DE-SAVEZ RDW 21. IV. ODREDITI RATNI CILJ NJEMAČKI RADIO - RDW21. IV. 1999.Vrijeme je da NATO nanovo odredi svoj ratni cilj. Komentar Bernda Johanna. "Dobar je znak da je Moskva početkom ovoga tjedna prvi put od početka zračnih napada
jasno kritizirala nepopustljivost jugoslavenskoga predsjednika. Krajnje je upitno je li Kremlj u stanju utjecati na Slobodana Miloševića, ali ipak treba pokušati. Pritom jedno mora biti jasno. S Miloševićem neće i ne može biti stabilnog mirovnog rješenja za Balkan. Nije previše još jednom podsjetiti da je taj čovjek kriv za četiri rata u posljednjih 10 godina: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i sad Kosovo. Milošević ne preže čak ni od nasilja protiv vlastitoga srpskog naroda, kako je pokazao 1991. kad je na vlastiti narod u Beogradu poslao tenkove. Ne, s tim tiraninom se ne mogu više sklapati sporazumi, osim ako bi se radilo o neodgodivom i bezuvjetnom povlačenju srpskih snaga s Kosova. U prošlosti je Zapad uvijek Miloševića prihvaćao kao partnera u pregovorima. Ta pogrješka mora biti ispravljena. Milošević ne smije odlučivati o mirovnom rješenju i budućem statusu Kosova. Više je nego nužna smjena vlasti u Beogradu. I tek tada se može riješiti
NJEMAČKI RADIO - RDW
21. IV. 1999.
Vrijeme je da NATO nanovo odredi svoj ratni cilj. Komentar Bernda
Johanna.
"Dobar je znak da je Moskva početkom ovoga tjedna prvi put od
početka zračnih napada jasno kritizirala nepopustljivost
jugoslavenskoga predsjednika. Krajnje je upitno je li Kremlj u
stanju utjecati na Slobodana Miloševića, ali ipak treba pokušati.
Pritom jedno mora biti jasno. S Miloševićem neće i ne može biti
stabilnog mirovnog rješenja za Balkan. Nije previše još jednom
podsjetiti da je taj čovjek kriv za četiri rata u posljednjih 10
godina: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i sad Kosovo.
Milošević ne preže čak ni od nasilja protiv vlastitoga srpskog
naroda, kako je pokazao 1991. kad je na vlastiti narod u Beogradu
poslao tenkove. Ne, s tim tiraninom se ne mogu više sklapati
sporazumi, osim ako bi se radilo o neodgodivom i bezuvjetnom
povlačenju srpskih snaga s Kosova.
U prošlosti je Zapad uvijek Miloševića prihvaćao kao partnera u
pregovorima. Ta pogrješka mora biti ispravljena. Milošević ne
smije odlučivati o mirovnom rješenju i budućem statusu Kosova. Više
je nego nužna smjena vlasti u Beogradu. I tek tada se može riješiti
problem povratka prognanika u njihovu domovinu. Ali kako je moguće
dovesti do smjene vlasti u Beogradu? Jedna opcija bi bila stvar
vojno dovesti do kraja. To bi značilo uporabu kopnenih postrojba
koje bi onda morale marširati do Beograda i stvoriti preduvjete za
novi demokratski poredak, primjerice po uzoru na savezničku upravu
u okupiranoj Njemačkoj nakon Drugoga svjetskog rata.
To je pothvat u kojemu bi Zapad morao računati s velikim ljudskim
gubicima. Alternativa je pokušaj podupiranja razvitka nove
demokratske Jugoslavije. NATO-vim snažnim bombardiranjima u
jugoslavenskoj se javnosti pojavio kobni dojam da Zapad kažnjava
ukupno stanovništvo. NATO je objavio da su zračni napadi usmjereni
protiv Miloševićeva režima i njegove politike spaljene zemlje na
Kosovu, ali zašto onda Zapad uništava mostove preko Dunava u Novom
Sadu, zašto uništava ciljeve u Crnoj Gori, čiji predsjednik Milo
Đukanović se jasno distancirao od vlastodržaca u Beogradu? S vojnog
stajališta je možda nužno paralizirati jugoslavensku
infrastrukturu, ali nakon rata kad se bude željelo Srbiju i Crnu
Goru približiti Europi, ta će se razaranja pokazati kao težak
teret. A da se i ne govori o političkoj šteti.
'Zašto nam NATO ovo čini', pitaju ljudi u Vojvodini, pokrajini
kojoj je Milošević svojedobno oduzeo autonomiju. Slična pitanja se
čuju u Crnoj Gori, ali i u Srbiji čije stanovništvo prije rata nisu
činile samo Miloševićeve pristaše. Zapad se nalazi pred odlukom.
Ili vojnim sredstvima Jugoslaviju prisiliti na kapitulaciju ili
stvoriti prostor za novu diplomatsku inicijativu."
(RDW)