ZAGREB, 12. studenoga (Hina)
LE MONDE, Francuska, (11. XI. 1993.)
"Za Sarajevo nema iznimke"
U uvodu svog članka književnik Pascal Bruckner ustvrđuje da "ministri
dvanaestorice kažnjavaju Bosance što su htjeli biti Europljani
protivno stajalištu Europe"; u nastavku piše: "Sarajevo, dakle, neće
biti čak ni kulturno središte Europe 1994.! Tako su odlučili ministri
kulture dvanaest zemalja Zajednice na sastanku u Bruxellesu 5.
studenog (oni ipak nude u naknadu financirati zimski festival
bosanskoga grada). To je skromna mjera što su je predložili Ibrahim
Spahić i Bertram Favre d'Arcier, a podržali brojni umjetnici,
intelektualci i režiseri svih nacionalnosti s ciljem svečane
afirmacije europskoga duha toga grada, također zbog njegove želje za
otvaranjem, tolerancijom i skladnim suživotom među zajednicama koje ga
čine (židovskom, muslimanskom, srpskom i hrvatskom).
Tom se inicijativom željela privući pozornost, ne na strahotu nego na
čudo: znati da se u Sarajevu, usprkos ratu, nastavlja kulturni i
univerzitetski život, da ondje i dalje prikazuju kazališne komade,
filmove, izvode koncerte, nastupaju. Radilo se dakle o tome da se
Sarajevu prida vrijednost nazivajući ga počasno europskim, jer čak pod
bombama i rafalima grad se nastavlja boriti za neke neprocjenjive
vrijednosti umjesto da tone u etnički delirij (...). Sama ta hrabrost
sablazan je za Chamberlaina koji nam zapovijeda: valja kazniti Bosance
što su htjeli biti Europljanima protiv stajališta Europe, odbiti im i
najmanju derogaciju te ih svesti na humanitarnu brigu, znači na čisto
preživljavanje. Naš ministar kulture, inače tako borben, (...) nije
pokazao povodom toga ni najmanje duše. Nije li on izjavio u listu
"Liberation" (22. listopada) kako je učiniti Sarajevo kulturnim
središtem Europe 'pogrešna dobra ideja', nije li ironizirao o
intelektualcima i umjetnicima koji u zaštitnim prslucima svečano
šetaju tim gradom? Zatim prijedlog da se ta 'ideja takve plemenitosti
kakva nije za raspravu' nadomjesti otvaranjem 'prolaza slobode' koji
će nekolicini bosanskih umjetnika omogućiti da se dođu predstavljati u
Europi. Drugim riječima, izvučemo nekoliko Indijanaca iz njihova
rezervata, prošećemo ih od grada do grada prije nego ih pošaljemo
natrag u njihovu kaljužu, u njihov pakao. Silan čovjek - taj ljubazni
gospodin Tourbon, humanist velikog srca... valja ga razumjeti: vojna
protiv dinosaura gadnoga Spilberga iscrpila ga je, ne može se boriti
protiv dva zla odjednom. Zahvaljujući njemu i njegovim - tako
plemenitim da to nije za raspravu - kolegama iz EZ-a, Sarajevo će
dakle ostati najveći koncentracijski logor Europe kojemu su čuvari
vojnici UNPROFOR-a, a upravitelji gospoda Karadžić i Milošević".
THE EUROPEAN, V. Britanija, (11. XI. 1993.)
"Zapad se u Bosni skriva iza UN, tvrde humanitarni radnici"
Roman Rollnick piše da međunarodna organizacija Liječnici bez granica
"namjerava osuditi način na koji je pomoć UN Bosni iskorištena kako bi
se prikrio nedostatak političke volje zapadnih vlada.
