokrati ali i brojni nesigurni građani smatraju neoliberalizam pravim vragom - utjelovljenjem svih drskih zahtjeva koje današnja privreda priprema ljudima: primjer je smanjenje troškova i shareholder value, velike fuzije i paket štednje. Stoga je etiketa 'neoliberalizma' prilijepljena mnogima, a nitko sam ne poseže za njom. No, što je, zapravo, neoliberalizam? Problem ima faktičku i ideološku komponentu. Liberalizam je oduvijek označavao prvenstvo pojedinca, manju dozu države i veću dozu tržišta. Proteklih su godina radikalno poboljšana komunikacijska tehnika, niži troškovi prijevoza i izumi na financijskim tržištima rezultirali znatno pojačanim intenzitetom tržišne utakmice i smanjenim regulativnim kompetencijama države - a odgovarajuća politička volja u prvoj instanci nije bila ni potrebna. Mnogi spomenuti zahtjevi jednostavno su rezultat tehničkih promjena. Doduše, taj je trend bio popraćen i duhovnom revolucijom - ponovnim otkrivanjem svega što tržišta mogu polučiti. Privredni stručnjaci Friedrich August von Hayek i Milton Friedman opskrbili su Ronalda Reagana u Sjedinjenim Državama i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji duhovnim oruđem za prevrat u njihovim društvima: po njihovu učenju tržište je proces otkrivanja u kojemu država samo smeta; vlade se ne bi trebale miješati u tržište rada, a socijalna je pravda tek isprazna formula. Na Friedmana i njegov monetarizam čikaške škole najbolje se može primijeniti pojam 'neoliberalizma' zato što se Friedman vratio starom načelu laissez-faire, zauzevši istodobno daleko tolerantniji stav prema gomilanju privatne moći no što je bio slučaj s ordoliberalima-suosnivačima gospodarskog poretka u staroj Saveznoj Republici Njemačkoj. To chikaško naslijeđe nedvojbeno je problematično glede sadašnjeg vala fuzija koji je zapljusnuo čitavu zemaljsku kuglu. No, Friedman ima veze s aktualnom gospodarskom politikom u Njemačkoj samo utoliko što je, među ostalim čimbenicima, pridonio raspršivanju optimizma koji je sedamdesetih godina obavijao ideje o planiranju. Politika kako ju je definirao Friedman nazivana je osamdesetih godina 'neokonzervativizmom' - bila je toliko uspješna da su njezini socijaldemokratski nasljednici Tony Blair i Bill Clinton dobro pazili da ne ponište njezine rezultate. U Njemačkoj je danas riječ o nečem drugom. SPD i Zeleni još nisu u vlastitim redovima raščistili s raspravama iz sedamdesetih i osamdesetih godina a danas su suočeni s privredom koju tržišne snage radikalno mijenjaju te se ona sve manje uklapa u naučenu sliku svijeta. Zeleno-crvena vlada zaglavila se između politike štednje, birokratizama s motivima vezanim za politiku razdiobe sredstava i krzmajućih reforma. Svi neugodni planovi koje vlada namjerava provesti obilježeni su presudom o 'neoliberalizmu'. Taj pojam blokira rasprave u vlasti i među vladajućim strankama i njihovom klijentelom. Pritom valja napomenuti da riječ 'neoliberalan' - u obliku koji je danas u upotrebi u Njemačkoj - zapravo nema nikakva sadržaja. Paket štednje ministra financija Eichela nema nikakve veze s liberalnom politikom; posrijedi je konzervativan plan, koji možda u danim okolnostima uopće nema alternativu. Riesterovi pokušaji kočenja porasta mirovinskog doprinosa služe očuvanju postojećeg solidarnog sustava mirovinskog osiguranja. CDU/CSU provodi čak socijalnu, čas konzervativnu politiku. Samo porezni prijedlozi CSU nose liberalni rukopis. Neoliberalizam je dvadeset godina star znanstveni koncept a tradicionalni liberalizam nema čvrste korijene u Njemačkoj. FDP se bori za opstanak dok se načelne rasprave vode u Americi. Vode ih liberitarijanci, koji teže nultom udjelu države, i komunitarijanci, koji vjeruju da tržišna privreda i demokracija ne funkcioniraju bez zajedničkim snagama definiranoga konsenzusa. Iz tih se rasprava još može puno toga naučiti - samo sablast neoliberalizma neće u tom kontekstu biti prikovana na tlo činjenica. Strah od neoliberalizma potiskuje u zaborav eventualnu korist koju bi istinski liberalizam mogao i danas donijeti: mogao bi, primjerice, pridonijeti redefiniranju i ograničenju uloge države; utvrđivanju pravednog poreznog sustava i stvaranju liberalnog zakona o doseljavanju. Liberalizam je još fascinantna politička ideja; tu je činjenicu lakše uočiti kada se privremeno odustane od upotrebe riječi 'neoliberalan'", naglašava Nikolaus Piper.