Halfon je u Zagrebu boravio kao gost 5. Festivala svjetske književnosti nakladnika Frakture. Razgovor s autorom u dvorani Mueller Kina Europe vodio je književnik i urednik Roman Simić.
"Postoje pisci koji čitav život pišu jednu knjigu. Halfon je jedan takav pisac; njegove su priče nevjerojatne, svaka od njih funkcionira savršeno za sebe, no kad se okupe u zbirku, one gotovo da su jedan živi organizam. Nastavljaju se iz knjige u knjigu, gotovo se stječe dojam da nikada ne prestaje pričati jednu priču, kao da stalno piše samo jednu knjigu", rekao je Simić.
Halfon je istaknuo kako sve njegove priče i jesu jedna dugačka priča – kad bi se za 20 godina prikupilo sve što je ikada napisao vjerojatno bi to bio jedan jedini dugački roman sastavljen od niza međusobno povezanih priča.
"Kada pišem ili kada sjednem pisati onda sam pripovjedač, posve se posvetim tekstu koji pišem i pišem ga kao jednu zasebnu cjelinu, jedno biće, jednu priču", rekao je pisac.
Priča o broju
Knjiga "Poljski boksač" prvi je puta objavljena u Španjolskoj 2008., a proizašla je iz "jedne precizne slike koja je središte svega": "To je priča o mojem djedu, odnosno o broju istetoviranome na njegovoj ruci", otkrio je.
Riječ je o broju koji je djed dobio u Auschwitzu. Pisca je taj broj fascinirao od djetinjstva, no djed je uvijek odbijao o njemu govoriti - za njega je to uvijek bila tabu tema.
Poljski boksač iz naslova odnosi se na čovjeka čiji je savjet pripovjedačevu djedu u Auschwitzu spasio život.
Kad je jednom prilikom, već u dubokoj starosti, uz bocu viskija sjeo i počeo svoju "priču o broju", djed je pričao pet sati, od čega je samo dvije minute posvetio anegdoti o poljskom boksaču, istaknuo je Halfon. "Ta priča njemu uopće više nije bila važna, a ja sam shvatio da je upravo to bila ona ključna nit, ona velika priča njegova života", napomenuo je.
Knjigu je kritika ocijenila kao novu važnu točku na zemljovidu južnoameričke književnosti, smještenu negdje između romana Roberta Bolana, W. G. Sebalda i Junota Diaza, upočetljiv roman u kojemu pisac svjesno i očaravajući zamagljuje granice između romana, memoara i promišljanja.
Iako se priče u početku priče čine međusobno nepovezane, postupno se počinju uplitati u jedinstvenu pripovjedačku pletenicu, kako se pripovjedač – koji istodobno i jest i nije sam pisac – kreće kroz epizode iz svojeg života.
"Sve moje priče priča isti pripovjedač. On se zove kao ja, to je moja biografija, no to nisam ja. To i jesam ja i nisam ja. Nemoguće je izbjeći posezanje za autobiografskim, to svi pisci rade, koriste autobiografske elemente koje onda na ovaj ili onaj način skrivaju, maskiraju", rekao je Halfon.
"Svaka priča koju napišem dio je nečega, svaka je živo tijelo, koja kad se spoje postaju jedan organizam, kao jedan solarni sustav planeta koje se vrte oko nečega u središtu što ih ujedinjuje. Tako je i s 'Poljskim boksačem'. Sve ostale priče kao da su prethodnice priče moga djeca, skoro da se čitaju kao jedan roman, kao da u romanu postoji niz epizoda koje sve vode ka toj jednoj jedinoj priči", dodao je.
Pisac koji pripada svugdje i nigdje
Književni festival Bogota Hay Festival uvrstio je 2007. godine Eduarda Halfona (1971.) na popis 39 najboljih suvremenih latinskoameričkih autora. Napisao je niz romana i zbirki kratkih priča, prevedenih na engleski, francuski, talijanski, portugalski, srpski i nizozemski jezik. Dobitnik je brojnih priznanja za svoj rad, među kojima i prestižne francuske književne nagrade Roger Caillois 2005.
Dobitnik je stipendije Guggenheim (2011.) za pisanje nastavka kratkog romana (ili ulančanih priča, ili samo priča, ovisno iz kojeg se kuta čitaju) "Poljski boksač" (2008.), za koji je inspiraciju pronašao u vlastitoj obiteljskoj povijesti. Knjiga je u nas objavljena u izdanju Frakture i prijevodu Ane Stanić.
Halfon je rođen u Gvatemali, da bi s deset godina odselio u Sjedinjene Države. Kasnije se ponovo vratio u Gvatemalu, gdje je godinama predavao književnost na sveučilištu. Trenutno živi u Nebraski, u Sjedinjenim Državama i potpuno se posvetio svojoj književnoj karijeri.
"Ja sam dijaspora. Ja sam Židov i gdje god da se nalazim, čini se da tu pripadam, a zapravo to nije tako. Tako sam i odgojen, jer odrastao sam u Gvatemali, zemlji u kojoj nema Židova - svi su moji prijatelji bili katolici. Kad sam odselio u Sjedinjene Države, tamo se dogodio isto. Transformirao sam se u Amerikanca, ali ja to nisam, ja negdje plutam. Kada pišem o Gvatemali, uvijek je to kao da je gledam izvana. što se vidi i u mojim pričama. Zaista bih želio imati korijene i pripadati, ali ih nemam. Bilo koji grad može biti moj grad", rekao je pisac.
Potraga za identitetom važan je element njegovih priča, ali to nije nešto o čemu razmišlja kad kreće pisati, napomenuo je.
"Kada pišem, vidim čovjeka u ogledalu i taj je čovjek pun rupa; gol je i cijelo tijelo mu je puno rupa. Približim mu se i gurnem prst u rupu da vidim od čega je napravljen, ali jedino na što naiđem je opet ogledalo. Ja zapravo ne znam što znači tražiti identitet – jer sve je potraga", pojasnio je.
Halfon je gostovao u festivalskom programu 'Dvostruki portret' u kojemu je s njime sudjelovao i istaknuti domaći pisac Damir Karakaš, koji je govorio o svojem najnovijem romanu "Sjećanje šume" (Sandorf, 2017.), ishodištima svoje književnosti i svojih literarnih preokupacija, svojem osjećaju pripadanja ili nepripadanja, o odnosu prema književnosti, putovanjima, obitelji.
Svoju spisateljsku filozofiju sažeo je u rečenicu: "Ja za sebe uvijek mislim da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao. To je ono što me tjera naprijed".
Peti Festival svjetske književnosti održava se od 3. do 9. rujna u Zagrebu i Splitu s fokusom na književnost i kulturu njemačkog govornog područja, a ugostit će u sedam dana u 60-ak programa više od 50 autora iz 17 zemalja.