DNEVNI PREGLED BR. 174 - 8. RUJNA 1999.

BRITANSKI RADIO - BBC 7. IX. 1999. Pregled tiska "Krvoproliće u Istočnom Timoru zasjenjuje sve ostale teme na naslovnim stranicama. 'Nema pomoći, u sljedeća tri dana svi ćemo umrijeti', dramatičan je naslov u 'The Guardianu'. Novine izvješćuju da su indonezijsku vojsku zamijenile militantne skupine kao glavnu terorističku silu u Diliju, tjerajući ljude u logore, blokirajući ceste te potičući militantne skupine da i dalje uništavaju grad. U svom komentaru, list tvrdi da je Jakarta izigrala svako povjerenje te da nema drugog rješenja osim vojne intervencije UN-a. 'The Independent' piše da je pravi užas onoga što se događa u Istočnom Timoru nemoguće zamisliti. Novine pišu da se vrhunac svega još nije ni dogodio. UN se sprema otići, a kad to učini ništa neće spriječiti krvoprolića golemih razmjera. Početak razmatranja koliko se daleko stiglo u provedbi mirovnog sporazuma u Sjevernoj Irskoj, tema je kojoj svi posvećuju mnogo pozornosti. 'The Daily Telegraph' svoj tekst naslovljuje izjavom mirovnog posrednika, američkog senatora Georga Mitchella, - 'Nemam čarobni štapić da bih njime mahao'. Njega novine opisuju kao posljednjeg časnog posrednika u mirovnim pregovorima te da će njegovi razgovori s čelnicima političkih stranaka biti kratki i jezgroviti. 'The Independent' ocjenjuje da je on imao pravo kad je odbio davati bilo kakva obećanja o Irskoj. On je zadobio gotovo proročansku auru, ali ni najbolji posrednik na svijetu ne može uspjeti ako sukobljene strane to ne žele. Odluka izraleskoga vrhovnog suda da zabrani tajnoj policiji mučenja zatvorenika također je privukla pažnju. 'The Times' piše da su metode tajne policije uključivale nasilnu trešnju zatvorenika, pokrivanje njihovih glava vrećama natopljenim urinom te puštanje beskrajno glasne glazbe. Novine ocjenjuju da će ta odluka pomoći kako bi se dovršila opće proširena uporaba fizičke sile nad palestinskim osumnjičenicima, pri čemu je mučenje korišteno više kao rutinska nego izvanredna stvar. 'The Guardian' piše da se srpski predsjednik Milan Milutinović navodno nalazi u kućnom pritvoru te da više nije u milosti svoga dugogodišnjega političkog saveznika, jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića. Novine to temelje na tvrdnjama glasnogovornika beogradske oporbe koje je vlada opovrgla. Gospodina Milutinovića, člana Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, Haaški je sud optužio za ratne zločine zbog njegove uloge u događajima na Kosovu ove godine. Prije toga on je bio srbijanski predsjednik, ministar vanjskih poslova Jugoslavije - u toj je funkciji posjetio i Zagreb, gdje je razgovarao s hrvatskim kolegom Matom Granićem, te jugoslavenski veleposlanik u Grčkoj. Glasine o njegovu pritvoru proširile su se u vrijeme kad mnogi iz Miloševićeva kruga postaju zabrinuti za vlastitu budućnost, dijelom jer ih traži Haaški sud, a dijelom jer ne mogu napustiti zemlju budući da su na popisu 300 jugoslavenskih dužnosnika kojima nije dopušteno putovati u zemlje EU-a. Novine pišu i o sve moćnijoj albanskoj mafiji koja se, šireći se Europom, sada usmjerila i na Britaniju. Prema podacima britanskih obavještajnih služba, dobro naoružane albanske bande ustanovile su svoja uporišta po Njemačkoj, Švicarskoj, Grčkoj i Italiji, a u zadnjih je nekoliko mjeseci bilo znakova organizirane kriminalne aktivnosti u Britaniji. Snaga tih skupina, koje su nedavno preuzele nadzor nad podzemljem u Milanu nakon dvogodišnje borbe za vlast, ne smije biti podcijenjena, upozoravaju britanske odgovorne službe. Izbacile su u Milanu talijanske obitelji iz igre što pokazuje koliko su okrutne, navodi riječi jednog dužnosnika 'The Guardian'. Navodno su mnogi Albanci koji traže azil u Britaniji kriminalci koji glume da su izbjeglice, a koji ovamo stižu kako bi organizirali nezakonito useljavanje, krijumčarili drogu te preprodavali oružje. Albanska se mafija razvija najbrže od svih takvih skupina u Europi". (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 7. IX. 1999. Pregled tiska U središtu pozornosti komentara u njemačkom tisku i dalje je ishod nedjeljnih izbora u Saarlandu i Brandenburgu. 'Berliner Zeitung' razmatra posljedice teškog poraza socijaldemokrata i drži da se Gerhard Schroeder možda nalazi pred najtežim tjednom svoje političke karijere. S obzirom na oslabljeni položaj SPD-a u Bundesratu, vladat će se teže. Ali važniji od predstojećeg prijepora u Posredovnom odboru bit će daljnji tijek internog prijepora u SPD-u. Protivnici vladina kursa osjećat će se ohrabrenima nakon ovih izbornih poraza. A sukob koji se sad nazire, neće se moći završiti kancelarovom odlukom. Schroeder kao pokrajinski političar bio je nekoć uspješan jer je uvijek precizno procijenio raspoloženje naroda i shodno tomu vješto korigirao svoju politiku. Uspjeh Schroedera kao saveznog kancelara sada će ovisiti o tome hoće li mu uspjeti čvrsto držati smjer i privremeno ignorirati raspoloženje u zemlji. Kancelar i predsjednik stranke Schroeder sada mora svoju stranku i birače podjednako uvjeriti snagom argumenata i čvrstinom djelovanja. Duesseldorfski dnevnik za gospodarska pitanja 'Handelsblatt' bavi se Schroederovim položajem u stranci i drži da je Schroeder slab predsjednik, koji za razliku od svoga prethodnika Kohla nema stranku pod nadzorom. On je izabran zato što nije bilo alternative. Nedostatak naklonosti ili, politički rečeno, nedostatak slaganja između stranke i njezina predsjednika, glavni je razlog žestokih svađa unutar SPD-a. One daju lošu sliku vlade i objašnjavaju pad popularnosti kod birača do kojeg je već došlo, kao i izborne poraze u sljedeća dva tjedna koji se daju naslutiti. Schroeder mora umiriti SPD. Svoj modernizatorski smjer može provesti samo ako s time povezana rasprava o održanju socijaldemokratskih vrijednosti bude okrenuta na predvidivu putanju i ako ju bude pratila unutarstranačka komunikacijska disciplina. Hagenski 'Westfalenpost' raščlanjuje mogući daljnji razvitak stanja i upozorava na pokrajinske izbore u Sjevernom Porajnju i Westfaliji na proljeće. List drži da ova godina nije godina Gerharda Schroedera, koji se samo još može nadati da će pad biti zaustavljen u svibnju sljedeće godine. Pokrajinski izbori u Sjevernom Porajnju i Westfaliji, prvi nakon Rauove ere, težak su ispit za Clementa i Muenteferinga. Ako rajnsko-rursko područje pripadne kršćanskim demokratima, Schroeder bi mogao dobiti crveni karton. U Sjevernom Porajnju i Westfaliji odlučivat će se o kancelarovoj budućnosti. I daljnjem pravcu SPD-a. Na raspoloženje birača utjecat će i odluka SPD-ova brandenburškog premijera Manfreda Stolpea s kime će koalirati. Dvije su mogućnosti - CDU ili lijevoekstremni PDS, koji je nastao od bivše istočnonjemačke komunističke partije. U vezi s time hamburški 'Bild' piše da srce Manfreda Stolpea može kucati lijevo, ali ono što većina Brandenburžana, a sigurno i Berlinčana očekuje jest koalicija SPD-a i CDU-a u Potsdamu. To je u ovom trenutku nužda. Crveno-crveni brak Stolpea i Biskyja, koji zagovaraju neki krugovi u SPD-u, bio bi težak udarac poimanju demokracije milijuna ljudi. I Stolpe bi još morao znati da bi koalicija s PDS-om susjednom berlinskom SPD-u i njegovu vodećem kandidata Momperu značila sigurnu propast na listopadskim izborima. A san o ujedinjenju Berlina i Brandenburga zadugo bi bio odgođen. 'Neue Osnabruecker Zeitung' piše da u Istočnom Timoru međunarodna zajednica doživljava novo Kosovo. Brutalnost koju indonezijski gerilci potpomognuti od vojske rabe protiv ljudi koji teže slobodi, slična je politici etničkog čišćenja Slobodana Miloševića. Razlika je jedino jer uništavajući pohod nije naredio državni predsjednik Habibi, već je on sam očito postao žrtvom u borbi za vlast među generalima. Međunarodna zajednica ponovno se pita kako treba reagirati. Jedini razuman odgovor glasi - poslati mirovne postrojbe u tu zemlju, i to što je brže moguće. Plave kacige po svom dolasku neće ništa drugo činiti do skupljati leševe i vraćati prognanike u njihove razorene kuće. (RDW) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 7. IX. 1999. Pregled tiska 'Timor je azijsko Kosovo', stoji u naslovu uvodnika 'Le Mondea'. List za novi val terora u Istočnom Timoru optužuje indonezijske vlasti, a 'Le Figaro' Ujedinjene narode.'Svjetska organizacija suzdržanošću postaje sudionik kaosa', piše u naslovu na prvoj strani. Uvodnik 'Le Mondea' se slaže da kinesko protivljenje u Vijeću sigurnosti može onemogućiti djelotvornu akciju Ujedinjenih naroda i zato traži od Portugala, nekadašnje kolonijalne sile, Australije i ponajprije od Sjedinjenih Država da osnuju jezgru snaga za brzu intervenciju u Istočnom Timoru. List drži da bi samo okupljanje takvih snaga moglo odvratiti Jakartu od novih zločina, podsjećajući da je 200 tisuća osoba ubijeno u prvih deset godina nakon što je Indonezija 1975. pripojila dotadašnju portugalsku koloniju. Uvodnik 'Le Mondea' također podsjeća na odgovornost zapadnih sila koje su krajem 70-ih i početkom 80-ih zatvarale oči nad zločinima indonezijske soldateske jer je tadašnji diktator Suharto smatran saveznikom u hladnom ratu protiv Sovjetskoga saveza. Samo Kosovo jedva je spomenuto u današnjem tisku. 