FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

Očitovanje Ministarstva pravosuđa na izvještaj Amnesty Internationala - dokument

ZAGREB, 18. siječnja 2011. (Hina) - Objavljujemo kao cjeloviti dokument očitovanje Ministarstva pravosuđa na izvještaj Amnesty Internationala "Behind The Wall Of Silence":

REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO PRAVOSUĐA

OČITOVANJE NA IZVJEŠTAJ AMNESTY INTERNATIONALA "BEHIND THE WALL OF SILENCE"

Zagreb, siječanj 2011.

Ministarstvo pravosuđa

Amnesty International "Behind a wall of silence"

SADRŽAJ

Uvod

1. Povijesni kontekst

2. Zakonodavni okvir

2.1. Institut retroaktivnosti

2.2. Definiranje kaznenih djela

2.2.1.Zločini protiv čovječnosti

2.2.2. Zapovjedna odgovornost

2.2.3. Definiranje seksualnog nasilja u okviru ratnih zločina

3. Istrage protiv počinitelja ratnih zločina

3. 1. Baza podataka ratnih zločina

3.2. Suđenja hrvatskim Srbima

3.3. Nepristranost u vođenju sudskih postupaka

3.4. Procesuiranje visoko rangiranih vojnih i političkih dužnosnika odgovornih za ratne zločine

3.4.1. Zapovjedna odgovornost za zločine počinjene u Osijeku 1991

3.4.2. Zapovjedna odgovornost za zločine počinjene u Medačkom džepu

3.4.3. Tomislav Merčep

3.5. Strategija i kriteriji za progon počinitelja ratnih zločina

4. Kažnjavanje ratnih zločina na lokanoj razini (Sisak)

5. Zaštita i pomoć svjedocima

6. Implementacija zakonodavnog okvira za ratne zločine

6.1. Korištenje "specijaliziranih sudova za ratne zločine"

7. Zaključak

Uvod

Ministarstvo pravosuđa je početkom prosinca 2010. godine zaprimilo Izvještaj Amnesty International-a "Behind a wall of silence" (u daljnjem tekstu: Izvještaj) o procesuiranju ratnih zločina u Republici Hrvatskoj.

Ministarstvo pravosuđa žali što Izvještaj nije sastavljen u suradnji s mjerodavnim institucijama u Republici Hrvatskoj te izražava svoju zainteresiranost i spremnost na takvu suradnju s Amnesty International-om (u daljnjem tekstu: AI) u budućnosti jer je u zajedničkom interesu Republike Hrvatske i AI pronalaženje i kažnjavanje svih počinitelja ratnih zločina.

OSCE je organizacija koja je, za razliku od AI, kontinuirano prisutna u Republici Hrvatskoj, te koja prati svako suđenje u Republici Hrvatskoj za ratni zločin i redovito sastavlja izvještaje o stanju na području ratnih zločina prepoznala je pozitivne trendove u Republici Hrvatskoj u području procesuiranja ratnih zločina te iznijela zaključke potpuno suprotne onima danim od strane AI.

Štoviše, tijekom 2008. i 2009. godine tadašnji voditelj Ureda OSCE-a u Republici Hrvatskoj, g. Fuentes zajedno sa članovima međunarodne zajednice u Zagrebu, posjetio je svaki sud u Republici Hrvatskoj, prisustvovao suđenjima za ratne zločine i susreo se sa predsjednicima Županijskih sudova, sucima i žrtvama ratnih zločina koji se tek trebaju procesuirati. Nakon obilaska, u Status Report-u OSCE Ureda iz ožujka 2009. godine utvrdio je da se vođenje sudskih postupaka u Republici Hrvatskoj u bitnome ne razlikuje od načina na koji se oni vode u ostalim demokratskim zemljama, te da se standardi suđenja i sudski postupak provode transparentno, na uobičajen, dobro organiziran i metodičan način. Svaki slijedeći izvještaj OSCE je zabilježio nove pomake i napredak na području procesuiranja ratnih zločina u Republici Hrvatskoj te u svom zadnjem Status Report-u za 2010. godinu Ured OSCE iznosi ocjenu da su ostvareni svi preduvjeti za njihovo povlačenje iz Republike Hrvatske te predlažu završetak mandata.

Ponovo ističemo da posebnu težinu gore iznesenim navodima daje činjenica da je OSCE jedina organizacija koja je kontinuirano, niz godina, prisutna u Republici Hrvatskoj te se bavi problematikom ratnih zločina.

Obzirom da u svom Izvještaju zanemaruje vlastita pravila i postupak utvrđen Statutom AI koji u članku 3. Statuta propisuje "točno i brzo" razotkrivanje kršenja ljudskih prava, a osobito odgovornost Amnesty-a da "sustavno i nepristrano istražuje činjenice o pojedinačnim slučajevima zlouporabe ljudskih prava", Ministarstvo pravosuđa smatra potrebnim očitovati se na dijelove Izvještaja te pojasniti mjerodavno kazneno pravo i sudsku praksu u Republici Hrvatskoj i time pridonijeti njegovoj objektivnosti i transparentnosti.

1. Povijesni kontekst

Krajnje je neprihvatljiv povijesni kontekst jer AI u svom izvješću proizvoljno i činjenično neistinito utvrđuje da je nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od SFRJ, u lipnju 1991. godine, uslijedio oružani sukob između hrvatske vojske i oružanih snaga hrvatskih Srba kojima je pomogla JNA, a koji je završen 1995. godine. Nevjerojatna je i potpuno neistinita tvrdnja u Izvješću da je Hrvatska proglašavanjem neovisnosti prouzročila oružani sukob između hrvatske vojske i oružanih snaga hrvatskih Srba kojima je pomagala JNA.

Notorna je istina da je u ljeto 1990. godine počela oružana pobuna dijela hrvatskih Srba, da je na Republiku Hrvatsku izvršena oružana agresija od strane Srbije i tzv. JNA, a ne da je Hrvatska proglašavajući neovisnost prouzročila oružani sukob između hrvatske vojske i oružanih snaga hrvatskih Srba kojima je pomagala JNA, a što je potvrđeno Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj A/RES/49/43 od 09. veljače 1995.

Krajnje je nevjerojatna, proizvoljna i neistinita tvrdnja u Izvješću kojom tvrdi da su tijekom sukoba 1991 – 1995. godine obje strane počinile znatna i ozbiljna kršenja ljudskih prava (navodeći kao primjere odgovornost hrvatske vojske (jedne strane) za „proizvoljna ubojstva, mučenja, osakaćivanja i silovanja, prisilne nestanke, samovoljno pritvaranje, stotine tisuća ljudi postalo je izbjeglicama u inozemstvu ili interno raseljeno“). Dakle, AI u svom Izvještaju potpuno izjednačava odgovornost za "znatna i ozbiljna kršenja ljudskih prava" hrvatske vojske(hrvatske strane) i druge strane (oružane strane hrvatskih Srba).

2. Zakonodavni okvir

AI u svom Izvješću iznosi kritiku zakonodavnog okvira Republike Hrvatske navodeći da je neprikladan. Smatramo da je takva negativna ocjena posljedica nedostatnog poznavanja i razumijevanja hrvatskog pravnog sustava, koji ukratko obrazlažemo u nastavku.

Republika Hrvatska ima dugogodišnju pravnu tradiciju te se pravo Republike Hrvatske temelji na istim načelima kao i prava država članica Europske unije i u bitnom se ne razlikuje od njih.

U Kaznenom zakonu koji je na snazi, precizno i jasno su definirani ključni pojmovi vezane za procesuiranje ratnih zločina kao što su zapovjedna odgovornost, ratni zločini seksualnog nasilja i zločini protiv čovječnosti, te su u skladu s međunarodnim pravom i međunarodnim standardima.

Premda se u izvještaju AI spominje brojka od 700 zločina, prema podacima iz Baze podataka ratnih zločina Državnog odvjetništva, radilo bi se od nešto manje od 500 zločina ukupno, koji zločini obuhvaćaju predmete protiv poznatih i nepoznatih počinitelja. Slična brojka spominje se i u izvještajima OSCE-a. Prijašnji broj od 700, odnosio se na vrijeme kad Državno odvjetništvo nije raspolagalo softverom Baze podataka koji je omogućio uvid u kompletnu sliku predmeta ratnih zločina. Prema bazi podataka Državnog odvjetništva Republike Hrvatske radi se o brojci od 494 slučajeva koji upućuju na počinjenje ratnih zločina, od kojih je za 306 slučajeva poznati počinitelj i predmet se nalazi u nekoj od faza kaznenog postupka dok je za 188 slučajeva počinitelj i dalje nepoznat.

U daljnjem tekstu Izvještaja ta je brojka stavljena u relaciju s brojem godišnje donesenih presuda (18) za ratne zločine, radi donošenja neispravnog zaključka o vremenskom razdoblju koje je potrebno da bi Republika Hrvatska procesuirala sve ratne zločina. Treba pojasniti da je takvo stavljanje broja donesenih presuda u omjer s brojem incidenata koji upućuju na postojanje ratnih zločina krajnje neprihvatljivo te pokazuje elementarno nepoznavanje kaznenog prava i nerazumijevanje stadija kaznenog progona. Naime, presudom može biti i redovito je obuhvaćeno više djela ratnog zločina, kao što istraga u svakome od evidentiranih slučajeva ratnog zločina ne mora dovesti do suđenja (ovisno o rezultatima provedene istrage).

AI u Izvještaju navodi da je sukladno Analizi postupaka u predmetima ratnih zločina na Županijskim sudovima u Republici Hrvatskoj od 2005. do 2009. godine koju je provelo Ministarstvo pravosuđa utvrđeno da se 76% sudskih postupaka vodi protiv hrvatskih Srba te zaključuje da se radi o neproporcionalnom omjeru.

Ističemo da se sudski postupak vodi u onim slučajevima u kojima postoje osnove sumnje da je određena osoba (bez obzira na njenu nacionalnost) počinila kazneno djelo i u kojima činjenično stanje upućuje na to da je isto počinjeno. Gore navedeni omjer je također „neproporcionalan“ i kada se radio o sudskim postupcima koji se protiv okrivljenika hrvatske nacionalnosti vode pred MKSJ-om (manji je od 25 % čak i onda ako se u obzir uzmu i ostali predmeti osim predmeta koji se tiču zločina počinjenih na teritoriju RH),a što je izravna posljedica broja počinjenih zločina na području bivše SFRJ.

Međutim Republika Hrvatska smatra da svi počinitelji ratnih zločina moraju biti procesuirani i kažnjeni bez obzira koliko ih ima i koje su nacionalnosti.

Amnesty u svom Izvješću nastoji umanjiti iskrene napore Republike Hrvatske da procesuira sve ratne zločin navodeći da je sav napredak Republike Hrvatske postignut u području ratnih zločina u posljednjih nekoliko godina učinjen pod pritiskom EU i međunarodne zajednice. Takvi navodi su paušalni i neargumentirani te podcjenjuju vlastiti interes Republike Hrvatske da ukloni sve prepreke za progon međunarodnih zločina, procesuira i kazni sve počinitelje ratnih zločina radi ostvarenja pravde za sve žrtve ratnih zločine, pomirbe i mirnog suživota svih građana.

Zaključno, Republika Hrvatska pozdravlja volju AI da joj svojim zaključcima i preporukama vezanim za zakonodavni okvir za procesuiranje ratnih zločina pomogne, međutim, prilikom njihovog artikuliranja zanemarena su osnovna pravna načela, a međunarodno pravo selektivno citirano kako će u daljnjem tekstu biti objašnjeno.

2.1. Institut retroaktivnosti

Ustav Republike Hrvatske garantira međunarodno priznata prava. Između ostalog, člankom 31. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske propisano je da nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom (načelo zakonitosti). Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna.

Amnesty u svom Izvještaju zauzima stajalište da se načelo zakonitosti ne primjenjuje na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, te da Republika Hrvatska može i treba na djela počinjena za vrijeme Domovinskog rata izravno primijeniti međunarodno pravo.

Navedeno stajalište AI se ne može prihvatiti jer je načelo zakonitosti nederogabilno pravo i prema međunarodnom pravu. Tako je odredbom članka 7. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – dodatak Međunarodni ugovori, broj: 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.) propisano da nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutarnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno.

Europski sud za ljudska prava je u presudi od 8. srpnja 1999., Baskaya i Okcuoglu protiv Turske, dao tumačenje citiranog članaka 7. Konvencije objašnjavajući načelo zakonitosti delikta i kazne (nullum crimen, nulla poena sine lege) te načelo prema kojemu se kazneno pravo ne smije ekstenzivno primjenjivati na štetu optuženog, primjerice putem analogije. Iz toga slijedi da u pravu protupravnost i zapriječene kazne moraju biti jasno definirani. Smatrat će se da je taj uvjet ispunjen ako osoba koja je izložena suđenju može znati, polazeći od teksta mjerodavne odredbe te, po potrebi, uz njezino tumačenje od strane sudova, koja djela i propusti povlače kaznenu odgovornost.

Ovdje treba napomenuti da Amnesty smatra da članak 7. stavak 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda omogućuje suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao kazneno djelo u skladu s općim načelima prava priznatih od civiliziranih naroda.

Međutim, brojni međunarodni pravnici (1) smatraju kako je oslanjanje na opća načela prava kao izvor kažnjivosti sporno, na što ukazuje i činjenica da je Europski sud za ljudska prava slučajeve u kojima se pojavilo pitanje povrede načela zakonitosti i odnosa nacionalnog i međunarodnog prava dosad rješavao na temelju članka 7. stavka 1., a ne stavka 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Danas se smatra da su zločini protiv čovječnosti i neki oblici odgovornosti dio međunarodnog običajnog prava, no neovisno o tome smatraju li se oni kažnjivim na temelju međunarodnog običajnog prava ili općih načela prava upitno je u kojoj se mjeri mogu primijeniti izravno u Republici Hrvatskoj. Naime, iako prema članku 31. stavku 1. Ustavu Republike Hrvatske kaznena djela mogu biti određena ne samo zakonom već i međunarodnim pravom, koje nije zakonskog, a često ni pisanog karaktera, odredbom članka 140. Ustava Republike Hrvatske propisano je da samo međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona.

