NJ DIE WELT 5.5.NASTAVITI S UDARIMA

NJEMAČKA DIE WELT 5. V. 1999. Rat, vrijeme i cilj "Nelagoda raste. Stari protivnici NATO-ve akcije na očigled iskorištavaju dvojbe u smisao kosovskoga rata. To ne promatra s tjeskobom samo vlada Gerharda Schroedera, i Bill Clinton će se danas u Bonnu morati boriti s tim. Ni jedan od te dvojice nije siguran. Nelagoda raste jer u NATO-vim napadima gube živote civili. Oni koji zahtijevaju svršetak rata, dakako vjeruju da mogu razlikovati rat bez mrtvih i rat s mrtvima. Prvoga se smije voditi, potonjega ne? Kad bi tako bilo, ratove bi uvijek morali dobivati oni kojima ljudski život najmanje vrijedi. Kakva zamršena zamisao. U svakom slučaju: tko počne rat, mora znati da će biti žrtava i mora objasniti da ih je njegov cilj vrijedan. Tu je NATO ponešto propustio. No to kritiku ne čini uvjerljivijom. Naravno, dopuštena je svaka rasprava koja odvaguje za i protiv prvog NATO-va rata. Još više, časna je, jer takav prijepor razlikuje naše društvo od režima u Beogradu i njemu sličnih. No prijepor gubi smisao ako se svjesno i nesvjesno zbunjuje i vara. A to se događa. Jer NATO svoje ciljeve nije ni promašio niti je od njih odustao. Isti su kao i prvoga dana rata: povlačenje srpske soldateske s Kosova, prestanak progona, povratak izbjeglica i siguran život u slobodi. No NATO otkriva pogrješke u izboru svojih sredstava - točnije: u prognozi koja će sredstva dostajati. Savez se pouzdao u pouku bosanskoga rata, kad je Slobodan Milošević nakon nekoliko zračnih udara osobno došao za pregovarački stol i sklopio nadzirani mir. To se u borbi za Kosovo neće tako jednostavno ponoviti, upozoravali su skeptici još početkom godine. Imali su pravo. No je li to razlog za prekid zračnih napada? Ne. Ne odustaje se od cilja ako prvo sredstvo za njegovo postizanje ne pokazuje očekivane učinke. NATO je iz svoje zablude izvukao ispravne zaključke. Sa simboličnih, prešao je na vojno teška bombardiranja. U prvim je danima samo trebalo Miloševiću pokazati kakve bi štete NATO mogao nanijeti Jugoslaviji. To ga se nije dojmilo. Sada ta demonstracija postaje ozbiljna. Hoće li se Milošević pokrenuti, još se ne može reći. Ponešto govori za to: suputnici se distanciraju, gospodarstvo i infrastruktura tonu u pepelu, vojska negoduje. Ljudi uče da ih je njihov predsjednik natjerao u koban rat - bez izgleda na svršetak pod srpskim uvjetima. Prekidanje rata bilo bi besmisleno i zato što NATO može još i dalje udarati, a ne mora se odmah boriti na tlu. Do sada savez uopće nije iskoristio svoje helikoptere. Do sada zračni napadi još nisu tog intenziteta kao 1991. u Perzijskom zaljevu. Ako NATO za nekoliko tjedana iskoristi sva sredstva zračnoga rata, ako Milošević još ne skrene i ako kopneni rat ostane isključen - tek tada savez mora ponovno promisliti. Ni trenutka ranije. To bi u svakom slučaju bio težak slijed. Morali bismo odvagnuti koliko nam vrijedi sudbina milijuna ljudi. Želimo li mi u Europi živjeti sa žarištem rasizma i ratom - i je li provođenje pravednih načela i ispravne politike vrijedno života tisuća vlastitih vojnika. No do toga još nismo došli. Do takve odluke stvar je političke volje da se u pitanju vlastitih ciljeva i sredstava ne da zbuniti. Mjerilo je odgovor na jednostavno pitanje: kome koristi prekid rata - ili čak samo bezuvjetno odobreno primirje? Izbjeglicama, ne. Ljudima na Kosovu koji bi unatoč tome sutra mogli postati izbjeglicama, ne. Pograničnim zemljama, Europi, ne. Samo bi jednom koristio prekid napada: Slobodanu Miloševiću. On će pobijediti ako mi prije vremena izgubimo hrabrost i trijeznu glavu" - piše Nikolaus Blome.