'Le Monde' na zadnjoj stranici podsjeća na zaključak zapovjedništva KFOR-a prošlog vikenda o povećavanju napetosti, dok 'Liberation' objavljuje kratku zabilješku s konferencije europskog Centra za obranu prava Roma iz Budimpešte, koja je održana u Beču. (...) Najviše prostora na političkim stranicama pripada pitanjima Europe. 'Le Monde' objavljuje dug članak njemačkoga kancelara Gerharda Schroedera, prvotno objavljen u glasilu njemačkih sindikata pod naslovom 'Postoji li treći put za vanjsku politiku'. Tekst započinje tvrdnjom da za moderne industrijske narode ne postoji lijeva ili desna vanjska politika jer se odluke donose po principu konsenzusa. Za njemačkog kancelara dominantni vanjskopolitički model je kontinuitet, čak i nakon radikalnih geostrateških promjena kao što je to bilo njemačko ujedinjenje. Zato je, piše Gerhard Schroeder, vanjska politika Njemačke danas usmjerena prema Europi, za Europu, njemačka vanjska politika je europska. Njezine su vodilje sljedeće vrijednosti - sloboda, otvorenost prema svijetu, demokratska načela i ljudska prava, međunarodna solidarnost i pravedna ravnoteža među narodima, stabilnost i prosperitet, pravna država i sigurnost za sve. Istodobno, njemački kancelar poziva na novi poticaj akcijama usmjerenima prema tim ciljevima i pronalaženje sredstava da bi se nametnule. Prisiljeni smo opasnostima regionalnih, nacionalnih ili političkih sukoba, na politiku svjetskog poretka koja se ne temelji na hegemoniji već na ravnoteži interesa, koja ne teži uspostavljanju ravnoteže silom već regionalnom suradnjom. Jer, podsjeća Gerhard Schroeder, vanjska politika je prvenstveno vođena interesima. Globalizacija je samo jedan od dokaza da se nacionalni interesi mogu i moraju sve manje temeljiti na nacionalnoj, a sve više na nadnacionalnoj i međunarodnoj razini. Država, nacija, dobar broj gospodarskih i socijalnih problema više ne može rješavati sama. Zato vanjska politika treba biti politika dobro odmjerenih nacionalnih interesa u čijem ostvarenju se moraju uzeti u obzir i očekivanja i bojazni drugih. Prema predsjedniku njemačke vlade, Europa je nužan okvir politike zapošljavanja i za poreznu politiku svake zemlje i za osiguranje svjetske sigurnosti. Iako je model moderne Europe određen idejnim strujanjima već u 18. i 19. stoljeću, ono što će karakterizirati ulazak Europe u 21. stoljeće je nadnacionalni suverenitet, što uključuje i postupno približavanje monetarnoj uniji i zemalja koje su pripadale Europi samo na zemljovidu. Odgovornost koju je Europa preuzela na Kosovu, upravo je, za Gerharda Schroedera, polazište za buduću Europu ljudskih jedinka. U to se ime Gerhard Schroeder zalaže za preventivno rješavanje eventualnih sukoba mirnim putem. Time želi izbjeći dvije krajnosti - da načelo nemiješanja u unutarnje stvari jedne zemlje ne postane paravan za diktatore i ubojice, ali i da se ne stvori prazan prostor u međunarodnom pravu koji bi omogućio bilo kojoj sili da sama intervenira u slučaju potrebe. To podrazumijeva da najbogatije zemlje sve više pomažu siromašnijima da bi one postavile temelj demokratskog uređenja kod kuće. Njemački kancelar svoj članak u 'Le Mondeu' zaključuje: Najveći međunarodni izazovi uoči zore 21. stoljeća su prelaženje provalije između siromašnih i bogatih svjetskih regija i kidanje lanaca između slobodnih naroda i naroda koji to nisu. Uvodničar 'Le Mondea' Jean-Marie Columbani poziva političke čelnike nakon ljetnih odmora, prvenstveno francuske, na maštovitost jer su reforme, promjene nužne hitno. Bogati se obogaćuju u ovom razdoblju najvećeg prosperiteta od kraja II. svjetskoga rata, ali to ne smanjuje socijalne razlike. Columbani od suvremenih političara traži da budu maštoviti baš na tom području, u borbi protiv socijalnih nejednakosti. Jer iako je europsko gospodarstvo u punom zamahu, realizacija projekta europske civilizacije je u zastoju, čak nazaduje. To vrijedi u punoj mjeri i za Francusku, podcrtava uvodničar 'Le Mondea', u kojoj je nužna znatna demokratizacija društvenih institucija. (RFI) GLAS AMERIKE - VOA 7. IX. 1999. Iz tiska Komentari i uvodnici koje danas objavljuje američki tisak posvećeni su događajima u Aziji, ponajprije na Istočnom Timoru, koji sve više podsjećaju na već viđene krize na Balkanu ili u kavkaskim republikama bivšega Sovjetskog Saveza. Situacija u jugoistočnoj Aziji razvija se u sjeni, kako neki smatraju, pogoršanja američko-kineskih odnosa, koje u dnevniku 'The Washington Post' analizira Henry Kissinger, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni tajnik u vladama predsjednika Richarda Nixona i Geralda Forda. Svoj komentar Henry Kissinger je naslovio 'Olujni oblaci na vidiku'. Naime, mnogi stručnjaci gospodarski rast Kine uspoređuju s usponom kajzerove Njemačke početkom stoljeća - usponom koji je prethodio I. svjetskom ratu. Logika takve analize nalazi da s 'Kinom treba obračunati - i to bolje prije nego kasnije kada ta zemlja ojača'. Henry Kissinger protivi se takvu pristupu, a zalaže se za jačanje američko-kineskih odnosa. On također kritizira one koji Kinu uspoređuju sa Sovjetskim Savezom i najavljuju neki novi hladni rat. 'Kina ne pretendira na izvoz revolucije, ne planira vojnu ekspanziju. Stopa gospodarskog rasta je visoka, no ona jedva prati porast stanovništva', tvrdi Henry Kissinger, nastojeći pokazati da Kina nije prijetnja američkim nacionalnim interesima. Potrebno je oprezno i mudro postupiti glede pitanja Tajvana, upozorava bivši šef američke diplomacije i nastavlja: 'Rat Sjedinjenih Država i Kine - bio on hladan ili topao, ne bi nikome donio dobra. Njegove negativne posljedice osjetio bi čitav svijet. Stoga bi se jačanju odnosa s Pekingom u Washingtonu trebale posvetiti obje stranke, i Demokratska, koja drži Bijelu kuću, ali i republikanci koji i imaju većinu u Kongresu', piše Henry Kissinger u današnjem 'The Washington Postu'.(...) (VOA) INOZEMNI TISAK ITALIJA LA REPUBBLICA 7. IX. 1999. Dužnosti Amerike u istočnom Timoru "Postoje tri dobra razloga da se Sjedinjene Države pozabave Istočnim Timorom. Prvi je što je Istočni Timor od prosinca 1975. proživio neke od najgorih okrutnosti suvremenoga doba. Drugi je što je vlada SAD-a odigrala odlučujuću ulogu u toj eskalaciji nasilja te bi ju stoga razmjerno lako mogla usporiti ili prekinuti. Nije nužno bombardirati Jakartu ili nametnuti gospodarske sankcije. Washingtonu bi bilo dovoljno povući potporu svojem indonezijskom klijentu i obavijestiti ga da je igra gotova. To razmišljanje stoji jer se stanje bliži odlučujućem zaokretu, i to je treći razlog. (...) Ne tako davno, Clintonova vlada pozdravila je Suharta kao 'jednog od naših', vjerna presedanu uspostavljenom 1965., kada je general uzeo vlast, a njegova vojska masakrirala jedinu masovnu političku stranku zemlje (PKI, stranku koja se pozivala na komunizam i koja je uživala široku narodnu potporu), i uništila njezinu biračku bazu u 'jednom od najgorih masovnih ubijanja 20. stoljeća'. Prema jednom izvješću CIA-e ti se pokolji mogu uspoređivati s Hitlerovim, Staljinovim ili Maovim. Poginulo je stotine tisuća Indonežana, najvećim dijelom seljaka bez zemlje. 'Masovna klaonica' na zapadu je pozdravljena s velikim ushitom. Multinacionalne kompanije dotrčale su u taj 'raj za ulagače' gdje nije bilo druge zapreke osim gramzivosti vladajuće obitelji. A više od dvadeset godina mediji su Suharta slavili kao 'umjerenjaka' dobra srca. Suharto je ostao jedan od miljenika Zapada sve dok nije počeo gubiti nadzor i činiti prve pogrješke, pokazujući se neodlučnim u provedbi gorkih recepata Međunarodnoga monetarnog fonda. Tada je iz Washingtona stigao poziv na 'demokratsku tranziciju', čiji uzrok sigurno nije bilo odbijanje Indonezije da dopusti narodu Istočnoga Timora uživanje prava na samoodređenje, koje su ratificirali Vijeće sigurnosti UN-a i Haaški sud.