Puhovski u svom filmu podsjeća na događanja koja, u duhu revolucionarnih i mladenačkih zanosa koji su obilježili šezdesete, nisu zaobišla ni ovdašnje prostore.
Revolucionarna '68. u tadašnjoj je Jugoslaviji počela u Beogradu sukobom između policije i studenata koji su tražili bolje uvjete studiranja. "Bilo je puno ozlijeđenih i nekolicina poginulih, što je potaknulo prosvjede u više sveučilišnih središta u Jugoslaviji, a u Zagrebu su se uglavnom koncentrirali na Filozofskom fakultetu i u Studentskom centru", prisjetio se redatelj uoči premijere svog filma.
"Za razliku od zapada gdje se tražilo više slobode, zaustavljanje imperijalističkog lanca i tvrdog kapitalizma, u istočnom se zemljama, pogotovo u Jugoslaviji, zahtijevalo ono što se kasnije zvalo 'socijalizmom s ljudskim likom', odnosno humaniji i demokratičniji socijalizam", rekao je Puhovski za Hinu.
Prosvjede je zaustavio Tito, rekavši da su studenti u pravu, ali da bi trebali ići studirati, nakon čega je jedna skupina otišla na Korčulansku ljetnu školu koja je okupljala najpoznatije marksističke, lijeve filozofe. "Ono što je te godine označilo Školu bila je činjenica da su nakon četiri dana od njezina početka Rusi ušli u Prag i sav taj san o humanijem socijalizmu naprasno je prekinut. Iako je čitava priča 'plesala jedno ljeto', u tim previranjima i diskusijama iskristalizirala se nada", dodao je.
Puhovski objašnjava kako se njegov film na esejistički način probija kroz razgovore sa sudionicima tih događanja i arhivističku građu, prikazujući što je ostalo od iluzija i stremljenja iz tih godina, te propitujući je li išta od toga ostalo budućim generacijama.
Odgovor na to pitanje potražio je kroz razgovor sa svojom djecom i djecom svojih sugovornika, među ostalim, Jagode Kaloper, Rajka Grlića, Ine Beškera, Šime Vranića, no odgovori nisu uvijek bili ugodni.
"Želja za promjenom imanentna je ljudskom biću i dobro je da se ona u svakoj generaciji formira drugačije. Mi smo imali ambicije mijenjati svijet i društvenu strukturu, što se naravno ubrzo pokazalo nemogućim, a oni su pragmatičniji i žele mijenjati dohvatljivije stvari, besplatno školovanje, čišći okoliš, bolje radne uvjete", rekao je.
Problem je, smatra Puhovski, što se i ti realniji zahtjevi vrlo često pokažu nerealnima, jer također nailaze na odgovor moći, odnosno vlasti "koja je u svojoj strukturi uvijek ista, protiv bilo kakvih promjena jer za sebe čuva status quo". "Unatoč društvenim mrežama i novim mehanizmima, u suštini se nije puno promijenilo kada se pogleda konačan rezultat, no postoji nada i treba pokušavati", dodao je.
Factumove priče o osobnim gubicima
Uz "Generaciju '68", program Factumentarci predstavlja još tri nova dokumentarca nastala u produkcijskoj kući Factum.
Film "Dum spiro spero", redateljski prvijenac zagrebačkog novinara, urednika i književnika Pere Kvesića, autorova je priča o bolesti i gubitku snage te, u skladu s krilaticom 'dok dišem, nadam se', nepristajanju na predaju. Naime, autor ima kroničnu bolest pluća koja svakim korakom i udisajem utječe na kvalitetu svakodnevice oboljelih, o čemu je progovorio kroz temu koja ga okupira, trajanjem života.
Osobnu priču donosi i Katarina-Zrinka Matijević u filmu "Iza lica zrcala", poetičnom dokumentarcu u kojem isprepliće ličke krajolike sa svojim osjećajima na putu do samospoznaje. "To je film o osobnom putovanju kroz zdravstvene probleme, u smislu da se s njima saživi, pomiri i preboli"; rekla je Matijević za Hinu.
Na filmu je radila protekle četiri godine, a u počektu je trebao biti o Lici. "Imala samo potrebu otići onamo s kamerom, pohvatati kadrove kojih se sjećam iz djetinjstva i vidjeti zašto se u tom najdivljem dijelu Hrvatske osjećam tako sigurno i dobro", napomenula je.
Matijević kaže kako najprije nije mislila govoriti o intimnim stvarima jer nije bila dovoljno hrabra, no nije željela biti licemjerna s obzirom da je i sama kao dokumentaristica toliko ljudi stavila ispred kamere. "Pitaš se o etičkim pitanjima priče koju izlažeš i onda shvatiš da imaš dobru priču koju bi možda trebalo ispričati", dodala je.
U subotu će se prikazati film "U potrazi za snom" Mladena Mitrovića, nastao u koprodukciji Fabrike (BiH), Factuma i Balkan Art Centra (Srbija), koji je na festivalu u Sarajevu osvojio nagradu publike. Redatelj se, nakon višegodišnje samoizolacije odlučio vratiti filmu i pronaći nekadašnje desetogodišnje glumce iz svog prvog filma, koji su zbog rata otišli iz rodnog grada, a za kojima je krenuo u potragu diljem svijeta nadajući se da će pronaći i dijelove vlastite prošlosti.