Š 25.III. NZZ: ZRAČNI NAPADI-PROBLEMI

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 25. III. 1999. Posljednji čin u borbi za Kosovo? "NATO je na kraju ipak odlučio napraviti ono što je proteklih mjeseci nastojao izbjeći gotovo po svaku cijenu i od čega je sam vjerojatno najviše zazirao: počeo je bombardirati vojne ciljeve u Jugoslaviji, dakle u suverenoj državi. Zapadnom savezu nije preostalo ništa drugo zbog nepopustljivosti predsjednika Miloševića. Kad su propali posljednji posrednički napori, NATO nije imao drugog izbora ako nije želio posvema izgubiti vjerodostojnost. No, tko vjeruje da je s nekoliko zračnih napada moguće prisiliti Miloševića na popuštanje - kao što je bio slučaj s bosanskim Srbima u završnoj fazi rata u Bosni i Hercegovini u ljeto 1995. - mogao bi podleći opasnoj zabludi. Želi li se intervencijom nešto postići, ne treba očekivati brzi kraj vojne akcije. Naime, današnju situaciju na Kosovu nije moguće usporediti s onom od prije četiri godine u Bosni: polazišna se situacija razlikuje iz temelja. U Bosni je NATO pozvala u pomoć vlada u Sarajevu a zapadni je savez imao i mandat UN. No, najvažnija je pojedinost da su sukobljene strane bile umorne od ratovnja te da su bosanski Srbi - sasvim različito od Srba na Kosovu - bili na pragu poraza. Prijeti velika opasnost da će zračni napadi izazvati više problema no što ih takva intervencija može riješiti. Slučaj Iraka pokazao je da beskrupuloznog diktatora, pritisnutog uza zid, neće impresionirati ograničena kaznena akcija. Pritom valja napomenuti da zapadni savez trenutačno isključuje mogućnost angažmana kopnenih postrojba, dakle izravnog vojnog zaposjedanja Kosova protivno volji Beograda. No, što će se dogoditi ako Milošević ne popusti nakon prvog vala napada? Može li NATO uopće zračnim napadima zaštititi civilno stanovništvo na Kosovu? Ima li zapadni savez jasnu strategiju za slučaj jalovosti zračnih napada te ima li srednjoročni ili čak dugoročni koncept za očuvanje ili obnovu stabilnosti u regiji? Teza po kojoj Milošević treba nekoliko bomba kako bi kasnije mogao obrazložiti svoje popuštanje argumentom premoći 'agresora' i nuždom preživljavanja vlastitog naroda djeluje jako iskonstruirano. Kao najvažniji cilj zračnih napada navedeno je smanjenje ili čak razbijanje srpske sposobnosti za vojno tlačenje kosovskih Albanaca. No, taj cilj može - možda - biti postignut samo napadom na položaje srpskih postrojba i vojnih postrojenja na samom Kosovu. Rizik koji bi pratio takvu operaciju bio bi pak prevelik a žrtve među civilnim stanovništvom neizbježne. Zbog slabosti albanskih separatista Beograd pak ne treba veliki arsenal oružja da bi nastavio svoju politiku represije i progona. Deset godina nakon početka raspada Titove tvorevine Jugoslavije rat se vratio tamo gdje je i počeo. Ako Milošević uistinu vjeruje da može zadržati Kosovo u Srbiji upuštanjem u rat protiv NATO-a, tada je izgubio svaki osjećaj za realnost. Što dulje sukob traje, to će se prije dogoditi baš ono što je svojim otporom stacioniranju NATO- vih postrojbi želio spriječiti - kraj srpske vladavine na Kosovu i odvajanje te pokrajine od Srbije. Osim toga, rat protiv Zapada vjerojatno će ojačati separatističke tendencije u ostalim dijelovima Jugoslavije, ponajprije u Crnoj Gori. Dugoročno nagoviješteni gubitak Kosova, Milošević, do srži prožet komunističkim i paternalističkim predodžbama o političkoj vladavini i sve manje sklon istinskim kompromisima koji nadilaze razinu zvučnih deklaracija, uglavnom će sam biti kriv za dugoročno nagoviješten gubitak Kosova. Izjava jednog srpskog dužnosnika na Kosovu da Albanci žive sa Srbima a ne Srbi s Albancima te da 'Albanci žive kod nas a ne mi kod njih' izraz je u Srbiji vrlo rasprostranjenog mišljenja kojem je istinska podjela vlasti sasvim strana. U pismu, nedavno upućenom francuskom i britanskom ministru vanjskih poslova, sam Milošević govorio je o tome da Srbi na Kosovu brane svoju povijesnu čast od 'štakora koji nemaju pojam o časti i povijesti'", prenosi Cyrill Stieger na kraju komentara.