(...) Nakon 25 užasnih godina čine se koraci koji bi mogli dovesti do kraja užasa. No indonezijska okupacijska vojska (TNI) već je krenula to spriječiti. Izabrani način bio je jednostavan, organizirati paravojne snage koje bi terorizirale stanovništvo, a istodobno 'sve poricati'. Na sreću su strani promatrači mogli svojim očima ustanoviti da ubojice naoružava i vodi sam TNI. Neka izvješća vrijedna povjerenja pričaju da su paravojnici pod upravom Kopassusa, ozloglašenih specijalnih postrojba, legendarnih po svojoj okrutnosti, organiziranih po uzoru na 'zelene beretke'. Iskusni australijski dopisnik David Jenkins primjećuje kako su se te 'posebne postrojbe uvježbavale zajedno s onim redovnima Australije i Sjedinjenih Država, sve dok njihovo ponašanje nije postalo razlogom neugode za njihove strane prijatelje'. Kongres Sjedinjenih Država zabranio je vojno uvježbavanje ubojica i mučitelja, ali je Clintonova vlada našla načina da zaobiđe zabranu, uz veliku iritaciju Kongresa, ali slabe reakcije izvan Washingtona. Kongresna zabrana mogla bi biti djelotvornija, no bez ozbiljne istrage, poput onih kakve se rijetko otvaraju kad teror sponzoriraju Sjedinjen Države, ne možemo se tome nadati. Zaključak do kojega dolazi Jenkins, odnosno da Kopassus ostaje 'aktivan kao i inače' u istočnom Timoru, podupiru i drugi tamo nazočni promatrači. 'Mnogi od tih vojnih časnika pohađali su u Sjedinjenim Državama tečajeve programa International Military Education and Training (IMET) koji je već obustavljen', piše Jenkins. (...) Obzorje je, kao što se vidi, izrazito mračno, prvenstveno ako su uzme u obzir ponašanje 'prosvjećenih' država. Još jednom je potrebno naglasiti očitu činjenicu: ništa se nije promijenilo, ni sa strane moćnika, ni sa strane njihovih udvorica. Stanovnici Istočnoga Timora 'žrtve su bez vrijednosti'. Olakšavanjem njihovih patnja ili, jednostavnije, čineći ono malo što bi bilo dovoljno da njihove patnje prestanu, ne pomaže se interesima niti jedne sile. Bez snažne reakcije zapadnog javnog mišljenja, stara će se priča ponavljati u Istočnom Timoru, kao i drugdje u svijetu.", piše Noma Chomsky. CORRIERE DELLA SERA 7. IX. 1999. Žurna poruka za Kofija Annana "Poštovani gospodine Kofi Annan, želim Vam poslati žurnu poruku. Moram Vam ipak opisati stanje koje Vi, kao glavni tajnik UN-a, savršeno poznajete, ali ne mogu pretpostaviti da je poznato čitateljima ovih europskih novina putem kojih Vam pišem.(...) G. 1975., kao što znate, započeo je genocid nad narodom Istočnoga Timora, koji je, kao većinom katolički, kojemu je portugalski drugi jezik i koji u svakom pogledu pripada jednoj veoma drevnoj civilizaciji koja nema ništa sa nedavno nastalom indonezijskom islamskom državom, reagirao na osvajače kao što su četrdesetih godina neke europske zemlje reagirale na nacističku invaziju. UN je čak tri puta osudio tu vojnu invaziju, tražeći povlačenje indonezijskih postrojba, premda se uvijek zadržavao na platonskom planu, s obzirom na to da niste nikad poslali neki kontingent Vaših mirovnih snaga. Uvjeravam Vas da bi 100 Vaših plavih kaciga bilo dovoljno da se otjeraju ti životinjski indonezijski vojnici, puni amfetamina u tijelu, a u duši 'istine' iz knjižice (ne znam je li zelena, crvena ili crna) diktatora Suharta, koji su masakrirali nenaoružan narod. (...) Pitam Vas: ustanovili ste međunarodne sudove za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Zašto UN nije nikada ustanovio međunarodni sud za genocid u Timoru? Jesu li možda ljudska prava na azijskom jugoistoku manje važna nego drugdje?(...) Dolazim do moje poruke, gospodine Annan. Zar Vam nije dovoljan jedan genocid? Mora li biti ponovljen? Je li UN-u, kako bi dobro shvatio, potrebna ponovljena snimka? Vi imate jedinstvenu i neodrecivu dužnost ako želite da Vaša organizacija ima vjerodostojnost kod svih građana svijeta. Kako Vaše modre kacige ne mogu tamo doći prije nego prođu mjesec ili dva (možda, vjerojatno, pod uvjetom da to dopuste Sjedinjene Države, Kina ili Međunarodni monetarni fond), prije no što poštovani Haaški sud, kojega subvencionira UN, počne progoniti koljača nakon što je već napravio pokolj, Vama ostaje samo jedna mogućnost kako bi zadržali povjerenje svijeta. Uzmite već danas neki zrakoplov Ujedinjenih naroda i uputite se u Timor. (...) U ovom trenutku, gospodine Kofi Annan, Vaša je odgovornost čak i veća od moralne odgovornosti za pokolj jednog naroda. Ako ne odete u Timor, Vi govorite mladima slijedećeg tisućljeća da je UN bio samo maskarada, demokracija glupost, a demokratsko glasovanje farsa. Ako Vi ostanete pasivno sjediti u Vašem uredu, u biti šaljete ovu poruku: 'Gospodo, kupite oružje i pravdu istjerujte sami: to vam savjetuje UN s kraja tisućljeća'", piše Antonio Tabucchi. Kada glasuje strah "Njemačka je danas demokracija koja si je osigurala važnu ulogu u međunarodnoj zajednici. Stoga treba poštovati političku volju njezina naroda, posebno onu koju izražavaju njezine dvije glavne stranke. Ipak rezultati izbora prošlog weekenda (poraz socijaldemokrata, ali prvenstveno ulazak u parlament ksenofobične desnice) ne mogu a da ne uznemire nas koji priželjkujemo da se birači iz Saara i Brandenburga nisu prepustili strahu, koji je opasna sastavnica politike. 'Deutsche Volksunion' pozivao se na strah od nezaposlenosti njemačkog naroda. Premda razumljivo, to mi se čini neopravdano. Strah od nezaposlenosti zapravo se može suzbiti bez instrumentaliziranja straha od stranca. Taj strah neizbježno vodi mržnji. Mržnja rasizmu. A kamo vodi rasizam nije tajna za one koji se sjećaju prošlosti. Bilo bi korisno znati postotak mladih koji se prepoznaju u krajnjoj njemačkoj desnici. Moramo se nadati da to nije veliki postotak. Svi oni koji polažu nadu u njemačku mladež moraju je poticati da se ne dopusti zavesti pojednostavljujućim i sramnim rješenjima za stvarne probleme", piše Elie Wiesel. Rađa se novo doba filantropije. Podučavaju li Soros i Gates i u Italiji? "Mikrozajmovi i maksidonacije. S jedne strane Muhammad Yunus koji odozdo malenim iznosima financira siromahe pojedinačno, s druge strane supermagnati koji s visoka bacaju nezamislive količine dolara cijelim kategorijama siromaha ili bolesnika. Katkad i cijelim narodima, pogledaj maksidonaciju financijera Georgea Sorosa bivšoj komunističkoj Rusiji, pa čak i 'vladi svijeta', Ujedinjenim narodima, kojima je utemeljitelj CNN-a, Ted Turner, dao milijardu dolara. Istodobno izazivajući Billa Gatesa, najbogatijeg ili drugog najbogatijeg čovjeka svijeta, da učini isto ('Najjadnija stvar koja se može činiti s tolikim novcem jest pustiti ga da spava u banci', poručio mu je.). I Bill ga je oponašao, u velikoj maniri, pa i stoga što su ga američki sudovi optužili zbog Microsofta u ime zakona protiv trustova, te je bilo žurna potreba jako popraviti sliku o sebi. Navodeći ove i druge, nama manje poznate, megadonatore, 'Financial Times' nedavno je govorio o 'novoj eri filantropije', osvrćući se na prva desetljeća stoljeća, kada su se nastojanjem neomagnata (gusara?) industrije rodile legendarne američke fundacije: Rockfeller, Ford, Carnegie. I između ta dva vrhunca dobrotvorno darivanje ostalo je tradicija u Americi. No procvat ovoga puta teče paralelno s rađanjem filantropije tvrtki i u drugim zemljama, uključujući našu. Postoji deterdžent koji, tvojim novcem kupca, obećava pomoći bolnicama za djecu, bombon koji pomaže polarnim medvjedima, najbolji proizvod koji ti je ionako potreban, u međuvremenu, ako ga kupiš službeno te stavlja među potpisnike za jednu školu u Africi. Ulazimo u 'etičko doba', izjavila je jedna direktorica Saatchi & Saatchija, čuvene londonske marketinške agencije, no ne zna se je li govorila samo o prostoru promidžbe ili, optimistički, o cijelom društvu (no nedvojbeno je došla era dragovoljnih humanitarnih djelatnika). Sigurno je da se u agencijama unatrag nekoliko godina govori o 'strateškoj filantropiji', jasno podrazumijevajući osobni interes tvrtki, što uopće ne isključuje prednosti za društveni motiv kojemu je namijenjen. Možda se prvi put u povijesti business i milosrđe, umjesto da se suprotstavljaju, združuju, uzajamno se snažeći? 