Slijedom navedenog, u hrvatskom pravnom sustavu, unatoč koncipiranju načela zakonitosti po uzoru na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, međunarodni običaji, a pogotovo opća načela prava ne mogu izravno propisivati kaznena djela. (2) Navedeno jasno proizlazi i iz članka 31. Ustava Republike Hrvatske i članka 2. Kaznenog zakona, prema kojem kazna za kazneno djelo mora biti određena zakonom. Iz toga štoviše proizlazi da čak ni međunarodni ugovori ne mogu samostalno u hrvatskom pravnom poretku stvarati nova kaznena djela. Pojedinac bi za takvo djelo mogao biti kažnjen tek nakon što bi pisani zakon Republike Hrvatske propisao kaznenopravnu sankciju. Stoga se u hrvatskoj pravnoj znanosti često navodi da se putem načela zakonitosti kazne, dopunjuje i tumači načelo zakonitosti djela. (3)

Za istaknuti je da većina država nije sklona izravno primjenjivati međunarodno pravo, već kao preduvjet zahtijeva implementacijsko zakonodavstvo. (4) Prema tome, činjenica da sudska praksa i hrvatska pravna teorija nisu sklone izravno pokretati postupke na temelju međunarodnog prava nikako se ne može smatrati nevoljkošću Republike Hrvatske da procesuira ratne zločine.

2.2. Definiranje kaznenih djela

2.2.1. Zločini protiv čovječnosti

AI u svom Izvještaju iznosi prigovor na hrvatsko kazneno zakonodavstvo važeće u vrijeme počinjenja ratnih zločina jer da je definicija zločina protiv čovječnosti neodređena i da sadrži neke pogreške, te da stoga ne obuhvaća sva ostala nečovječna djela sličnog karaktera koja namjerno uzrokuju velike patnje, odnosno ozbiljne povrede tijela ili mentalnog i psihičkog zdravlja, koje obuhvaća čl. 7. Rimskog statuta.

Valja istaknuti da zbog blanketne naravi norme, kojom se u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu vrlo široko definira zločin protiv čovječnosti odnosno inkriminiraju radnje protiv civilnog stanovništva, gore istaknuta činjenica u praksi ne dovodi do nekažnjavanja ratnih zločina, budući da sudovi ispravnim tumačenjem pravne norme imaju osnova za osuđivanje i sankcioniranje počinitelja tih kaznenih djela. Isto tako činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu bili zasebno inkriminirani od 1991. do 1994. godine ne znači da će oni ostati nekažnjeni, budući da se u pravilu iste radnje kvalificiraju kao ratni zločin (protiv civilnog stanovništva kažnjiv prema čl. 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske).

2.2.2. Zapovjedna odgovornost

AI na str. 14. Izvještaja navodi da hrvatsko kazneno zakonodavstvo (Kazneni zakon SFRJ i Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske), koji se primjenjuju u vrijeme počinjenja ratnog zločina, izričito ne poznaju institute zapovjedne odgovornosti, te da zbog toga dolazi do nekažnjivosti vojnih i civilnih vođa odgovornih za zločine počinjene od strane njihovih podređenih.

Upravo suprotno, ističemo da su sudovi Republike Hrvatske tumačenjem članaka kaznenog zakonodavstva važećeg u trenutku počinjenja kaznenog djela uspješno adresirali odgovornost hrvatskih zapovjednika putem odgovornosti garanta za kaznena djela nečinjenjem koja se sastoje u nesprečavanju nastupa posljedica.

Primjerice, u predmetu Ademi/Norac, Mirko Norac je osuđen po zapovjednoj odgovornosti za nečinjenje (5).

U obrazloženju presude kojom je Mirko Norac osuđen navodi se da su protupravna ubojstva sedmoro civila bila na području na kojem je istog dana bio i II optuženi Mirko Norac-Kevo. Moguće je da II optuženik nije znao baš za svako od sedmero protupravnih stradanja civila, ali životno je logično i zdrav razum vodi jedinom mogućem zaključku u konkretnoj situaciji, a to je da je II optuženi Mirko Norac-Kevo prvog dana operacije 09.09.1993. znao barem za jedno protupravno ubojstvo civila. Takvo saznanje dovoljno je za zasnivanje krivičnopravne odgovornosti jer je II optuženik nakon takvog saznanja kao zapovjednik morao poduzeti potrebne mjere da se takvo postupanje ne ponovi. On je kao zapovjednik 9. gmtbr. i pridodanih joj postrojbi jamac zakonitog i pravilnog postupanja jedinica koje su mu podređene i morao je osigurati takvo postupanje. Izdavanjem upozorenja prije početka operacije II optuženik je poduzeo potrebno u odnosu na zapovijed za napad i zato nije krivično odgovoran za činjenje (točka 4.) i za protupravne aktivnosti koje su bile prvog dana operacije. Ali, po saznanju makar i za jednu protupravnost prema civilnim osobama, a to je bilo prvog dana operacije, II optuženi Mirko Norac-Kevo morao je kao zapovjednik poduzeti potrebno da se takve protupravnosti spriječe, da se ne ponove, da se pronađu neposredni počinitelji i da oni budu kažnjeni. No, on je to propustio napraviti i zato je krivično odgovoran za protupravna postupanja prema civilima koja su bila idućih dana u zoni njegove odgovornosti. Njegovo propuštanje sastoji se u nepoduzimanju nikakvih zapovjednih radnji koje bi takvo protupravno postupanje njegovih podređenih suzbilo, spriječilo i kaznilo. Takvo nečinjenje znači da zapovjednik daje obrazac vojnicima po načelu cilj opravdava sredstvo, a to nikako nije prihvatljivo jer je protivno ne samo međunarodnom ratnom pravu, već i temeljnim civilizacijskim i humanim postavkama.

