U više od pola stoljeća u javnom životu Andreotti je za mnoge postao simbol moći koja se rađa i održava u sjeni. Rođen je 14. siječnja 1919. u Rimu, a 1941. je diplomirao pravo. Nakon Drugog svjetskog rata počinje njegov politički uspon koji je zaustavljen tek pola stoljeća kasnije kroupcijskim skandalima i otvorenim optužbama za veze s mafijom.
Kao jedan od najmlađih članova poslijeratne ustavotvorne skupštine, prepoznat je kao politička zvijezda u usponu te će sedam puta postati talijanski premijer, a među osalim, osam puta ministar obrane, pet puta ministar vanjskih poslova, financija dva puta, unutarnjih poslova jednom. Doživotni senator postao je 1991. godine.
Sam broj dužnosti koju je obnašao tijekom svoje karijere čini ga barem dijelom zaslužnim za politike koje su Italiju pretvorile u jednu od najvažnijih gospodarstava svijeta.
On je 1946. već u dobi od 28 godina ušao u vladu kao podtajnik s posebnim nadležnostima za kinematografiju, a takozvani "Andreottijev zakon" donešen 1949. uredio je financiranje talijanske filmske produkcije. Iz tih se godina pamti njegova polemika s redateljem Vittoriom De Sicom, kojega je mladi podtajnik optužio da je svojim pesimističkim filmom "Umberto D" izrazito naštetio Italiji. Osam godina kasnije postaje ministar unutarnjih poslova, a 1972. godine po prvi puta postaje predsjednik vlade.
Andreotti, osim po broju minsitarskih i premijerskih mandata, drži i rekord kao čelnik jedne od najkratkotrajnijih vlada, one iz 1972. godine, koja je na vlasti bila devet dana. Bio je na čelu tradicionalne velike Demokršćanske stranke koja je dominirala talijanskom poslijeratnom političkom scenom, ali i najrazličitijih političkih koalicija, od desnih do vlada "nacionalne solidarnosti" koje su krajem sedamdesetih godina uživale i potporu ljevice.
Kao ministar vanjskih poslova pokazivao je "fleksibilnost uma, elastičnost načela i fokus na nacionalni interes", kakvima bi se ponosio i Henry Kissinger, ocjenjuje agencija ANSA u osvrtu na Andreottijevu karijeru.
Politički je predstavljao najkonzervativnije i Crkvi najbliže krilo demokršćana, a njegovi suparnici unutar stranke bile je skupina spremnija na suradnju s lijevim centrom un kojoj su bili Aldo Moro i Amintore Fanfani.
Andreotti je na neki način uvijek uspjevao optužbe okrenuti protiv optužitelja, kao u slučaju bankara Michelle Sindone, masona povezanog s mafijom, gdje je, sumnjaju neki, fabricirao optužbe protiv drugih bankara za stečaj i poslove Sindoneovih banaka kako bi skrenuo pozornost sa sebe. Sindone, kojega je Andreotti jednom nazvao "spasiteljem lire", umro je u zatvoru od otrovane kave dok je služio doživotnu robiju zbog ubojstva financijskog istražitelja.
Krajem devedesetih godina Andreotti je optužen za upletenost u ubojstvo i veze s mafijom, ali je kasnije oslobođen optužbi.
Korupcijski skandali koji su izbili početkom devedesetih godina prošlog stoljeća doveli su do odlaska njegove Demokršćanske stranke s talijanske političke scene na kojoj je, s bivšom talijanskom komunističkom strankom, desetljećima bila glavni protagonist.
Njegove dvije izjave koje su ušle i u opću uporabu, "vlast troši one koji je nemaju" i "loše misliti o ljudima je grijeh, ali je obično točno", savršena su sinteza Andreottijeve političke misli, ocjenjuje ANSA.