'Čudo' ima točno određeno ime u marketingu: cause related marketing, tržišna tehnika vezana s nekim moralnim motivom. I to je točno kodificirana materija. Povijesni zaokret ili posljednji novi val u društvu obilja?". ŠPANJOLSKA EL PAIS 7. IX. 1999. U Timoru se i to dogodilo "Posve nekažnjeno, iako bez pomoći vojske, pripadnici proindonezijskih milicija provode teror napadima koji imaju sva obilježja nove epizode 'etničkoga čišćenja'. Baš su se toga svi bojali. I baš zato je posve nerazumljivo da UN, koji je organizirao referendum o budućnosti te zemlje, nije poduzeo nikakve mjere opreza kako bi izbjegao klanje koje se događa poslije predvidljive pobjede (78,5 posto glasova) pristaša neovisnosti kojim je odbačena mogućnost uvođenja autonomije, što su nudili iz Jakarte. Za ubojstva su odgovorni ponajprije ubojice i indonezijska vlada, ali i UN, zbog nepromišljenosti. Ta je međunarodna organizacija za sigurnost zadužila indonezijske oružane snage i policiju koje nisu ništa učinile kako bi se zaustavilo nasilje proindonezijskih milicija za vrijeme referenduma, a one su običan paravojni dodatak vojsci. Ubojstva koja su počinjena u danima prije referenduma bila su nedvosmislena upozorenja na ono što bi se moglo dogoditi ako pobijede pristaše neovisnosti. Pripadnici milicija zavili su Istočni Timor u potpunu informativnu blokadu, protjeravši sve novinare i dobar dio osoblja UN-ove misije. Ne žele svjedoke za svoje zločine. Ništa ne poštuju. Ni Crveni križ, ni kuću biskupa Carlosa Ximeneza Bela, dobitnika Nobelove nagrade za mir 1996. Timorski gerilci za sada još čekaju. Kako da se na taj način ispuni želja gotovo 80 posto birača? Namjerava li indonezijska vojska na taj način zaustaviti želju za stjecanjem neovisnosti u ostalim dijelovima svojeg otočja sa 17 tisuća otoka, čije je prividno jedinstvo održavala okrutnom represijom Suhartova režima? Namjerava li zaustaviti početne pokušaje demokratizacije u trenutku kad proživljava teška vremena u gospodarstvu? Kako bilo da bilo, sadašnji predsjednik Indonezije Jusuf Habibie, koji se nada da će opet biti izabran u studenome, u ovoj krizi u igru, kao ulog, ulaže i vlastitu budućnost. Demokracija koja se pokušava probiti u Indoneziji rodit će se mrtva ako želje stanovnika Timora budu nasilno spriječene. Za zaustavljanje nasilja, ne možemo imati povjerenja ni u indonezijsku vladu ni u međunarodne 'pritiske'. Slanje informativne misije Vijeća sigurnosti pokazuje podjele i nemoć UN- a, umjesto stvarne želje za poduzimanjem intervencije. U ime upletanja zbog humanitarnih razloga, i bez pristanka UN-a, izvedena je intervencija na Kosovu. Timor, sa svojih 200 tisuća žrtava od trenutka kad se Indonezija 'počela brinuti' za tu portugalsku koloniju, prije 23 godine, daleko je od Kosova. Ali Indonezija je četvrta najnapučenija zemlja svijeta, i zato je sve nužnija međunarodna intervencija, za koju su već spremne barem najbliža Australija i nekadašnja prijestolnica Portugal", piše u uvodniku lista. Slika i sličnost "Što ćemo s Timorom? Ništa. Ne možemo ništa. A što smo to do sada učinili u vezi s Timorom? Možda će nam to reći suvremena povijest. Čitam tu sažetak događaja, da osvježim pamćenje: Portugalci su kolonizirali Indoneziju, a zatim su je kolonizirali Nizozemci, 'na veliku korist metropole' i uz pomoć 'prave tlake za seosko stanovništvo'. Poslije su stigli Japanci, a kad su oni izgubili rat, Indonezija se osamostalila. Ali su opet došli Nizozemci. Nakon toga su pobijedili borci za neovisnost. Pojavio se Sukarno, i otišao Sukarno. Vjerovao je u neovisnost, stao na čelo nesvrstanih i organizirao konferenciju u Bandungu na kojoj je prihvaćena deklaracija o ljudskim pravima. Mi smo postavili na vlast generale, a general Suharto provodio je represiju: ubijeno je 600 tisuća ljudi. Kažu da je rijeka Mekong bila crvena od krvi. Da, kažu da su mrtvi bili komunisti i da je sve to bilo razumno. I trajalo je sve do sada, a vlast je sve do sada bila na uzdi. Timor, izranjavan svim mogućima kolonizacijama, a poslije je još dobio i Indoneziju za vrat, podigao je gerilce koji su se borili za neovisnost a ni oni nisu bili baš pobožni. I rezultat njihove borbe je referendum koji je organizirao UN. Pristaše ostanka u okviru Indonezije, a to su oni koje nazivamo paravojnim postrojbama, takvu odluku ne toleriraju. Ubijaju, kao i uvijek. Okrutni su, kao i svi ostali. I ponašaju se kao nasljednici te povijesti, a ona je bila i okrutna, i puna izrabljivanja, i obilježena strancima. I evo što se sada događa: Indonezija brani svoje interese, a oni idu na štetu autohtonoga stanovništva. Brane interese svoje vojske, a ona je tvorevina koju smo mi stvorili za suprotstavljanje trećem svijetu: 'tko nije s nama, taj je protiv nas', govorili smo nekad. Biti na jednakoj udaljenosti od SSSR-a i SAD-a, nekad je bio grijeh. SSSR je bio utjelovljeni zločin, represija i tiranija. Želio je osvojiti svijet i porobiti sve nas, dok je SAD širio demokraciju, slobodu i sve što je najljepše opisano u književnosti. Negdje između, to je bio zločin. Sukarno je bio zločinac. Suharto - osloboditelj. A ti jadnici više nisu ni potrebni za zadržavanje Kine. Ona sama sebe sputava. Ali bi Timor mogao biti dobra baza. I na referendumu je pobijedio s velikom lakoćom. Naravno da ih sada ubijaju. A ubijaju ih gospodari otoka: Indonežani koji su ga dobili zato što su bili protiv komunizma. I što ćemo sada? Možemo li tamo poslati 'plave kacige', ali tako da ih nitko ne pojede? Ne možemo uvesti nekakvu blokadu. Tko će blokirati 12 tisuća otoka i 200 milijuna stanovnika? Možemo naš ratni stroj premjestiti iz Jugoslavije i bombardirati Jakartu. A to bi bila ludost. Humanitarni ratovi nisu uvijek mogući", piše Eduardo Haro Tecglen. ABC 7. IX. 1999. Čudan slučaj Pinochet "Slučaj je svakoga dana sve zamršeniji, sve je započelo kao nekakva mračna urota, s ciljem gnjavljenja jednoga bivšeg umišljenog diktatora, a moglo bi završiti s ozbiljnim štetama u odnosima između Španjolske i iberoameričkih država. Pitanje je jesu li se svi događaji odvijali slučajno, pa nas je to odvelo mnogo dalje nego što se predviđalo, ili je riječ o unaprijed smišljenome planu? Prije nego počnemo raspletati tu političko-pravnu zavrzlamu oko glavnoga sudionika ove priče, Augusta Pinocheta, bilo bi dobro prisjetiti se da su oni koji sada žestoko zagovaraju njegov povratak u Čile, pravdajući to tvrdnjom da španjolsko sudstvo nije ovlašteno za suđenje generalu, isti oni koji su prije nekoliko godina tajno putovali u Madrid kako bi razgovarali sa sucima Baltasarom Garzonom i Manuelom Garcia Castellonom kako bi im dostavili dokumente nužne za početak sudskoga procesa koji sada ne žele. Najviši dužnosnici čileanskih demokršćana i socijalista, poput bivšeg predsjednika Patricia Aylwina, svojedobno su molili da španjolski sudovi obave ono što se čileanski nisu usuđivali učiniti, što nisu željeli ili nisu mogli učiniti. A trebalo je na optuženičku klupu postaviti doživotnoga senatora koji je prije odlaska s vlasti sve ostavio 'dobro, jako dobro svezano' u svojoj kući kako bi bio siguran da neće biti kažnjen. Ti izaslanici vlade iz Santiaga sigurno nisu računali na ustrajnost Baltasara Garzona nakon što zagrize u lovinu, i nakon što sve to odjekne u medijima, a još su manje razmišljali o tome da bi Britanci mogli dopustiti Pinochetovo izručenje. Oni su samo željeli na smrt prestrašiti staroga diktatora i poslati ga kući posve posramljenoga. Ali im je cijela operacija izmakla iz ruku, a sada bi mogla napraviti lom i u španjolskoj vladi. Jer sasvim je sigurno da se iz sjedišta španjolske vlade, koja ni na koji način nije odgovorna za zbivanja, a nema ni mogućnosti da im promijeni tijek, na 'sapunicu Pinochet' gleda zabrinuto, a tu su i osjećaji nemoći i frustracije. Zabrinuti su zato što postoje goleme mogućnosti da sve to naruši ugled Španjolske ne samo u Čileu, nego i cijeloj Iberoamerici. Španjolska se opet ponaša kao nadmoćna i umišljena 'maćeha' i dopušta si davanje pouka iz demokracije ostalima, nakon što je sama prošla proces tranzicije koji se smatra uzornim, a nijedan Francov dužnosnik nije bio pozvan na polaganje računa. Briga je tu i zato što su španjolska ulaganja na području Iberoamerike sada tolika da bi bilo kakva kriza izazvala strašne posljedice za naše gospodarstvo, a strpljivo stvarane političke veze na sastancima poput hispanoameričkoga sastanka na vrhu mogle bi biti posve upropaštene. Frustracija postoji zato što bi bilo kakav pokušaj vlade da vodi ili uvjetuje djelovanje sudstva naišlo na otpor javnosti i oporbe, koje su odlučile ostaviti Narodnu stranku (Partido Popular) da sama vodi tu koridu, a i zato što čileanske vlasti, koje su nekada sudile vatrom, sada to ne žele razumjeti. Na kraju, tu je i frustracija zbog nemoći međunarodne zajednice koja, kao i uvijek, primjenjuje dvostruka mjerila u kojoj sva strogost ide u smjeru hispanskoga svijeta. A nije da Pinochet nije zavrijedio da ga posjednu na optuženičku klupu. No, je li nekada neki britanski sudac sudio Kabili, 'Papa Docu' ili Mobutuu? I na kraju, ako se Španjolska loše izvuče iz ove krize, tko će zauzeti njezino mjesto?" - piše Isabel San Sebastian. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 7. IX. 1999. Plodovi 'realizma' "Divljaštvo koje se događa u Istočnom Timoru - oružani indonezijski nasilnici preuzimaju teritorij pustošenjem i ubojstvom - nije samo ljudska katastrofa. Ono nosi dubokoumnu pouku o međunarodnim poslovima: cijenu kissingerovskog 'realizma'", piše Anthony Lewis. "Henry Kissinger, tadašnji ministar vanjskih poslova, i predsjednik Ford posjetili su tiranskoga vladara Indonezije, predsjednika Suharta, u prosincu 1975. Kissinger je znao da Suharto planira napasti istočni Timor. On tome nije prigovorio jer je smatrao da bi bilo neprimjereno uvrijediti Indoneziju. Dan pošto su on i predsjednik Ford otišli, Indonežani su napali. Upotrijebili su oružje koje su dobili od Amerikanaca: to je kršenje američkog zakona. To su u brzojavu Kissingeru istaknuli njegovi pomoćnici iz ministarstva vanjskih poslova, no on je tu opasku ljutito odbacio. 