U izvješću koje će biti objavljeno potkraj mjeseca, organizacija sa
sjedištem u Parizu - već poznata po osuđivanju službene neaktivnosti i
hipokrizije - optužit će Zapad da je iskoristio UN da bi zamaskirao
šaradu u bivšoj Jugoslaviji. (...) Mnogi liječnici koji se nalaze u
Bosni drže da humanitarna operacija UN zaslužuje moralnu osudu. Ne
razlikuje se, naime, od načina na koji je Crveni križ dopremao deke
zatočenicima nacističkih koncentracijskih logora tijekom drugoga
svjetskog rata. To je cinično kao i 'davanje aspirina ljudima koji
znaju da će biti ubijeni', tvrde Liječnici bez granica.
Poslije 1945. UN sve su češće pozivani da rješavaju svjetske krize,
ističe se u izvješću, a sada širom svijeta ima 75 tisuća plavih
kaciga, za razliku od 10 tisuća prije pet godina. Od njih se ne
očekuje samo da nadziru prekid vatre nego i da ga nameću, kako bi
štitili humanitarne konvoje". Otkako je osnovana u Francuskoj prije
više od dvadeset godina organizacija Liječnici bez granica "postala je
najpoznatija, i najpolitičnija, svjetska humanitarna organizacija.
Njezino polemičko stajalište namjerno je proračunato kako bi
uznemirilo međunarodne birokrate koji, vjeruju Liječnici bez granica,
vode misije na nemirnim područjima bez primjerenog općeg cilja.
Mišljenje Liječnika bez granica, često izazvano razočaranjem, daje im
otvorenost kakvu ima malo agencija", piše Rollnick.
DIE ZEIT, Njemačka, (12. XI. 1993.)
"Rat braće"
"Sažaljenje je prolazan osjećaj. Nakon odbijanja posljednjega
mirovnog plana ženevskih posrednika Owena i Stoltenberga, bosanski su
Muslimani nestali iz fokusa televizijskih kamera. Prije godinu dana
pokolj Muslimana poput nedavnog zločina u Stupnom Dolu ponovno bi na
Zapadu potaknuo raspravu o intervenciji. Danas konsternacija sve više
uzmiče pred zamorom: nova spaljena sela, jezivo osakaćeni leševi,
ubijena djeca - patnja bosanskih Muslimana tone u bujici strašnih
slika iz Gruzije, Somalije, Burundija, Angole.
Bosanski predsjednik Alija Izetbegović dugo je igrao na kartu
sažaljenja. Sarajevski Muslimani nisu smjeli napustiti smrtonosni
kotao, izložen neprekidnim napadima Srba. Muslimanski vojnici
postavili su - možda bez prethodne dozvole svog Predsjednika, ali su
ih na djelu uhvatile zaštitne snage UN - minobacače pored bolnica.
Zar su napadi Srba bili priželjkivani? 'Gospodine Clinton,
bombardirajte agresore', glasio je Izetbegovićev apel, na naslov
američkoga predsjednika još u kolovozu ove godine. No, nakon više od
dvanaest mjeseci praznih prijetnji, vjerojatno ni on više ne vjeruje
da bi prijetnje mogle biti ostvarene.
Realni Muslimani smatrali su od samog početka da je intervencija puka
iluzija. Primjer je Fikret Abdić: vođa muslimanske enklave oko
Bihaća, zvane Cazinska krajina, nije polagao nade u pomoć dalekih
prijatelja već je postigao dogovor s neprijateljem. U listopadu ove
godine Abdić je sklopio separatni mir sa Srbima i Hrvatima. Srbi su
enklavi zajamčili nesmetan promet na cestovnim komunikacijama, a
Hrvati pristup jadranskoj luci Rijeka. Već potkraj rujna regija
'Zapadna Bosna' proglasila je samostalnost u odnosu na muslimansko
vodstvo u Sarajevu. 200 tisuća stanovnika krenulo je vlastitim putem
pod vodstvom Fikreta Abdića, čovjeka priproste, seoske lukavosti.
