U knjizi (384 str.) Mujadžević kroz sedam opširnijih cjelina analizira život, djelovanje i Bakarićevo (1912.-1983.) značenje u hrvatskoj i jugoslavenskoj politici. "Uz Josipa Broza Tita, Bakarić je osoba s najdužim državničkim, premda ne i političkim stažom u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća. Samo je Tito nadmašio Bakarića u trajanju na političkoj sceni", navodi autor dodajući da je Bakarić, uz manji prekid 1969.-71., imao ključni utjecaj na hrvatsku politiku između 1944. i 1983.
Navodi i kako je Bakarić nesumnjivo bio sukreator, ali i oličenje socijalističkog režima u Hrvatskoj, no kao i taj režim, proživio je brojne faze i mijenje, što otežava davanje ocjene o njegovu radu i ponašanju.
Mujadžević u knjizi, koristeći se povijesnim izvorima i memoarima sudionika pojedinih događaja, pokazuje uz ostalo dramatične i proturječne procese tog doba te iznosi i Bakarićeve poglede na hrvatsko nacionalno biće i hrvatsku državnost te njegov odnos s Titom. Analizirajući vrijeme od 1967. do 1971. i pojavu Hrvatskog proljeća, autor navodi kako je Bakarićev odlazak s čelne pozicije Saveza komunista Hrvatske (SKH) 1969. omogućio da novo čelništvo SKH u razdoblju 1970-71. napusti politiku stalnog opreza i suzdržanosti prema zastupanju hrvatskih nacionalnih interesa (npr. pitanje deviza i ustavnog položaja SRH unutar SFRJ), koju je do tada provodio Bakarić, i upusti se u javnu borbu za bolji položaj Hrvatske u Jugoslaviji, upravo ono što je Bakarić dotada izbjegavao, preferirajući suzdržaniji pristup u strahu od bujanja nacionalizma.
"Ipak, novu, borbeniju orijentaciju hrvatskog vodstva tijekom 1970. Bakarić je isprva podržavao, smatrajući da je ona prirodni dio samoupravne reforme i borbe protiv centralizma, za koju se i sam tako snažno i dugotrajno zalagao. Njegova podrška bila je ponešto suzdržana, no vidljiva", navodi Mujadžević. No, napominje, kako je Bakarić uplašen razvojem događaja u prvoj polovici 1971. prestao podupirati hrvatski nacionalni pokret.
"Bakarića, baš kao i Josipa Broza Tita, te druge reformiste u vrhu SKJ, preplašilo je ovo nacionalno usmjereno gibanje jer su smatrali da ima nacionalistička obilježja i vodi u konfrontaciju Hrvata i Hrvatske s drugim narodima i republikama", smatra autor dodajući kako se stoga Bakarić, uz Titov blagoslov, angažirao na uklanjanju tog hrvatskog partijskog rukovodstva i represiji kolovođa nacionalnog pokreta.
Napominjući kako je raspadom jugoslavenskog socijalističkog režima Bakarić potonuo u djelomični zaborav a njegovo značenje često osporavano, Mujadžević smatra kako su trajna baština njegove karijere ostala državno-pravna rješenja iz Ustava SFRJ iz 1974. koja su dala pravni temelj osamostaljenja jugoslavenskih republika i Kosova 1990-tih. "On je omogućio takav razvoj događaja premda ga, sigurno je, nije priželjkivao", ocijenio je.
Dino Mujadžević (1977.) znanstveni je suradnik u Hrvatskom institutu za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje.