„Od 2013. godine na nacionalnoj razini ne postoji sveobuhvatan i evaluiran program prevencije suicida kod djece i mladih, a time se najčešće bave pojedine nevladine udruge“, rekla je Bogdan upitana za podatak da se lani ubilo sedmero djece, a 63 ih je to pokušalo.
MUP potvrđuje da je lani sedam osoba mlađih od 18 godina počinilo samoubojstvo, što je manje nego u 2020. kada ih je to učinilo 10, ali više nego u 2019. kada je evidentirano šest samoubojstava osoba mlađih od 18 godina.
Ta samoubojstva u 2021. čine 1,22 posto ukupno počinjenih samoubojstava, u pretprošloj 1,77 posto, a u 2019. godini 1,06 posto ukupno počinjenih samoubojstava, naveo je MUP.
Statističko izvješće MUP-a iz 2018. pokazuje da je te godine samoubojstvo počinilo troje djece u dobi do 14 godina, a u dobnoj skupini od 15 do 18 godina, njih sedmero, suicid je pokušalo njih 15, odnosno 54.
Službena statistika može se razlikovati od stvarnih brojeva
„Podaci o pokušajima i izvršenjima samoubojstava djece i mladih posljednjih se godina bitno ne razlikuju, što ukazuje na potrebu da se tom problemu posveti veća pozornost i poduzmu određene mjere koje će poboljšati rano prepoznavanje i prevenciju suicidalnog ponašanja kod djece i mladih“, naglasila je Bogdan, bivša predsjednica Hrvatske psihološke komore.
Objasnila je i kako službena statistika pokušaja suicida može biti različita od stvarnih brojeva.
„Ne uspijevamo službeno evidentirati sve osobe koje su pokušale suicid. Nekada je stvarnu nakanu teško utvrditi kao, primjerice, kod pokušaja suicida lijekovima, otrovnim tvarima, automobilom. Teško je procijeniti je li postojala nakana ili se radilo o nesretnom slučaju pa se takvi pokušaji ili suicidi evidentiraju kao prometne nesreće, intoksikacije, slučajni pad i sl“, kaže Bogdan.
Ista je situacija kada su u pitanju djeca i mladi i odrasle osobe, ističe psihologinja i navodi kako istraživanja pokazuju da je suicid jedan od vodećih uzroka smrti od ozljeda u Hrvatskoj.
Rizik naglo raste u adolescentskoj dobi
Bogdan navodi kako istraživanja pokazuju da rizik za suicid naglo raste u adolescenciji, a suicidalne ideje i pokušaji suicida u mlađoj dobi češći su nego kasnije u životu.
„Najčešće se dobna skupina mladih od 14 do 19 godina izdvaja po najvećoj stopi pokušaja ili izvršenih suicida. Muški spol je i kod djece i odraslih rizični čimbenik za suicid“.
Objašnjava kako odrastanje u današnjem društvu nije jednostavno, prate ga brojni zahtjevi, problemi i izazovi, adolescenti se suočavaju sa brojnim pitanjima koja su važna za njihov osobni identitet, moraju napraviti važne životne izbore, kao što su izbor zanimanja, partnera.
„Uz sve to skloni su impulzivnom reagiranju i traženju uzbuđenja, slabije procjenjuju posljedice svog ponašanja i događaja“, kaže psihologinja i dodaje kako brojne nepovoljne okolnosti mogu doprinijeti razvoju suicidalnih ideja i ponašanja.
Rizični faktori i kap koja „prelije čašu“
Među važnijim rizičnim faktorima ističu se nezaposlenost i niska primanja roditelja, slaba privrženost roditelja s djetetom, niska razina roditeljskog nadzora i razvod, roditelji koji sami imaju mentalne poremećaje, rana smrt roditelja.
U povećanom riziku od razvijanja suicidalnih namjera i ponašanja su i djeca žrtve međuvršnjačkog nasilja, cyberbullyinga, djeca koja pate od depresije, anksioznih poremećaja, zloupotrebljavaju droge, pokazuju poremećaje u ponašanju…
Psihologinja Bogdan kaže kako je nekada teško procijeniti što će biti kap koja će djeci i mladima „preliti čašu“, jer svaka se osoba različito nosi sa izvorima stresa.
„Nekada je to gubitak prijateljstva ili neuzvraćena, nesretna ljubav, neuspjeh u školi, neprihvaćenost od vršnjaka, izloženost omalovažavanju i nasilničkom ponašanju u realnom i virtualnom svijetu, ali povod za pokušaj suicida nekada mogu biti i mnogo, za okolinu, neprimjetnije situacije“, naglasila je.
Probleme koje navode djeca uvijek treba shvatiti ozbiljno
„Osjećaj bespomoćnosti koji često prati položaj djece i mladih u sukobima roditelja, razvodima ili drugim problemima u obitelji, osjećaj beznađa i besperspektivnost koji su dijelom uvjetovani i nedostatkom životnog iskustva, mogu povećati vjerojatnost za razvoj rizičnih ponašanja i suicidalnost. Probleme koje navode djeca i mladi uvijek bi trebalo shvaćati ozbiljno“, poručuje.
Bogdan iznosi zamjerke na način na koji se, unatrag nekoliko godina, provodi prevencija suicida u Hrvatskoj. „Svodi se na izdvojene manifestacije o suicidu i na edukaciju stručnjaka, ali bez jasne, strukturirane i kontinuirane provedbe evaluiranih i znanstveno utemeljenih programa“, kazala je.
Naglasila je kako od 2013. na nacionalnoj razini ne postoji sveobuhvatan i evaluiran program prevencije suicida kod djece i mladih, a prevencijom se najčešće bave pojedine nevladine udruge.
Ističe i kako djeca i mladi nemaju dovoljno informacija o tome kome se i gdje mogu obratiti za pomoć u stresnim situacijama.
Iskustvo rada psihologa na linijama za psihološku podršku djeci i mladima, koje je inicirao Središnji državni ured za demografiju i mlade, govori nam da djeca i mladi nisu skloni govoriti o svojim problemima i tražiti psihološku podršku stručnjaka putem telefona, što još više naglašava potrebu za osiguranjem dostupnosti stručnjaka mentalnog zdravlja u obrazovnim ustanovama, kaže Bogdan.
Piše: Marija Udiljak