Abdić nikada nije polagao velike nade u jedinstvo Bosne. Vrlo rano
zastupao je opciju podjele višenacionalne zemlje na tri dijela; za
razliku od vlade u Sarajevu bezuvjetno je prihvatio najnoviji plan
ženevskih posrednika. Njegov sporazum sa Srbima i Hrvatima nije
iznenadio nikoga u Cazinskoj krajini. 'On bi razgovarao i s đavolom
ako bi time mogao steći nekakvu korist', tvrde ljudi koji ga poznaju.
Abdić je spreman pregovarati o svemu, stoga nije čudo što ga je bivši
glasnogovornik mirovne konferencije o Jugoslaviji Fred Eckhardt
proglasio 'čovjekom blistave političke budućnosti'.
No, Abdić, bivši član centralnog komiteta jugoslavenskih komunista,
čovjek je tamne prošlosti. Godine 1987. businessman Abdić izdao je
mjenice bez pokrića u vrijednosti od milijardu dolara te je potom
završio u zatvoru. G. 1990. oslobođen je zbog nedostatka dokaza. U
međuvremenu Austrija je izdala potjernicu za lukavim Abdićem zbog
navodne pronevjere milijunskih novčanih priloga, namijenjenih
bosanskim izbjeglicama.
Abdićeva slava i bogatstvo počivaju na raznovrsnim poslovima. U
Velikoj Kladuši Abdić već godinama upravlja radom koncerna za
proizvodnju živežnih namirnica 'Agrokomerc' koji zapošljava oko 10
tisuća namještenika. Tijekom rata Musliman Abdić ugrabio je priliku i
izgradio vrlo uspješne poslovne odnose sa Srbijom i Hrvatskom.
'Agrokomerc' je bio važan opskrbljivač Jugoslavenske armije, posebno
tijekom njezine borbe protiv secesionističkih Slovenaca i Hrvata.
Zauzvrat, Abdić je dobio oružje, džipove i kamione za vlastite
policijske snage. Francuski bataljun u sastavu UN Abdić je uspio
nagovoriti da prevozi njegovo brašno i ulje kroz područje pod srpskom
kontrolom. Snage UN znaju da samo Abdić može organizirati pouzdanu
opskrbu muslimannske enklave.
Abdić je Cazinsku krajinu pretvorio u veliko crno tržište gdje možete
kupiti sve ako imate pravu vrstu novca: njemačka marka službena je
valuta Abdićeva carstva. Cijene su paprene - litra benzina stoji 20,
kilogram šećera 10 maraka jer svi trgovački posrednici žele svoj dio
zarade, bilo da je riječ o Hrvatima, Srbima ili samom Abdiću. Nitko
neće razarati tržište koje donosi profit. Srbi su, doduše, prošle
godine napadali Bihać, ali Velika Kladuša, Abdićevo sjedište, ostala
je pošteđena. Srbi koji nadziru sve ceste prema enklavi propustili su
većinu konvoja UN, natovarenih pošiljkama pomoći. Nakon sklapanja
separatnog mira sa Srbima i Hrvatima, mediji u Beogradu i Zagrebu
proglasili su Abdića 'junakom mira'. Novinari povremeno podsjećaju na
njegova povijesnog prethodnika iz drugoga svjetskog rata, vođu
muslimanskih dobrovoljačkih snaga Husku Miljkovića, koji je uspio
spriječiti uspostavu vlasti hrvatskih ustaša, srpskih četnika i
Titovih partizana nad regijom. U Bihaću i oko njega živjeli su vrlo
prilagodljivi Muslimani koji su trgovinom sa svim stranama uspjeli
sačuvati samostalnost.
