Udruge u priopćenju podsjećaju da je danas dvadeset godina od najrazornijeg napada u dubrovačkoj povijesti i teških stradanja koja je pretrpjelo stanovništvo Grada Dubrovnika i šireg dubrovačkog područja te napominju da je u ratu na dubrovačkom području ubijeno 116 civila, a više stotina ranjeno te da je poginulo 430 hrvatskih branitelja, 443 osobe zatočene su u logorima Morinj i Bileća, a prognano je 33 tisuće osoba i uništen je 2.071 stambeni objekt.
Kako je Dubrovnik bio jedan od rijetkih gradova bivše države u kojem nije bilo vojarni JNA, te su zahvaljujući svom geostrateškom položaju grad i okolica bili fizički odvojeni od ostatka Hrvatske, nesrazmjer između vojne sile koja se mjesecima obrušavala na stanovništvo toga kraja i snaga obrane, u koju je u početnoj fazi bilo uključeno najviše 1000 ljudi, nesumnjivo ukazuje da se radilo o osvajačkom pohodu koji je kao političku pozadinu imao za cilj prisilno protjerivanje nesrpskog stanovništva i pripajanje Crnoj Gori, upozoravaju.
Gotovo 240 dana građani i građanke Dubrovnika živjeli su u kopnenoj i pomorskoj blokadi, 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima. Na području Konavala, Župe Dubrovačke i primorja u blizini Dubrovnika, snage JNA uništavale su selo za selom, rušeći, pljačkajući i paleći civilne objekte. Dio stanovništva izbjegao je u Dubrovnik, sjevernu Dalmaciju i na otoke, a u selima su ostali uglavnom stariji mještani od kojih su mnogi ubijeni ili odvedeni u JNA logore u Morinju u Crnoj Gori ili u Bileći u BIH.
Zbog kaznenih djela ratnih zločina počinjenih u Dubrovniku provedeni su ili pokrenuti postupci pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, Županijskim sudom u Dubrovniku, Višim sudom u Podgorici, navode i ocjenjuju da je potrebno uložiti još puno napora na putu ka uspostavljanju odgovornosti i pravde, izgradnji povijesnog pamćenja na temelju činjenica i sprječavanju ponavljanja zločina u budućnosti, a time i vraćanju dostojanstva žrtvama.
Za društveni proces suočavanja s prošlošću i izgradnju povjerenja neophodno je da svoj dio odgovornosti za zločine preuzmu i nekadašnji donositelji političkih odluka pa je razumljiva ljutnja stradalnika koji očekuju individualizaciju krivnje na izravnoj, ali i najvišoj zapovjednoj, a time i političkoj razini za počinjene zločine. Utvrđivanje činjenica o stradalima, kao i kažnjavanje odgovornih za počinjena kaznena djela osnovni su preduvjet normalizacije odnosa, pomirenja, suživota i izgradnje održivog mira, navode.
Želimo naglasiti kako je unaprjeđenje suradnje između država sljednica bivše Jugoslavije na progonu i kažnjavanju počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida jedini put koji vodi ka okončanju tog procesa, zaključuju Građanski odbor za ljudska prava i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću.