U razgovoru za taj tjednik, objavljenom u sklopu feljtona ''Logori u Srbiji 1991-1996.'', Đorović je objasnio kako se ne može govoriti o terminu ''sabirni centri'' na kojem, kako se navodi, inzistiraju vojni vrh i druge institucije, već da je riječ o logorima.
''Nema govora o sabirnim centrima. Ako su sabirni centri, zašto ih nisu formirali blizu granice, pošto su takvi objekti po pravilu privremeni. Termin sabirni centri je namjerno izabran da bi se prikrio zločin. To su klasični logori koje ima u vidu Ženevska konvencija o ratnim zarobljenicima, a termin logori upućuje na kršenje te konvencije'', ističe Đorović, branitelj tadašnjih logoraša po službenoj dužnosti, koji je tada pripadao sustavu vojnog pravosuđa koje je u međuvremenu ukinuto.
Dodaje kako ''oni'' nisu poštivali pravila te da je na desetine ljudi ubijeno, a stotine premlaćeno i opljačkano. Za njega je, kako je rekao, ključno pitanje zašto se o tome šuti toliko godina i zašto vojska nije kaznila odgovorne u vlastitim redovima.
''Begejci i Stajićevo bili su logori za trijažu. One koje su sumnjičili za teža kaznena djela odvajali su i prema njima bili naročito okrutni, iznuđujući priznanja. Stajali su im iznad glave, diktirali što da pišu, lupali pendrekom po glavi. Nakon ispravne ili pogrešne procjene osumnjičenog, podizana je krivična prijava i zatvorenik je dalje proslijeđivan u vojno-istražni zatvor u Beogradu ili u Niš gdje su postojala sudska vijeća'', naveo je Đorović.
Časnik vojno sigurnosnih službi koji se, po Đorovićevim riječima, zove Slobodan S. i koji je danas na slobodi, bio je u skupini pripadnika vojnih i drugih službi koja je formirala logore i njima upravljala, od kojih je prvi bio onaj u Begejcima, od 1. listopada 1991. godine.
''Imajući u vidu događaje u Vukovaru, na Ovčari, u logorima, saznanja koja nesumnjivo proizilaze iz dokaza izvedenih u suđenjima za ratne zločine Mrkšiću, Šljivančaninu i drugima, tvrdim da su državni i vojni vrh znali za sve zločine, da oni nisu bili akti pojedinaca'', kazao je sagovornik ''Nina''.
Ljudi koji su sudjelovali u izvršenju tih zločina svojim činjenjem ili nečinjenjem i danas su, po Đorovićevim riječima, na čelnim položajima u vojnim i civilnim službama.
''Svi oni su najmanje odgovorni za prikrivanje ratnih zločina o kojima su imali brojna saznanja. Naravno oni neće sami sebe optužiti, a 'štite' ih i pozicije na kojima se danas nalaze. Za skrivanje zločina jednako su odgovorni i pripadnici vojnog pravosuđa, pogotovo oni na vodećim pozicijama. O svemu ovome sam detaljno govorio haaškim istražiteljima. Šutnja, evo, traje već 20 godina'', naveo je on.
Govoreći o stanju u logoru Sremskoj Mitrovici u kojem je, kako se navodi, u veljači 1992. bio branitelj ratnih zarobljenika iz Hrvatske, Đorović je kazao kako je bio zaprepašten da je bilo zatvoreno 1800 Hrvata koji su, po njegovim riječima, bili sabijeni u skučenim uvjetima.
Mnogi od njih su, dodao je, bili krvavih lica, razbijenih noseva i vilica, s krvavim zavojima na glavi, preko očiju, uglavnom u civilnoj odjeći, dok je jedan broj njih, za koje mu je kasnije rečeno da su borci hrvatskih oružanih snaga, imao karakteristične žute čizme sa šarama.