NJ6.IV.SZ:NATO NE MORA STRAHOVATI

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 6. IV. 1999. Dvostruki dug "Moć bomba ponovno je precijenjena. Naime, dosad nijedan rat nije odlučen bombama. Dva milijuna tona bomba bačeno je na Njemačku, ali dvanaestogodišnji Reich pobijeđen je tek na terenu. Tri puta više bomba palo je na Vijetnam, ali trijumfirao je Ho Chi Minh. Sadamovi zavojevači nisu protjerani iz Kuvajta nakon šest tjedana zračnog rata već nakon 100 sati rata na tlu. Milošević i u drugom tjednu bombardiranja hladno zapovijeda nastavak ubijanja. Zašto je moć bomba ponovno precijenjena? Odgovor daje američki profesor strategije Eliot Cohen: 'Zračni rat jako je primamljiv zato što funkcionira poput suvremenog parenja. I jedno i drugo obećaje zadovoljenje bez obveze'. Postmoderni čovjek više ne poznaje krv, znoj i suze - samo jako precizne udare iz zraka, koji ne ugrožavaju ni napadača ni civile na tlu. Uništen je samo - vrlo precizno i bez rizika - vojni cilj. Tu je sliku moguće karikirati, ali ona nije pogrješna. Točno je da laserski navođene bombe i teledirigirani projektili mogu postići puno toga. Sadam je, doduše, još na vlasti, ali se njome ne može više služiti - posebno ne za nesmetano građenje atomskih bomba i raketa. Samo što je cilj NATO-vih bombi na Kosovu nerazmjerno ambiciozniji: one bi trebale slomiti volju Slobodana Miloševića. Colin Powell, američki načelnik glavnog stožera u ratu u Zaljevu, izrazio je to sljedećim riječima: 'Tko se želi angažirati samo u obliku zračnih napada, prepušta protivniku da odluči kada je dobio dovoljno batina'. Stoga inicijativa po Powellu ostaje u rukama izvršitelja genocida. To je srž jezive poruke s Kosova kakvu Europa nije doživjela od 1945. Dok NATO precizno razara ciljeve u Srbiji, srpska soldateska naizgled nesmetano nastavlja svoj smrtonosni posao. Užas i bijes, koje Zapad osjeća pri suočavanju s tom bestijalnošću, može mirno biti udružena s lošom savješću. Nije li Bill Clinton 24. ožujka održao sljedeću lekciju: 'Činimo to što činimo kako bismo tisuće nevinih ljudi zaštitili od sve oštrije vojne ofenzive'? Danas, dva tjedna kasnije, moguće je ustvrditi da je zapadni savez - iz najuzvišenijih interesa, razumije se - u najmanju ruku izazvao ono što je zapravo želio spriječiti: masovno ubijanje i progon. To ne znači ništa drugo nego da Zapad ima dvostruki dug: uz opći humanitarni dug, koji ga je motivirao u početku, danas mora izvući ljude iz nevolje, koju je dijelom možda i sam skrivio. Htjeli smo u duhu Cohenova sindroma izbjeći rat na terenu - dobro znajući da se iza takvog angažmana neće skrivati hladni strateški interes, koji bi kasnije opravdao žrtve 'pravog' rata. Sada pak angažman kopnenih postrojba zahtijevaju ne samo moralni već i realpolitički razlozi. Moralni poriv gotovo i ne bi mogao biti jednostavniji. Ljudi moraju biti spašeni sada, a ne tek nakon što Srbi s Kosova protjeraju i posljednjeg Albanca. Osim toga, treba spasiti i one koji će umrijeti u drugoj fazi: u bijegu, zbog bolesti i neimaštine. Zar moramo željeti veliki rat - s onih 200 tisuća vojnika koje je predviđao jedan NATO-v plan iz 1998.? Čak i kada bi Zapad mogao okupiti tako puno vojnika, angžman bi uslijedio tek nakon nekoliko mjeseci - prekasno za one koji moraju umrijeti. Dakle, preostaje trenutna mjera, koja je na sjeveru Iraka vrlo uspješno prakticirana pod rubrikom 'safe havens' (sigurna utočišta). Na tom je području teren nepogodan kao i na Kosovu, a tamošnji je silnik još brutalniji. Usprkos tome, mali broj savezničkih vojnika, poduprt zonom zabrane leta, uspio je zaštititi Kurde od Sadamove osvetničke težnje. Odgovarajuće postrojbe već su pripremljene: riječ je o 12 tisuća NATO-vih vojnika, stacioniranih u Makedoniji radi buduće zadaće nadzora mira. Vijetnam na Balkanu? Analogija dovodi u zabludu. Prvo, NATO-vi vojnici ne bi trebali nadvladati borbom već štititi; njihova misija ne bi bio napad već obrana. Drugo, posrijedi ne bi bile strateške operacije na velikom prostoru već zaštita kompaktnih zaštićenih prostora. Treće, kada bi Milošević sam krenuo u veliku ofenzivu, njegove postrojbe bile bi izložene upravo onim ubojitim udarima iz zraka, u kojima je NATO u prednosti. Što ako Milošević potpiri partizanski rat kao nekoć Tito? Na Kosovu se Srbi neće moći kretati 'kao ribe u vodi'; štoviše, našli bi se u ulozi progonjenih, a gonitelj bi bilo osvetoljubivo albansko stanovništvo. Strategija zaštićenih zona imala bi i sasvim konkretnu realpolitičku prednost: napokon bi zapadnom savezu osigurala nešto dragocjenog vremena i istodobno signalizirala beogradskom despotu da ne može jednostavno odsjediti ovaj rat u Beogradu. Dio inicijative ponovno bi se vratio na Beograd. Vrijeme je bilo najvažnije dobro u ovom ratu. Ono bi žrtvama pružilo predah za odmor, a savezu predah za razmišljanje. Što učiniti nakon što NATO prije dva tjedna nije naučio ono što zna svaki strateg: naime, da je dobro suprotno dobroj namjeri", ističe na kraju komentara Josef Joffe.