ES 8. II.EL PAIS -KOSOVO I MILOŠEVIĆ

ŠPANJOLSKA EL PAIS 8. II. 1999. I kad gubi, pobjeđuje "Izgubit će teritorij, ali ako se u Rambouilletu postigne sporazum o Kosovu, Slobodan Milošević dobit će na vremenu i lako će moći učvrstiti svoju vlast na još tri do pet godina, ako ne i dulje. A to mu je i cilj. Briga njega za Kosovo, za prošlost i budućnost Srba koji tamo žive. Srpski vođa, sada predsjednik SR Jugoslavije, ne samo da bolje od ikoga zna kako politički preživjeti, nego i kako se pretvoriti u nezaobilaznog čimbenika za međunarodnu zajednicu u trenutku kad treba zajamčiti postizanje sporazuma i njegovu primjenu. To je postigao u Bosni, gdje je i započeo divljački rat, a mogao bi to opet postići i na Kosovu. Zna da on može pobjeđivati, iako Srbija gubi. Osim toga, zna i da to znaju međunarodni pregovarači, kosovski Albanci te ožalošćena i smrvljena demokratska oporba u Srbiji, gdje je Milošević mjesecima pripremao ono što će se sada dogoditi, a medije posve ušutkao. Njegova je taktika na pregovorima u Rambouilletu zapovijediti svojem izaslanstvu da prosvjeduje, da se odupire, da postavlja zahtjeve, da bi na kraju možda sve i prihvatilo, pretvarajući se u pravi dragulj mogućega sporazuma za koji ionako ne postoji alternativa. A ako pregovori propadnu, on će opet biti junak među svojima. Milošević ništa neće dati, ako nešto ne dobije zauzvrat. Tvrdi da će nešto dobiti tim sporazumom: ako ništa drugo, ukidanje gospodarskih sankcija protiv Srbije. Svi očekuju da će, s NATO-ovom prijetnjom ili bez nje, on uže natezati u tom smjeru da pregovori ostanu u 'srpskom području odlučivanja', budući da je Kosovo formalno srpska pokrajina. Miloševiću se jako sviđa što se gotovo cijela međunarodna zajednica opire mogućnosti da Kosovo bude formalno neovisno zato što bi to moglo označiti početak procesa destabilizacije i okupljanja Albanaca u jednoj državi. U jednoj velikoj, ali jako siromašnoj Albaniji. Milošević je vjerovao da su mu takvi temelji dovoljni. No, taj rođeni spletkar i pokretač krvavih ratova, unatoč svojoj velikoj spretnosti, počinio je golemu pogrešku pri pokušaju protjerivanja voditelja OESS-ove misije na Kosovu, Amerikanca Williama Walkera. Time je izazvao radikalnu promjenu stava Washingtona i čak je potaknuo i zamisao da i Europa sudjeluje u bilo kakvoj potrebnoj vojnoj akciji, bilo to bombardiranje Srba ili sudjelovanje u mirotvornoj misiji na Kosovu. Poslije sukoba s Walkerom, prijetnji NATO-a koji ga je prestao samo smirivati i počeo stvarno prijetiti i nametati rješenja, te otkrića o pokoljima kosovskih Albanaca u selu Račak, promijenilo se stanje duha i u kontaktnoj skupini. A ta skupina, u kojoj se nalaze SAD, Njemačka, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Italija, zapravo je neka vrsta samozvanog svjetskog direktorija, ili barem europskog, i pokušava Kosovu dati privremeni status, budući da bi određivanje konačnoga statusa Kosova dovelo do propasti pregovora. Iako će taj status biti 'nametnut' na razdoblje od sljedeće tri godine, s velikom autonomijom u okviru Srbije ili SR Jugoslavije, bit će to autonomija u kojoj će Srbi i ostale kosovske manjine imati određeni prostor za stvaranje vlastite vlade. De facto, iako Kosovo neće biti neovisna država, bit će slično Bosni u kojoj, barem privremeno, prava vlast leži u rukama visokog predstavnika međunarodne zajednice, Španjolca Carlosa Westendorpa, koji je postao neka vrsta balkanskoga MacArthura. Westendorp je u Bosni tu moć stjecao malo po malo. Nakon toga pokusa, njegov budući kolega na Kosovu, bio to Walker ili ne, imao bi takvu moć već od samoga početka, a podupirale bi ga i NATO-ove postrojbe. Kad je zapovijedao okupacijskim snagama u Japanu, MacArthur se nije morao svađati s nekakvim Miloševićem. A ovaj, koji je oduzeo kosovskim Albancima autonomiju i započeo represiju nad njima, mogao bi se pretvoriti, u očaju ili zbog realizma, u jamca mira, pa makar i privremenoga. Hoće li on uvijek pobjeđivati?", pita se Andres Ortega.