'Poznajem zakon', rekao je na sastanku osoblja kad se vratio u Washington, 'no kako može biti u američkom nacionalnom interesu da ... ponizimo Indonežane? To je bio kissingerski realizam: gledište da bi Sjedinjene Države trebale previdjeti okrutnosti prijateljskih autoritarnih poredaka jer oni pružaju 'stabilnost'. Tako je Kissinger podupirao Augusta Pinocheta u Čileu i šaha u Iranu. Narod Istočnoga Timora platio je visoku cijenu za taj realizam. U napadu i zauzeću koje se zatim dogodilo, živote je izgubila trećina stanovništva, čiji je ukupni broj iznosio 600.000. Indonezijska vojska provodila je, tijekom mnogih godina, ono što je londonski 'The Financial Times' nazvao 'neizrecivim zločinima'. Sada, nakon što su Timorežani premoćno glasovali za neovisnost, gerilci koje je naoružala Indonezija prognali su mnoge tisuće ljudi iz njihove zemlje. Indonezija je također obilato platila svoju otmicu Istočnog Timora i platit će još puno. Tvrdoglavo ustrajanje stanovništva Istočnog Timora na neovisnosti nadahnut će druga udaljena područja otočne države na pobunu. A koja će inozemna kompanija željeti ulagati u zemlju koja, osim humanitarnih problema, ne može nadzirati vlastitu vojsku? UN i čitava međunarodna zajednica teško su pogođeni debaklom u Istočnom Timoru. Nakon što su pokazali put u referendum o neovisnosti, oni su se oslanjali na indonežanska obećanja o održavanju sigurnosti jer - i opet - nisu željeli uvrijediti indonežansku vladu. Sad su gerilci ubili neke zaposlenike UN-a i opljačkali UN-ove urede. Čini se kao da međunarodna zajednica nema sreće. A jedina reakcija UN-ova Vijeća sigurnosti zasad je bila da pošalje misiju: ne u Istočni Timor već u Jakartu. Međunarodna zajednica bila je tako tiha o svemu što se događalo u Istočnom Timoru tijekom posljednje 24 godine, i tako slaba, da je sada dužna čvrsto nastupiti. Na raspolaganju su mnogi načini reagiranja. Sjedinjene bi Države odmah trebale prekinuti sve programe koji uključuju indonezijsku vojsku: uvježbavanje, dijeljenje obavještajnih podataka, vojnu pomoć. Indonezijska vojska ili tajno podupire gerilce ili je propustila suprotstaviti se njihovu divljaštvu, kršeći time mnoga obećanja. MMF i Svjetska banka snažno su uključene u održavanje indonežanskog gospodarstva. Zemlja je ove godine zatražila 71 milijardu dolara od tih dviju ustanova. Daljnja suradnja trebala bi joj biti uskraćena dok red u Istočnom Timoru ne bude obnovljen. Ne dovedu li te mjere indonežansku vladu i vojne vođe pameti, bit će potrebno - brzo - poslati međunarodnu mirovnu silu. Posebno bi američki politički vođe trebali razmisliti o široj pouci. Zanemarivanje ljudske stvarnosti možda nije, na koncu, 'realistično'. Šah nije donio stabilnost u Iran; njegova politika otvorila je put izrazito protuameričkom poretku. Generala Pinocheta očekuje presuda britanskog suda. Upotreba američkih vojnika u inozemstvu uvijek je, naravno, delikatna odluka. No nije toliko teško progovoriti, a glas američkih vođa ima važnost. U Bosni smo naučili cijenu propuštanja da se spremno progovori protiv agresije. Cijenu tišine o pitanju Istočnog Timora treba još izračunati." THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 7. IX. 1999. A sada - Kosovo na istoku "Narod na malenom teritoriju stane u obranu svoje neovisnosti protiv vanjske sile koja zatim pušta naoružane bandite da ubijaju nasumice i stvaraju val izbjeglica. U međuvremenu, Vijeće sigurnosti UN-a trati vrijeme premišljajući se intervenirati ili ne u predstojeći genocid zbog bojazni da ne uvrijedi Kinu ili Rusiju. A Amerika, unatoč svojoj golemoj moći, više voli da stvar u svoje ruke uzmu druge zemlje koje su bliže izvorištu krize. Ne, ovo je Istočni Timor, pola otoka čija je globalna važnost daleko veća od njegove veličine i izolacije u jugoistočnoj Aziji. 30. kolovoza 800.000 stanovnika Istočnog Timora izglasovalo je neovisnost o Indoneziji, potičući val ubijanja od kojega bježe čak i dužnosnici UN-a. Glasovanje je potvrdilo želju pučanstva Istočnog Timora da prekinu dominaciju Javanaca koji upravljaju Indonezijom i koji su predvodili invaziju na Istočni Timor 1975. godine. U pozadini klanja javanski su interesi u Indoneziji za koje su vanjski otoci zemlje tek gospodarske kolonije za iskorištavanje. Elementi u vojsci glasovanje u korist neovisnosti vide kao prethodnika drugih pokreta odcjepljenja u naciji koju razdiru etničke razlike, od plemena kamenog doba u Irianskoj Jayi do muslimanskih radikala na Sumatri. Ako ništa drugo, ta kriza ogoljuje skrivenu moć indonezijske vojske koja se boji svršetka svoje unosne moći u društvu ako žena, Megawati Sukarnoputri, pobijedi na izborima u nacionalnoj skupštini 10. studenoga i postane predsjednicom. (...) Za razliku od Kosova, Istočni Timor u svom susjedstvu nema NATO koji bi ga spasio ili spriječio genocid. Australija, čija je sjeverna obala blizu Timora, dvoji bi li poslala svoje snage kako bi zaustavila borbe, no da bi takva intervencija bila zakonski ispravna, nedostaje joj međunarodna pokrivenost. Zapad bi trebao zaprijetiti gospodarskim sankcijama ako Indonezija odmah ne prihvati UN-ove snage u Istočnom Timoru koje bi mu konačno omogućile slobodu", stoji u uvodniku lista. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 7. IX. 1999. Britanija sve zainteresiranija za euro "Britanija je u ponedjeljak pokazala dosad najveći stupanj zainteresiranosti za euro: ministar vanjskih poslova Robin Cook pohvalio je zajedničku valutu zbog uvođenja dinamizma u europsko gospodarstvo i uvjeravao je japansko poslovno slušateljstvo da će se britanska vlada priključiti euru, ostane li valuta uspješna", piše Tom Buerkle. "Cookovi komentari nisu promijenili glavne crte britanske politike u sklopu koje je predviđeno održavanje referenduma o euru oko 2002., zadovolji li valuta određene kriterije. No oni su navijestili da je vlada premijera Tonyja Blaira odlučila odbaciti neodlučnost o tom pitanju i dokazati stvarnu vrijednost eura, s namjerom da pobijedi na tom referendumu. To je započeo sam Blair, kad se prije šest tjedana pred domaćim slušateljstvom u svom govoru pozitivno izrazio o Europi i euru. Vlada se 'primiče sve pozitivnijem' stajalištu prema euru, rekao je Mark Leonard, direktor Centra za vanjsku politiku, trusta mozgova koji ima bliske veze s Cookom. Govoreći na sastanku japanskih poslovnih direktora u Tokiju, Cook je otišao dalje od uobičajenih vladinih teoretskih izjava o zajedničkoj valuti te je izjavio da postoje 'znakovi da euro donosi novu snagu gospodarstvima koja su njegov dio'. Japanske kompanije u Britaniju ulažu više nego u bilo koju drugu zemlju Europske unije, ali su navijestile prebacivanje fondova na kontinent, ostane li Britanija izvan eura. (...) 'Uvjeravam vas da će Blairova vlada, pokaže li se euro stabilnom, uspješnom valutom, osigurati da Britanija bude spremna na referendum o pitanju eura', izjavio je Cook u govoru. 'Donese li euro koristi svojim članicama, nećemo dopustiti da Britanija izgubi jer je ostala izvan monetarne zajednice.' Govor je podjario protivnike eura, što je još više istaklo osjetljivost pitanja za koje mnogi analitičari predviđaju da će prevladavati u britanskoj politici na općim izborima koji bi se trebali održati 2001. Konzervativac Francis Maude kritizirao je Cookov govor, rekavši da je on pokazao kako su vladini ministri 'privatno odlučili odbaciti funtu i prvom se prilikom priključiti zajedničkoj valuti'. Blairov glasnogovornik želio je, međutim, umanjiti važnost govora, primjetivši da je Cook tvrdnjom da se Britanija nada priključiti uspješnoj zajedničkoj valuti 'zapravo ponovio vladino stajalište prema euru'. Ipak, glasnogovornik je izjavio da je Cook 'ubrizgao malo više osjećaja za stvarnost' u raspravu u euru, suprotstavljanjem sumnjičavcima i otvorenim govorom o pozitivnim aspektima valute. Vladini će ministri u predstojećim tjednima održati još proeuropskih govora, uključujući i Blairov nastup sljedećega mjeseca na sastanku Britanije u Europi, skupine koja lobira za priključenje euru. Vladino novo stajalište označava otklon od retoričke kolebljivosti prema euru iz prve polovice ove godine, kad je malo ministara otvoreno govorilo o valuti, javna je sumnjičavost rasla dok je euro slabio na globalnim tržištima, a konzervativci su se kampanjom protiv eura služili da bi porazili laburiste na lipanjskim izborima za Europski parlament. Ispitivanje javnog mnijenja prošloga mjeseca o glasačkim namjerama u budućem referendumu pokazalo je da bi 60% ispitanika glasovalo protiv priključenja euru, dok bi samo 24% glasovalo za priključenje. 'Nakon europskih izbora shvatilo se da proeuropljani, žele li imati izglede za pobjedu na referendumu, neće smjeti šutjeti i prepustiti određivanje programa euroskepticima', rekao je Leonard. Michael Hughes, ulagački strateg pri Baring Asset Managementu, smatra da je svrha Cookova govora u prvom redu bila razuvjeravanje japanskih ulagača koji su se počeli bojati da se vlada hladi prema euru, a ne naznaka nekakvog preokreta u politici. Direktor Nissanove britanske podružnice izjavio je prošloga tjedna kako je 'prijeko potrebno' da se Britanija priključi euru što prije da bi osigurala nastavak Nissanovih ulaganja u zemlju. Govor u Tokiju bio je važan jer ga je dao Coook, koji je bio sklon sumnjičavosti prema euru." Washington se u Rusiji, ispravno, odlučio za uključenje "Ne prvi put, ljudi govore o nevoljama u Moskvi i razmatraju ispravnost američkog uključenja, kao i to jesu li Sjedinjene Države u Rusiji uključene na pravi način", piše Samuel R. Berger, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Clintona. "Rusija danas zaista ima mnoštvo problema. No oni ne bi smjeli zasjeniti ono što je američko uključenje proizvelo. Od 1992. naši su napori pomogli dezaktivirati gotovo 5000 nuklearnih bojevih glava u bivšem Sovjetskom Savezu; ukloniti nuklearna oružja iz Ukrajine, Bjelorusije i Kazahstana; osigurati osjetljivu tehnologiju; uključiti u civilna istraživanja više od 30.000 znanstvenika specijaliziranih za oružje i dobiti stotine tona uranija od onesposobljenoga ruskog oružja. Danas je tri četvrtine naše pomoći Rusiji posvećeno programima koji smanjuju opasnost od nuklearnog rata i proliferacije. Također, Rusija je povukla svoje snage iz srednje Europe i Baltika, poštovala ukrajinski suverenitet, počela stvarati kooperativni odnos s NATO-om, priključila se Sjedinjenim Državama u mirovnim misijama u Bosni i na Kosovu, i postigla određeni napredak u nadzoru izvoza smrtonosne tehonologije razbojničkim državama. Ništa od toga ne bi se dogodilo bez našega diplomatskog uključenja. I ništa ne bi bilo moguće da nismo istodobno podupirali ruski prijelaz u stabilnije, otvorenije i prosperitetnije društvo. Naš pristup ruskom prijelazu utemeljen je na još uvijek valjanoj pretpostavci: za reformu će trebati proći jedan naraštaj, ili više. Ni uspjeh ni neuspjeh nije predodređen. No ohrabrivanje uspjeha u američkom je interesu. Jedna od prvih i najvažnijih zadaća s kojom su se ruski reformisti na početku ovoga desetljeća suočili bila je staviti državnu imovinu pod privatni nadzor. To je bio politički, a i gospodarski imperativ, jer je razbijanje smrtonosnog stiska države nad ruskim gospodarstvom bilo preduvjet za razbijanje smrtonosnog stiska države nad društvom. Danas neki tvrde da bi bilo bolje da se privatizacija odgodila do sazrijevanja političke kulture i pravnih ustanova Rusije. No nakon desetljeća komunizma, trebale bi godine da se rascjepkane ruske ustanove dogovore o potrebnim koracima i još više da se promijeni kultura. Ako je Rusija postigla manje napretka nego što su se nadali optimisti, napravila je više nego što su se bojali pesimisti. Stvoreni su deseci tisuća privatnih poslova. Stvorena je prva moderna srednja klasa u Rusiji. Uz pomoć MMF-a, Rusija je suzbila hiperinflaciju. Što je najvažnije, ruski narod govori slobodno, izabire svoje vođe, smatra ih odgovornim. Opetovano je odbacio povratak komunizmu. Što se tiče korupcije, mi smo o tome govorili otvoreno, pravodobno i često. Mnogo prije nego što su se te tvrdnje pojavile, američka istražna tijela proučavala su financijski i organizirani kriminal u Rusiji. Početkom 1997. potpredsjednik Al Gore zatražio je od premijera Viktora Černomirdina da podupre zakone o pranju novca i protiv kriminala, što su Duma i Vijeće federacije kasnije odobrili. Smatramo da predsjednik Boris Jeljcin nije trebao staviti veto na zakon o pranju novca i tražimo od Rusa da prihvate novi zakon. Iako nemamo dokaza da su MMF-ovi fondovi ukradeni, nastavit ćemo inzistirati na zaštiti i odgovornosti MMF-ovih programa kao preduvjetu isplata. Na koncu, odgovornost mora stići od ruskog naroda. To što on sad ima slobodu, što se od njega istina više ne skriva već ju energični tisak iznosi u javnost, to što je slomio leđa komunizma i izabrao slijediti svoje težnje sa svijetom, a ne protiv njega, i dalje čini neke od onih događaja našeg vremena koji pružaju najviše nade." AUSTRIJA DIE PRESSE 7. IX. 1999. Pouka iz istočnog Timora "Narod Istočnoga Timora očitovao se na referendumu premoćnom većinom glasova (78,5 posto) za neovisnost o Indoneziji. Taj rezultat ne odgovara indonezijskoj vojsci te njezini časnici sa smiješkom gledaju kako paravojno organizirane terorističke bande nesumice pucaju u gomilu, komadaju ljude mačetama i nabijaju glave na kolce na rubovima ulica. Referendum su podupirali i nadzirali Ujedinjeni narodi. Stoga su proindonezijske neregularne postrojbe krenule u lov na nenaoružane dužnosnike UN. Australija je bila prisiljena uspostaviti zračni most kako bi 200 izbornih promatrača UN bilo prebačeno na sigurno. U samom Istočnom Tiroru osoblje UN ionako više nije potrebno budući da je referendum već održan. Na prostoru Pacifika ne postoji vojni savez usporediv s NATO-om, koji bi se mogao pobrinuti za sigurnost. Gledano iz sigurnosno- političke perspektive, na prostoru Pacifika vladaju uvjeti kakve pacifističke dobrice među Zelenima i socijaldemokratima priželjkuju i u Europi: nadaleko i naširoko nema traga vojnom savezu - samo 'kolektivna sigurnost' koju nude Ujedinjeni narodi. Budući da je tako, u Istočnom Timoru vladaju danas prilike kakve bi još i danas vladale u Bosni i na Kosovu da NATO nije odlučno intervenirao. Mir i sigurnost nisu mogući gratis već samo pod uvjetom spremnosti na snažnu potporu - po potrebi i primjenom sile. No, možda griješimo. Možda bi upravo Istočni Timor trenutačno mogao poslužiti kao idealno područje za aktiviranje 'aktivne neutralne politike', za 'posredovanje' i 'sprječavanje sukoba', za takozvani 'ispravan put'. Doduše, u tom se slučaju postavlja pitanje zašto se austrijski savezni kancelar nije već na čelu visokog izaslanstva crveno-zelenih protivnika NATO-a uputio zrakoplovom u Dili, gdje bi mogao pokazati koliko bi bilo lakše rješavati sukobe kada ne bi bilo zapadnog obrambenog saveza", napominje Karl-Peter Schwarz. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 7. IX. 1999. Život u kvakama slova "Strojnica budi čovjeka u dva sata u noći, ali ubrzo nakon toga ponovno vlada mir. Možda je netko tek malo prebrzo reagirao na šušanj ili sjenu. Nitko nije kriknuo niti uzvratio vatru. Mostar, još uvijek podijeljeni glavni grad Hercegovine, spava. Mirno je i na internetu: refugees.net/de objavljuje pod naslovom 'Bosna: ni rat ni mir' aktualiziranu verziju vijesti iz Bosne i Hercegovine; no, od 6. ožujka posjetitelj te stranice na internetu ne može pročitati nove vijesti - možda zato što su važnije stizale s Kosova? Posljednja bilješka iz Mostara nosi datum od 1. ožujka: 'Oko dva sata u noći eksplodirala je bomba u Ulici kralja Tomislava (zapadni dio Mostara. Nitko nije ranjen. Oštećena je fasada jedne trgovine'. Na terenu ta vijest zvuči poput vica: u Mostaru je još razrušeno toliko zgrada da nedirnuta fasada privlači veću pozornost nego razrušena. Grad nalikuje bogalju. Pustošenje povlači za sobom i razaranje pojmova. Primjerice, što nakon rata znači, što zapravo predstavlja pojam 'kulture'? U muslimanskom dijelu Mostara ulice su ovih večeri pune, deseci mladih ljudi - i djevojaka i mladića - sjede pred kafićima, i gotovo četiri godine nakon završetka rata smještenih u napola razorenim kućama. Puno je glazbe - od bosanskog folklora do preglasnog crnačkog rapa (...) Je li već svakodnevni život sam po sebi kultura? Naravno. Omer Lakise sliježe ramenima: 'Kafići, da, kafići, ali time će tek malobrojni nešto zaraditi - nama trebaju tvornice'. Tvornice? Primjerice, tvornica aluminija 'Aluminij', upola u vlasništvu države: prije rata zapošljavala je 4500 a danas 800 radnika: državno poljoprivredno dobro 'Buna' (bavi se uzgojem teladi, proizvodnjom mesa, voćarstvom): prije rata imala je 110 radnika a sada ima tri; 'Tempo-Vranica', poluprivatna građevinska tvrtka za visoko- i niskogradnju: umjesto 540 ima još samo 50 zaposlenih. U državnoj tvornici duhana Durhan stanje je stvarno dobro: umjesto 330 ima sada 160 zaposlenika. Jesu li tvornice kulturno relevantne? Da. Bez tvornica nema novca a bez novca nema EU - samo onaj tko ima novca pripada u srednju Europu. Unatoč bosanskoj austrougarskoj prošlosti, dozvolu za ulazak u zemlju dobivaju po mogućnosti samo oni ljudi za koje ne treba strahovati da žele i ostati. Iako su u Europi jako verbalno cijenjeni, 'bosanski Muslimani', podrijetlom iz 'stare, tolerantne multietničke kulture', još trebaju vizu i teško je dobivaju. 'Tuđmanovim je Hrvatima jednostavnije', tvrdi Omer Lakise. Kada Omera Lakisea, rođenog 1936. u Mostaru, upitate smatra li se Bosancem turskoga podrijetla, Bosancem, Turčinom, Jugoslavenom ili čovjekom, počinje višesatnu priču, istodobno ne odgovarajući na vaše pitanje: priča o Mostaru, o džamijama, o Sat 1, o Althochdeutschu (povijesna razvojna faza njemačkog jezika - op. prev.), o francuskoj knjževnosti, učenju latinskog jezika u franjevačkom samostanu kod Mostara, gdje je išao u školu i kasnije postao nastavnikom, iako je, kao što napokon, opraštajući se nakon tri dana i stojeći na vratima, dovikuje za nama da je 'Turčin'. Tada još jednom mijenja mišljenje: 'Svi smo mi Mostarci!'. Grad kao domovina, kao zbroj svih građana koji su doselili u određeno mjesto, ostavlja iza sebe svaki nacionalizam, svaku ideologiju. 'Ranije je Bosanac koji je studirao ili živio u Zagrebu ili Beogradu često mogao birati samo između pripadnosti hrvatskom ili srpskom narodu'. Naravno, Omer Lakise je na određeni način osobenjak jer još uvijek u razorenom Mostaru voli govoriti 'o stvarima koje ne zanimaju druge ljude', o 'kulturi' u nimalo proširenom smislu te riječi; no, pripovijeda i o svom bijegu u Tursku u lipnju 1992.; o tome kako su u to vrijeme 'svakodnevno na ulicama ležali leševi'. U Turskoj je Omer ostao tri i pol godine, njegovoj kući nedostajao je samo krov - stražnji zid bio je tek malo oštećen granatama. Ipak još ne može zaboraviti rat: 'Danas poslijepodne vidio sam čovjeka koji je krenuo u šetnju - išao je sa mnom u školu. Sastavljao je popise osuđenih na smrt a sada opet hoda ovuda kao da se ništa nije dogodilo zato što Amerikanci i Europljani govore da je uspostavljen mir!' Što učiniti? 'Ah, ni sam ne znam!' Omer Lakise pošten je čovjek - 'ali ratni zločinci moraju biti kažnjeni!' Sjećanje je kultura, tvrdi se. 'U Albaniji će još dugo bjesniti rat, tamošnji ljudi ne mogu zaboraviti', govori jedan češki časnik u Sarajevu i nastavlja: 'Bosanci su dobri ljudi. Nastavili su sa svojim životima'. Je li sposobnost zaborava također kultura? U svakom slučaju marku ćemo uskoro moći zaboraviti. Ipak, neposredno uoči ukidanja, njemačka marka još se kotrlja zelenim balkanskim dolinama. Tko na mostarskoj tržnici kupuje kozji sir iz Gurda, plaća kovanicom od dvije marke i dobiva natrag 50 pfenniga. Pet kovanica po deset pfenniga. To vrijedi i za onog tko se u Sarajevu vozi tramvajem ili kupuje pecivo. Uskoro ćemo sve stare njemačke kovanice i novčanice moći poslati u Bosnu i na Kosovo, posljednje zaštićene zone njemačke marke. Borba oko simbola za novim novčanicama pokazuje da i ovdašnji ljudi povremeno jako ozbiljno shvaćaju stare kulturne oblike. Uvedena je 'konvertibilna marka', zasada postoji tek nekoliko novčanica ali samo je jedan jedini junak pridobio dovoljno pristaša i u zoni srpskoj i u zoni muslimansko-hrvatskog utjecaja: riječ je o Meši Selimoviću, umrlom 1982. g., koji na 'novčanici od pet maraka' izgleda kao mješavina Honeckera i Arna Schmidta. Selimović, koji je po Meyerovu predivnom 'Enciklopedijskom leksikonu' bio uz Ivu Andrića 'najznačajniji srpski poslijeratni pisac' (na kraju života živio je u Beogradu); koji u svom najpoznatijem romanu 'Derviš i smrt' (...) postavlja pitanje o vlastitom i o identitetu bosanskih Muslimana. I nije ponudio odgovor. Selimovićev pripovjedač u prvom licu jednine odmah na početku napominje kako priča 'priču koja nema svrhe ni koristi'. No, 'još ne znam što će ovdje biti napisano. Ipak, u viticama i kvakama slova ostat će nešto od onog što je bilo u meni i više nikada neće potonuti u uzavreloj magli kao da nikada nije ni postojalo ili kao da ne znam što je bilo'. Tim je rečenicama suprotstavljen gorak zaključak: 'Živi ne znaju ništa. Naučite me, vi mrtvi, kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa. Jer smrt je besmislena kao i život'. O onome što je bilo ne svjedoče samo novčanice. Svojevrsni su svjedoci i mostarske suvenirnice. One nude samo one razglednice, koje su postojale već prije razaranja mosta, najslavnijeg kulturnog spomenika. Budući da nitko ne kupuje razglednice te budući da nema turista, fotografije - bez upotrebne funkcije - postaju opomenom i umjetničkim djelom. Gotovo se čini da razglednice čekaju uskrsnuće mosta (čije već algama prekrivene ruševine španjolski vojnici u sastavu SFOR-a vade iz Neretve). No, dotad će blistavo plavo nebo na razglednicama vjerojatno nepovratno požutjeti te ih ponovno nitko neće htjeti kupiti. Što je sasvim sporedno. Sunce sja nad Mostarom. Groblja su se povećala, a u Neretvi se može kupati", napominje na kraju reportaže Hans-Peter Kunisch. Stranačke svađe ugrožavaju gospodarski uzlet "Jedna se brojka čvrsto urezuje u pamćenje: četiri milijuna. Kada ovog utorka Savezni ured za rad bude objavio podatke za kolovoz, poruka iz Nuernberga (sjedište spomenute ustanove - op. prev.) bit će sljedeća: stagnacija na - zastrašujuće - visokoj razini. Zanemarimo li sezonske utjecaje, zaključit ćemo da nakon izbora za saveznu skupštinu brojka službeno registriranih nezaposlenih uporno prelazi granicu od četiri milijuna. U Schroeder-landu ništa se ne miče s mjesta. Činjenica da savezni kancelar unatoč tome ponosno objavljuje da će u usporedbi s prošlom godinom broj nezaposlenih 1999. vjerojatno biti smanjen za 200 tisuća nimalo nije proturječna opisanom stanju. Smanjenje broja nezaposlenih počiva na pretežno demografskim uzrocima. Stručnjaci se slažu da taj polovično pozitivan trend nema nikakve veze s početnom politikom njemačke crveno-zelene vlade. Ipak, nakon bučnog odlaska Oskara Lafontainea postoji nada. Kasno, ali ne i prekasno kancelar i njegov novi ministar financija skrenuli su na pravi put. To im priznaje čak i Međunarodni monetarni fond (MMF). U još neobjavljenoj prognozi svjetskoga gospodarstva stručnjaci MMF-a izričito hvale Eichelovu politiku sanacije. Tetošenja Washingtona i te kako su ovih dana dobrodošla spomenutoj dvojici socijalemokrata. Nakon izborne katastrofe u Saarbrueckenu i Potsdamu i uoči očekivanih novih poraza spomenuti čelni duo našao se u škripcu: slavni ekonomisti u Njemačkoj i inozemstvu odaju priznanje pa i odlične ocjene njihovom paketu štednje - upravo u kontekstu bar dugoročno mogućeg smanjenja nezaposlenosti. No, na domaćoj bojišnici istodobno slabe izgledi za obranu smanjenja i križanja određenih stavki od napada oporbe i unutarstranačkih kritičara. Iako vodeća momčad SPD i Zelenih uporno tvrdi da unatoč svemu nepovoljne prilike neće uzdrmati koaliciju, sumnja ostaje. Vojska skeptičara istodobno će sve više rasti što će se više umnožavati broj poraza na predstojećim izborima. Taj psihološki proces ima kobne posljedice. Kod ulagača i potrošača javlja se nesigurnost; poduzetnici i radnici počinju nagađati sljedeće mjere porezne, proračunske i socijalne politike. Radi razrješavanja neizvjesnosti, izdvajanja za ulaganja ili potrošnju već su odgođena. Ukratko, politička nesigurnost blokira gospodarstvo i potiče na čekanje. Takav scenarij najmanje je u sadašnjem trenutku potreban Njemačkoj. Stagnacija rasta prevladana je i sasvim polako naziru se uzlazni trendovi. Budu li stranačke svađe i podmetanja prevršili mjeru, krhki uzlet bit će ugrožen. Najveće žrtve takvog razvoja događaja bile bi četiri milijuna nezaposlenih. Tko se uistinu zanima za njihovu sudbinu i želi sljedećih godina osjetno smanjiti njihov broj, ima stoga samo dvije ozbiljne opcije: poduprijeti Eichelovu politiku ili izložiti neko bolje rješenje. I to što prije", upozorava Oliver Schumacher. FRANKFURTER RUNDSCHAU 7. IX. 1999. Zalaganje za zaštitu Roma "Romi i Sinti jasni su gubitnici socijalnih promjena u jugoistočnoj Europi u razdoblju od pada komunizma prije deset godina. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju pokušat će se sada suprotstaviti diskriminaciji i sve većem siromašenju te manjine. U državama poput Češke, Slovačke ili Mađarske, u okrutnim napadima skinheadsa na prezrene 'Cigane' poginuli su protelih godina deseci ljudi. Na Kosovu su Romi i također tamnoputi Aškali izloženi otvorenom progonu. Na konferenciji OESS-a o položaju Roma u Europi Gerard Stoudmann neuvijeno je u ponedjeljak u Beču opisao njihovu situaciju: 'Utrkuju se za svoje živote', izjavio je ravnatelj varšavskog ureda OESS-a za ljudska prava. Misija OESS-a na Kosovu konstatirala je da su kosovski Albanci- povratnici spalili mnoge romske kuće pa i čitava naselja - primjerice, u Mitrovici. Uniformirani pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova, OVK, otimali su pripadnike te manjine. Po OESS-u izlika o njihovoj kolaboraciji sa Srbima visi na jako tankom koncu budući da su srpske neregularne postrojbe uglavnom prisiljavale Rome da im pomognu. Po izvješću Društva za ugrožene narode, 'u roku od tri mjeseca protjeran je golem dio te manjine, koja na Kosovu živi već stoljećima'. Zajedno sa svojom dokumentacijom pod nazivom 'Sve dok i posljednji 'Ciganin' ne napusti zemlju', ta je organizacije na bečkoj konferenciji OESS-a objavila apel pisca Guentera Grassa njemačkom ministru vanjskih poslova Joschki Fischeru (...) i ministru obrane Rudolfu Scharpingu, da 'ponovno nešto učine' glede otvorenog nasilja nad kosovskim Romima. Po tumačenjima svog savjetnika za Rome Nicolaea Gheorghea, OESS je pokušao mobilizirati postrojbe SFOR-a (sic!) na Kosovu radi zaštite Roma - djelomice sa skromnim uspjehom. OESS se zalaže za kratkoročnu evakuaciju Roma s Kosova. No, prethodno treba hitno poboljšati 'strašne' uvjete života u prijamnim logorima, u kojima već žive kosovski Romi, izbjegli u Crnu Goru i Makedoniju. Neki od njih uspjeli su pobjeći u Italiju i ostale zemlje u sastavu EU. OESS je apelirao na vlade članica EU da ljudima koji su se našli na njihovu teritoriju dodijele status izbjeglica. Srednjoročno OESS namjerava u suradji s nedržavnim humanitarnim organizacijama ponovno integrirati Rome u multietničko Kosovo poboljšanjem uvjeta života. Osim toga, visoki povjerenik OESS-a Hans van der Stoel naglasio je na bečkoj konferenciji da se proteklih godina položaj manjina osjetno pogoršao i u istočnom dijelu srednje Europe. Visoki povjerenik za manjine namjerava se založiti za pojačani dijalog povjerenstava za Rome s vladama i tijelima lokalne uprave. Programi pomoći više neće moći biti pokrenuti bez sudjelovaja Roma u tom procesu. U borbi protiv sve veće diskriminacije mora biti dosljedno primijenjeno sredstvo kaznenog gonjenja rasistički motiviranih hajki. Nužno je dugoročno rješenje: primjerice, proteklih su mjeseci tisuće Roma potražile spas u iseljavanju iz Češke, Slovačke ili Mađarske. Pritom Romi često prihvaćaju rizik izrabljivanja mafijaških krijumčarskih bandi. U procesu proširenja Europske unije, koji će biti popraćen slobodom izbora mjesta za život, više neće biti zapreka masovnoj emigraciji Roma u zapadne zemlje s visokim standardom života - ne budu li dotad uklonjeni razlozi u korijenu želje za iseljavanje", upozorava Ulrich Glauber. FRANCUSKA LIBERATION 7. IX. 1999. Jospin i Blair se bore oko klasa "Je li socijalistima još potreban pojam društvene klase da bi razmišljali o društvu i iznijeli svoj politički program? Lionel Jospin je tijekom svoga nastupa na ljetnom sveučilištu koje je okupilo socijaliste u La Rochelleu, potvrdno odgovorio na to pitanje nudeći savez između isključenih, narodnih slojeva i srednjih klasa. Ta predodžba o klasno uređenom društvu sasvim je suprotna 'blairističkoj' predodžbi. Pojam društvene klase gotovo je odsutan iz razmišljanja i govora britanskoga premijera. Iako ta razlika u očitavanju suvremenih društava nije glavni uzrok neslaganja koje francuski socijalisti već javno očituju prema 'socijalnom liberalizmu' Tonyja Blaira, nema dvojbe da je ona u korijenu razlika između dvaju političkih programa. Da bismo utvrdili glavne razlike, prvo treba reći da se dvije stranke razvijaju u istom pravcu u zadnjih petnaestak godina. I jedna i druga odbacile su zamisao o klasnoj stranci i središnjoj ulozi radničke klase u programu glavne preobrazbe. I jedna i druga, prema načelu maksimalizacije glasovanja, prihvatile su svoje značajke međuklasnih stranaka. I jedna i druga priznale su da podjela na dvije (radničku i srednju klasu prema laburističkom shvaćanju) ili tri klase (radničku, srednju i građansku u predodžbi francuskih socijalista) nije vodila računa o pojavljivanju društvene skupine isključenih koja je zahtijevala osobitu pozornost. New Labour zamjera thatcherizmu da je vodio politiku društvenog isljučenja na račun srednjih klasa. Prema mišljenju te stranke, društvo mora ponovno uključiti isključene. Lionel Jospin, sa svoje strane, izjavljuje da će vlada glede isključenih nastaviti politiku samovoljne integracije. (...) Proglas Blair-Schroeder poziva na oživljavanje duha zajednice i solidarnosti jačanjem suradnje i dijaloga između svih društvenih skupina i dobivanja novog konsenzusa za promjenu i reforme. Jedina kategorija o kojoj govori Tony Blair jest 'business' koji nije toliko klasa, koliko je pokretač blagostanja u novom gospodarstvu gdje neprijateljstvo kapital/rad više nema razloga za postojanje. Dakle, potrebno je, misli on, uspostaviti partnerstvo između New Laboura i 'businessa'. (...) Druga se razlika tiče veza s gospodarskom vlasti. Za Lionela Jospina, nesuglasica se ne tiče priznanja pozitivne uloge poduzeća. O tom je pitanju francuski socijalizam već promijenio mišljenje. No ipak nije riječ o partnerstvu s gospodarskom vlasti, pa možemo pretpostaviti da predloženi savez između isključenih, narodnih slojeva i srednjih klasa sam po sebi ima zadaću da bude protuteža moći kapitala. Slabost raščlambe ipak je u činjenici da se veza s kapitalom prešućuje. Poduzetnik se više ne promatra kao neprijatelj. Priznaje mu se korisna uloga u stvaranju bogatstava i radnih mjesta. Zbog toga su veze koje socijalizam održava s njime nejasne i neodređene. Protivljenje 'socijalnom liberalizmu' očito znači da francuski socijalisti, za razliku od Tonyja Blaira, misle da laburisti i kapital nemaju zajedničke interese, barem što se tiče bitnih stvari. Kapitalist - riječ je nestala - više nije neprijatelj. Ali nije ni saveznik. (...) Lionel Jospin i Tony Blair, kao i svi socijalistički čelnici, pokušavaju dati odgovor na glavno i osobito teško pitanje za suvremeni socijalizam: kako shvatiti i provesti temeljnu nagodbu s gospodarskim liberalizmom, a da se ne napuste socijalističke vrijednosti i ne poveća društvena nejednakost? Kako prihvatiti tržišno gospodarstvo, a da se spriječi nametanje tržišnog društva? Na ta pitanja oni daju djelomice različite odgovore. Još samo treba svratiti pozornost na moguće posljedice tih razlika na sadašnje politike", u rubrici 'Rasprave' piše Gerard Grunberg, direktor odjela za istraživanje u Državnom središtu za znanstvena istraživanja i pisac knjige 'Prema europskom socijalizmu' (Hachette, 1997.). Poznati euroskeptik u bruxelleskom povjerenstvu "Tko je rekao: 'Unija nikada ne treba prihvatiti Tursku kao članicu. Turski je narod odveć brojan i siromašan, njegova kultura i napose vjera previše su različite, a turske zajednice u Njemačkoj i Nizozemskoj djelovat će na migracije poput magneta.' Ili: 'Profinjen pravni sustav s visokom razinom pravne zaštite pokazuje se kao prava topovska kugla u borbi protiv protuzakonitog traženja azila.' Ili pak: 'Ne prihvaćam ŠeuropskiĆ federalistički ideal i mislim da moramo zadržati pravilo o jednoglasnosti.' 'Parlament mora zastupati narod, želi li biti legitiman, ili barem shvaćen kao takav. Mislim da se nijedan narod Š...Ć, danas ni sutra, neće prepoznati u Europskom parlamentu.' Treba, dakle, jako ograničiti 'ovlasti Bruxellesa i ŠnačinitiĆ novi odabir već prenesenih ovlasti.' Je li riječ o nacionalistu i pristaši suverenosti? Nipošto. Riječ je o nizozemskom liberalu Fritsu Bolkesteinu, novoizabranom europskom povjereniku zaduženom za zajedničko tržište. To je prvi put da Povjerenstvo u svojim redovima ima poznatog euroskeptika. Taj bivši predsjednik skupine liberala u nizozemskom parlamentu i sadašnji predsjednik Liberalne internacionale, političku je karijeru zapravo izgradio u toj ustanovi, bez dvojbe laskajući najkonzervativnijim instinktima svojih sugrađana. Moglo se, dakle, očekivati da će ga europski zastupnici na saslušanju jučer popodne hametice razbiti. No, nije bilo tako. Na pitanja o svom euroskepticizmu, Bolkestein je odvažno odgovorio: 'Ostajem pri onom što sam govorio tijekom svoje dvadesetogodišnje političke karijere u Nizozemskoj.' Jedini znak ublaživanja: 'Moje prošle izjave trebaju se prosuđivati u sklopu nacionalne rasprave' u Nizozemskoj. On je a priori odvažan u sredini koja jako pristaje uz proširenje europske integracije. No, Bolkestein ne želi da ga se izjednačuje s odlučnim protivnicima Europe: 'Kada razmišljam o euroskepticima, mislim na ljude kao što su Michael Portillo u Velikoj Britaniji (prvi čovjek među protivnicima Europe u Konzervativnoj stranci) i Charles Pasqua u Francuskoj. Nemam ništa zajedničko s predodžbama koje ti ljudi imaju o Europi.' No, u biti, on im ništa ni ne zamjera: tako se on očituje za usklađivanje neizravnog oporezivanja, ne želi da se o tome odlučuje kvalificiranom većinom koja je ipak jedini način kako bi to pitanje išlo naprijed... Ukratko, ne samo da taj izvrsni poliglot (engleski, njemački, španjolski, francuski, donekle švedski i, svakako, nizozemski) ne žali ni za čim, već ostaje pri svome. Daleko od toga da su se razbjesnili, europski su zastupnici bili neočekivano hladni prema tom drskom euroskeptiku. On će, po svoj prilici, biti potvrđen na dužnosti. Ipak se možemo zapitati postoje li uopće zapreke koje bi mogle onemogućiti povjereničku dužnost...", iz Bruxellesa izvješćuje Jean Quatremer.