Abdić nastavlja tu tradiciju koju muslimansko vodstvo u Sarajevu
smatra previše korumpiranom, ulagivačkom i pokvarenom. Velikokladuški
kum ističe da je njegova politika kompromisa jedina alternativa
strmoglavom putu u propast kojim je po njegovu mišljenju krenuo
ratoborni bosanski Predsjednik. Abdić nije samo Izetbegovićev
protivnik već u brojnim aspektima i njegov antipod. Predsjednik je
pravnik, intelektualac koji je prije mnogo godina objavio knjigu o
položaju islama u Jugoslaviji. Poput Abdića, Izetbegović je kasnije
zatvoren, ali ne zbog prijevare već zbog svoje iskrenosti: zbog
njegovih djela komunistički režim osudio ga je na 6 godina zatvora.
No, tijekom prvih slobodnih izbora u Bosni i Hercegovini, narod nije
mario za razliku između poštenog opozicionera i korumpiranog
partijskog funkcionera. Tijekom njihova konkuriranja za predsjedničku
dužnost 1990., Abdić je dobio znatno više muslimanskih glasova nego
Izetbegović koji je postao predsjednik samo zato što je pobjednik
povukao kandidaturu.
'Babo' - riječ je o nadimku koji su Abdiću nadjenuli njegovi štićenici
- vjerojatno je danas jedini ozbiljni politički konkurent bosanskog
Predsjednika. Proglašenjem autonomije zapadne Bosne Abdić je konačno
'monarhistu' Izetbegoviću objavio rat. U otvorenom pismu
velikokladuški businessman optužuje vodstvo u Sarajevu da je svojom
pričom o intervenciji probudilo lažne nade, zavaravajući samo sebe i
narod. Abdić zahtijeva trenutačno pokretanje mirovnih pregovora sa
Srbima i u prvom redu s Hrvatima, izloženim pritisku snaga bosanske
vlade.
'Babo' Abdić zna da doseg njegova potkopavajućeg utjecaja nadmašuje
površinu teritorija koji nadziru njegove policijske snage. U
srednjebosanskom gradu Tuzli lokalni muslimanski političari već
pripremaju potencijalno skoro proglašenje novog autonomnog područja.
'Val otpora' Izetbegoviću zahvatio je i Tuzlu, tvrdi pokrajinski
političar Fadil Hanić.
U želji da uspostavi stegu u buntovničkim regijama, Izetbegović je
angažirao vladine snage u operaciji protiv Abdića, proglasivši
izvanredno stanje u Cazinskoj krajini; njegovi vojnici nadziru južni
dio te muslimanske enklave a njegovi emisari zahtijevaju kapitulaciju,
nudeći zauzvrat mir. Abdićevi dobrovoljci ogorčeno brane sjeverni dio
regije oko Velike Kladuše, Hrvati im dostavljaju oružje i streljivo, a
Srbi propuštaju vruću robu. Sve što slabi Izetbegovićevu poziciju
dobro je. Najnovija kombinacija u bosanskom ratu svih protiv svih -
Muslimani protiv Muslimana - doima se poput dara s neba.
Pobuna u udaljenoj Velikoj Kladuši potakla je Aliju Izetbegovića da
učvrsti red u glavnome gradu. U Sarajevu bosanski Predsjednik
pokrenuo je akciju protiv sveprisutne, svemoćne mafije čiji su šefovi
pripadnici bosanske vojske. Predsjednik je naredio hapšenje dvojice
ozloglašenih brigadira koji su iznuđivanjem novčanog danka za zaštitu,
pljačkom i trgovinom ljudima terorizirali grad; u kućnom pritvoru
nalazi se čak i načelnih glavnog stožera bosanske vojske. Izetbegović
je očistio i državno predsjedništvo, izbacivši neomiljene članove -
dvojicu Hrvata i Abdića. Novim premijerom takozvane 'ratne vlade'
postao je bivši ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić, zagovornik
borbe do posljednjeg čovjeka, koji više neće igrati na kartu
sažaljenja međunarodne zajednice.
Već nekoliko mjeseci oružane snage bosanske vlade vode ofenzivne
operacije protiv Hrvata. Prošlog tjedna Muslimani su osvojili Vareš -
muslimanska brigada i preživjeli zatvorenici srpskih logora opljačkali
su taj srednjobosanski grad. 15 tisuća ljudi dalo se u bijeg.
Hrvatsko civilno stanovništvo danas ispašta zločine koje su srpski i
hrvatski vojnici počinili nad Muslimanima.
Čini se da je mir danas dalji no ikada. Muslimanska ofenziva protiv
Hrvata i neprekidni srpski napadi na Muslimane pokazuju da će zaraćene
strane nastaviti borbu sve dok ne osvoje sve teritorije koje
priželjkuju. Glasnogovornik zaštitnih snaga UN u Zagrebu upozorava da
muslimanska borba za vlast u zapadnoj Bosni dodatno otežava sklapanje
mirovnog sporazuma. Abdić je, konačno, novi igrač za pregovaračkim
stolom, podsjeća on.
No, doživi li veliko rješenje o kojem sanjaju ženevski posrednici
neuspjeh, malo rješenje a la Abdić također nudi priliku, smatra
predstavnik UN, napominjući da ugroženi Muslimani u Velikoj Kladuši
bar nisu u sukobu s Hrvatima i Srbima. Bosanska država pritom
propada, ali njezini stanovnici opstaju", piše Michael Thumann.
DER STANDARD, Austrija,(11. XI. 1993.)
"Predizborno streljivo za Miloševića"
"Grčki ministar vanjskih poslova Karolos Papoulias, koji je svoje
balkansko putovanje započeo u Beogradu, probudio je u Beogradu nadu,
istodobno opskrbivši predsjednika Slobodana Miloševića predizbornim
streljivom.
Grk je pohvalio 'nastojanja Jugoslavije da u Bosni uspostavi mir'.
Ocijenivši da je kucnuo trenutak za početak ukidanja sankcija, najavio
je da će kao predsjedatelj EZ pokrenuti novu inicijativu za rješavanje
jugoslavenske krize.
Beograd naglašava da grčki ministar vanjskih poslova govori u ime EZ
te da se prethodno savjetovao i s američkim veleposlanikom u Grčkoj.
Činjenica da je prvi inozemni posjet novoga grčkog ministra odveo u
Beograd protumačena je kao posebna gesta prijateljstva.
Promatrači smatraju da posebnu pažnju privlači vremenska podudarnost
Papouliasove inicijative i pisma koje su njemački i francuski ministar
vanjskih poslova poslali svojim kolegama u EZ.
U spomenutom pismu Klaus Kinkel i Alain Juppe ponudili su ostatku
Jugoslavije gospodarsku pomoć i ukidanje sankcija. Beograd bi zauzvrat
trebao potaknuti bosanske Srbe da Muslimanima ustupe dodatnih tri
posto osvojenog bosanskog teritorija.
Taj ustupak trebao bi reaktivirati ženevski sporazum koji je bosanski
predsjednik Alija Izetbegović privremeno odbio.
Beograd također upozorava da je vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić
smjesta reagirao na novu inicijativu, izjavivši da njemačko-francuski
prijedlog zaslužuje pomno razmatranje, uz dodatnu napomenu da
prethodno valja prezentirati konkretne zemljovide.
Nitko ne sumnja da je Karadžić popustio pod pritiskom Slobodana
Miloševića.
Suočen s gospodarskom katastrofom u svojoj zemlji i nestašicom hrane
tijekom nadolazeće zime, koja u prvom redu prijeti srpskim gradovima,
Milošević očito želi na izborima nastupiti u ulozi 'zagovornika mira'.
Sankcije protiv Srbije nesumnjivo su djelotvorne; Milošević doduše
nastoji prikazati svoje popuštanje kao kontinuiranu miroljubivost.
No, činjenica je da će srpski Predsjednik na kraju ipak morati
popustiti pod pritiskom međunarodne zajednice", piše suradnik lista
Andrej Ivanji.
(Hina) dh
120632 MET nov 93
12HHMM MET nov 93
(Hina) dh