U daljnjem obrazloženju presude sud je naveo da je Mirko Norac-Kevo svojim nečinjenjem izrazio je ravnodušnost spram nastupanja zabranjenih posljedica i time prešutno odobrio protupravno postupanje, tako pristajući na nastavljanje protupravnih radnji i nastupanje njihovih posljedica. Sud zaključuje da je postupao s oblikom krivnje koji u krivičnom pravu ima naziv eventualni umišljaj, a kako njegova uračunljivost nije osporena, II optuženi Mirko Norac-Kevo proglašen je kriv za počinjenje krivičnog djela iz članka 120. stavak 1. u svezi s člankom 28. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, osuđen je na kaznu zatvora te je njegova odgovornost adekvatno izražena.

2.2.3. Definiranje seksualnog nasilja u okviru ratnih zločina

U svom Izvještaju AI navodi da Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske iz 1993., poznaje samo silovanje i prisilu na prostituciju kao ratne zločine iz članka 120., a da ne poznaje ostale zločine, potpuno zanemarujući postojanje definicije tih djela u drugim relevantnim dijelovima tog zakona. Nadalje, ukazuje se na činjenicu da spolno nasilje nije izričito definirano ni u statutima ad hoc tribunala te da uopće nije eksplicitno navedeno u okviru članka 2. i 3. Statuta Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (dalje: MKSJ) koji se odnose na teške povrede ženevskih konvencija i kršenje pravila i običaja ratovanja te genocida, već je samo navedeno u članku 5. Statuta MKSJ, bez posebne definicije. Budući da su ova djela razrađena isključivo kroz sudsku praksu ad hoc tribunala, nema zapreke da navedena tumačenja usvoje i hrvatski sudovi, posebice imajući u vidu blanketnu narav kaznenih djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava.

Nacrt novog Kaznenog zakona ide u smjeru čak i eksplicitnog usvajanja većine istaknutih tumačenja ad hoc tribunala. To se prvenstveno odnosi na uvođenje odsustva pristanka kao centralnog obilježja silovanja, za razliku od primjene sile ili prijetnje. Ovakvo stajalište već je zauzeto u hrvatskoj sudskoj praksi (6).

U odnosu na navod AI iz Izvještaja da članak 188. Kaznenog zakona iz 1997. propisuje da silovanje obuhvaća spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, a da nigdje ne postoji definicija što je to izjednačena spolna radnja, pa da je zbog toga nemoguće utvrditi da li su pokrivena sva ponašanja koja su pokrivena međunarodnim pravom, treba napomenuti da su blanketne odredbe poželjne, budući da omogućuju tumačenje usklađeno s međunarodnim propisima i praksom.

Zaključno, napominjemo da bi suprotni pravni pristup, kakav sugerira AI, doveo do potpunog narušavanja sigurnosti pravnog sustava Republike Hrvatske, a i bilo koje europske države.

3. Istrage protiv počinitelja ratnih zločina

AI u svom Izvještaju izražava zabrinutost što DORH nije uspio razviti čisti kriterij za priorizaciju i izbor slučajeva što rezultira daljnjim etnički pristranim procesuiranjem hrvatskih Srba.

Navedeni prigovor je u potpunosti neosnovan budući je u odnosu na još neprocesuirane ratne zločine Državno odvjetništvo Republike Hrvatske sačinilo rang-listu prioriteta u postupanju u odnosu na sve ratne zločine na području Republike Hrvatske u kojima počinitelji još nisu otkriveni prema kriterijima broja žrtava, težine zločina, značaja predmeta u lokalnoj sredini i sl.

Lista prioriteta je dostavljena Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OSCE-u, Europskoj komisiji i Ministarstvu pravosuđa. MUP je listu prioriteta uskladio sa svojim podacima te se svakodnevno koordinira sa županijskim državnim odvjetništvima koja rade na tim predmetima kako bi zajedničkim naporima učinili sve da se otkriju počinitelji ratnih zločina.

U cilju otkrivanja počinitelja i prikupljanja potrebnih dokaza, DORH je MUP-a dozvolio uvid u Bazu podataka ratnih zločina Republike Hrvatske.

Naglašava se da Ministarstvo unutarnjih poslova sukladno zakonskim ovlastima permanentno provodi kriminalističko istraživanje svih ratnih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata, bez obzira da li su ratni zločini počinjeni od strane pripadnika hrvatske vojske ili pripadnika srpskih formacija i bez obzira da li su oštećene osobe pripadnici hrvatske ili srpske nacionalnosti.

U odnosu na neistinit navodi o brojci slučajeva ratnih zločina i projekciji vremenskog razdoblja za njihovo rješavanje, već smo se prethodno očitovali.

3. 1. Baza podataka ratnih zločina

Baza podataka ratnih zločina sadrži prikaz svih ratnih zločina počinjenih na teritoriju RH-a od 1991. godine pa nadalje; podatke o počinjenim ratnim zločinima, podatke o počiniteljima, žrtvama, fazama postupka u kojima se pojedini predmet nalazi, te prikaz cjelokupne dokumentacije kojom se raspolaže u spisu.

Podaci o zločinima unijeti u Bazu prije svega služe za analizu i povezivanje ratnih zločina, a potom i za uvid u raspoloživu dokumentaciju i dokaze kojima se za pojedini zločin raspolaže. Baza podataka se koristi radi otkrivanja i prijavljivanja neposrednih počinitelja i počinitelja koji za kaznena djela odgovaraju po zapovjednoj odgovornosti, a još nisu otkriveni i procesuirani. U tijeku je operacionalizacija pristupa bazi ratnih zločina DORH-a od strane MUP-a radi unapređenja rada u predmetima ratnih zločina.

Kako bi se Baza učinila javno dostupnom potrebno je da se ista dodatno tehnički doradi (u tijeku) budući se radi o spisima predmeta s različitim osjetljivim sadržajima, kao što su primjerice iskazi zaštićenih svjedoka, dokumenti ocijenjeni kao tajni zbog zaštite nacionalnih interesa ili sl.

Na str. 21. Izvještaja AI izražava zabrinutost da broj ratnih zločina ne odgovara broju ratnih zločina počinjenih u razdoblju od 1991 do 1995.

Bitno je istaknuti da su u Bazu podataka ratnih zločina uneseni svi prijavljeni ratni zločini te ukoliko određeni ratni zločin nije prijavljen samim time niti nije mogao ući u Bazu podataka jer nadležne institucije o njemu nemaju saznanja. Ukoliko AI ima saznanja o neprijavljenim ratnim zločinima, AI je dužan ta saznanja prijaviti nadležnim institucijama Republike Hrvatske.

Radi otklanjanja prigovora pristranosti tijekom suđenja ili netransparentnosti vođenja postupaka, DORH je sve podatke o osobama protiv kojih je u tijeku istraga, ili je podignuta optužnica, kao i osobama koje su osuđene, uključujući i podatke o osuđenima u odsutnosti, dostavio tužiteljskim uredima u regiji, Ministarstvu pravosuđa, te Ministarstvu vanjskih poslova radi njihove dostave veleposlanstvima RH u Srbiji, BiH i Crnoj Gori, kako bi sve zainteresirane osobe mogle provjeriti nalaze li se na popisu.

3.2. Suđenja hrvatskim Srbima

AI u svom Izvještaju iznosi navode o etničkoj pristranosti u postupcima koji se vode u odsutnosti.

Ističe se da su većina osoba kojima je suđeno u odsutnosti etnički Srbi jer je većina Srba osumnjičenih za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti pobjegla iz Hrvatske 1995. godine kada se rat završio. Slijedom navedenog, oni su za razliku od hrvatskih osumnjičenika, bili izvan dosega hrvatskog pravosuđa.

U cilju objektivnog sagledavanja takvih slučajeva u Zakon o kaznenom postupku DORH je inicirao i promjene odredbi o suđenjima u odsutnosti, procjenjujući da će se na taj način istodobno pružiti prilika osuđenima u odsutnosti da dostave dokaze ili navedu izvore dokaza i na taj način zatraže obnovu postupka te eventualno dokažu kako zločin nisu počinile. Pored toga, DORH je samostalno proveo pregled svih in absentia presuda te u onima u kojima je prikupio nove dokaze i činjenice, zatražio obnove postupaka. Također je održano više sastanaka s predstavnicima nevladinih udruga kako bi ih se potaklo da stupe u kontakte s osobama osuđenima u odsutnosti radi obnavljanja kaznenih postupaka.

Sukladno izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, moguće je da osobe osuđene u odsutnosti zatražite obnovu postupka i bez povratka u Hrvatsku. Ured OSCE u Zagrebu je u svom izvješću za 2010. godinu naveo da u Republici Hrvatskoj u postupcima za ratne zločine nije prisutna etnička pristranost. Ponovo napominjemo da Ured OSCE za navedeni zaključak ima službeni mandat, prisustvuje svim suđenjima za ratne zločine, ima osoblje na terenu, za razliku od AI koji samo povremeno dolazi u Hrvatsku pa samim time ne može sveobuhvatno sagledati niti ocijeniti stanje u Republici Hrvatskoj. Nerazumljivo je da AI, iako koristi međunarodne izvore, u svom Izvještaju ne koristi najmjerodavnije dokumente, a to su Izvještaji (naročito Status Report) OSCE.

3.3. Nepristranost u vođenju sudskih postupaka

Cijelo poglavlje 3.4. na str. 24. svog Izvješća, AI je posvetio kritici ocjene olakotnih i otegotnih okolnosti u obrazloženju osuđujućih presuda.

Na sastanku koji je održan s predstavnici AI, g. Marin Mrčela, sudac Vrhovnog suda RH detaljno je obrazložio na koji način se koriste olakotne i otegotne okolnosti, kao i odmjeravanje kazne. Također im je uručen dokument u kojem je detaljno obrađena problematika olakotnih i otegotnih okolnosti te objašnjeno kada i na koji način se koriste, uz navođenje sudske prakse. Uručena analiza korištena je u predmetu izručenja ratnog zločinca Dragana Vasiljkovića, a ista je u cijelosti prihvaćena od strane Australskog suda, što u svakom slučaju svjedoči o vjerodostojnosti tog dokumenta.

Međutim, unatoč tome, AI ga u svom Izvještaju u potpunosti zanemaruje.

Hrvatski kaznenopravni sustav kao opći cilj utvrđuje pravila kojima se osigurava da nitko nedužan ne bude osuđen, a da se počinitelju kaznenog djela izrekne kazna ili druga mjera uz uvjete koje predviđa zakon i na temelju zakonito provedenog postupka pred nadležnim sudom.

Kazneni zakon određuje da izbor vrste i mjere kazne počinitelju kaznenog djela određuje sud u granicama koje su određene zakonom za počinjeno kazneno djelo, a na temelju stupnja krivnje, pogibeljnosti djela i svrhe kažnjavanja. Navedeno je da će sud, određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela (olakotne i otegotne okolnosti).

Istina je da sudovi u Republici Hrvatskoj uzimaju u obzir kao olakotnu okolnost činjenicu da su okrivljenici sudionici Domovinskog rata, ali ne uvijek i ne bezrezervno, već to ovisi o ostalim okolnostima odlučnim za izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije. Ta okolnost je zamišljena kao privilegij, zbog obrane od agresije, a ne zbog honoriranja određenih političkih uvjerenja jer su učesnici Domovinskog rata bili različitih političkih uvjerenja, a i različite narodnosti. Učešće u Domovinskom rat, bez obzira na to što je to bio obrambeni rat, ne predstavlja uvijek olakotnu okolnost, već je istu potrebno dovesti u razmjer s drugim okolnostima u koje ulaze i okolnosti pojedinog kaznenog djela. S druge strane, učešće u Domovinskom ratu cijenjeno je i kao otegotna okolnost, jer su pripadnici Hrvatske vojske imali neka specifična znanja vezana uz obavljanje obrambene djelatnosti.

Stoga treba zaključno glede ovog prigovora napomenuti da u kaznenom pravu svaka obrana ima svoje mjesto, ponekad je obrana razlog isključenja protupravnosti (nužna obrana), a ponekad je razlog za blaže kažnjavanje (prekoračenje nužne obrane). Domovinski rat je bio obrambeni rat pa učešće u obrambenom ratu može biti razlog za blažu kaznu. Ne treba buniti činjenica što ICTY ne uzima obranu od agresije kao olakotnu okolnost. To je zato što definicija agresije kao međunarodnog zločina još nije usvojena pa ICTY nije niti nadležan da to utvrđuje. Međutim, to ne znači da nacionalni sudovi ne smiju utvrđivati tko je koga napao, a činjenica je da je rat u Republici Hrvatskoj bio međunarodni sukob u kojem je Republika Hrvatska branila svoju neovisnost, pravo na samoopredjeljenje i slobodu. Zato je učešće u ratu koja predstavlja branjenje od agresije u određenim situacijama cijenjeno kao olakotna okolnost. Ta okolnost nema veze s političkim uvjerenjem jer su učesnici Domovinskog rata bili različitih političkih uvjerenja (od krajnje desnih, do krajnje lijevih), a svi ujedinjeni u obrani od agresora. Cijeneći učešće u Domovinskog ratu, hrvatski sudovi nisu nikad utvrđivali politička ili bilo koja druga (npr. vjerska) uvjerenja počinitelja kaznenih djela koji su sudjelovali u Domovinskom ratu. Okolnosti političkih, vjerskih i drugih uvjerenja jednostavno nemaju nikakav kaznenopravni značaj u Republici Hrvatskoj. Dragovoljno i požrtvovano branjenje domovine (bez obzira je li domovina Hrvatska ili neka druga država) od agresorskog napada može biti okolnost koja ulazi u procjenu ličnosti okrivljenika kod izbora vrste i mjere kazne. Ako se učešće u Domovinskog ratu i uzima kao olakotna okolnost, to ne znači da se onome kod koga te okolnosti nema kazna pooštrava. (7) To istovremeno ne znači da ta okolnost mora biti uzeta u obzir, za što postoje i primjeri u praksi. Hrvatski sudovi su cijenili učešće u Domovinskom ratu i kao olakotnu i kao otegotnu okolnost. U nekim slučajevima ta okolnost nije uopće cijenjena, jer je ocijenjeno da je u ukupnosti ostalih okolnosti nebitna. Nacionalnost optuženika (srpsku ili bilo koju drugu) hrvatski sudovi ne uzimaju kao otegotnu okolnost, ali postaje otegotna okolnost ako je kazneno djelo počinjeno iz niskih pobuda ili mržnje (nacionalnost oštećenika različita od nacionalnosti okrivljenika). Optuženici za ratni zločin odgovaraju bez obzira na njihova politička i druga uvjerenja i bez obzira na nacionalnost. Hrvatska je sudila svojim generalima i pripadnicima Hrvatske vojske za ratne zločine bez obzira na nacionalnost i politička opredjeljenja jer niti jedan ratni zločin ne smije ostati nekažnjen, bez obzira tko ga je počinio.

Na kraju dodajemo da sud utvrđuje činjenično stanje u okviru kako ga postavi tužitelj. Sud nije razmatrao je li Norac trebao znati hoće li mu podređeni počiniti protupravne radnje jer to optužnicom mu nije niti stavljeno na teret. Stavljeno mu je na teret da ih nije upozorio na poštivanje međunarodnih ratnih pravila, ali je dokazano upravo suprotno. Da je sud išao utvrđivati ovo što se navodi u Izvješću, tada bi išao preko okvira optužbe i time postupao protivno zakonu.

Nadalje, nije točno da nije utvrđivano da Norac nije poduzimao nikakve mjere, to uopće nije bilo sporno, on nije nikoga kažnjavao jer je čitavo vrijeme tvrdio da njegovi vojnici nisu ništa počinili, a ako i jesu on za to nije znao. Dakle, uopće nije bilo sporno da nije kažnjavao vojnike niti ih prijavljivao i taj dio u presudi postoji. Dakle, samo ova jedna rečenica sadrži netočnosti i neznanje koje dovodi u sumnju vjerodostojnost izvješća.

3.4. Procesuiranje visoko rangiranih vojnih i političkih dužnosnika odgovornih za ratne zločine

3.4.1. Zapovjedna odgovornost za zločine počinjene u Osijeku 1991

U Izvješću AI se bez ikakve provjere i nepristranog istraživanja činjenica postavlja teza da „unatoč postojanju javno dostupnih informacija, uključujući dokaze javnih sudskih postupaka u Hrvatskoj optužbe protiv nekih visokorangiranih vojnih i političkih dužnosnika nisu istražene. Navodi se podrobnije opisuju u Izvješću, a uključuju Vladimira Šeksa, potpredsjednika Hrvatskog sabora koji je navodno bio uključen u zločine počinjene u Osijeku 1991. godine.

Dakle, AI u svom izvješću navodi da optužbe protiv potpredsjednika Hrvatskoga sabora Vladimira Šeksa nisu istražene, konkretno da „nije istražena optužba da bi Vladimir Šeks bio „navodno uključen u zločine“ počinjene u Osijeku 1991. godine.

U izvješću AI u dijelu koji se referira na „zapovjednu odgovornost“ za zločine počinjene u Osijeku 1991. godine vidljivo je da su istraživači AI izvršili uvid u spis Županijskog suda u Zagrebu u kaznenom postupku protiv optuženog Branimira Glavaša i drugih, te na temelju analize sudskog spisa (iskaza optuženih, svjedoka, optužnice, presuda) su izveli potpuno proizvoljne i pogrešne zaključke ustvrdivši da je trebala biti provedena istraga o javno izrečenim optužbama protiv Vladimira Šeksa za zločine utvrđene međunarodnim pravom. Kao prvo iz sudskog spisa je vidljivo da takve optužbe protiv Vladimira Šeksa nikada nitko nije izrekao (za zločine utvrđene međunarodnim pravom).

Drugo, i najvažnije, iako je iz Izvješća AI očito da su istražitelji AI izvršili uvid i u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je u odluci o kazni smanjena kazna I. optuženom Branimiru Glavašu, ali su potpuno zanemarili tu presudu vrhovne sudske institucije u Republici Hrvatskoj prema kojoj g. Vladimir Šeks (kao i ostali brojni svjedoci): „Nije nužno morao imati saznanja o inkriminiranoj djelatnosti zaštitne čete jer se sve odvijalo u strogoj tajnosti“. U istoj presudi Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje svjedočenje g. Vladimira Šeksa vjerodostojnim. Stoga su posve deplasirane, proizvoljne i lišene bilo kakve osnove tvrdnje u Izvješću AI o navodnoj odgovornosti g. Vladimira Šeksa zbog nepoduzimanja mjera prema pripadnicima oružanih snaga pod njegovim zapovjedništvom ili drugih osoba pod njegovom kontrolom.

U odnosu na Davora Domazeta - Lošu provode se izvidi, bez obzira što je Haag ustupivši predmet na jednom od sastanaka kazao kako za njega nije bilo dovoljno dokaza za podizanje optužnice.

3.4.2. Zapovjedna odgovornost za zločine počinjene u Medačkom džepu

Na str. 28 i 29 AI iznosi zabrinutost kako Državno odvjetništvo RH nije otvorilo istragu za zločine počinjene u Medačkom džepu. Navedeno ne odgovara istini budući da, zbog postojanja osnovane sumnje da su pripadnici Hrvatske vojske u vremenskom razdoblju od 9. do 12. rujna 1993. godine tijekom vojne akcije "Džep 93" zarobili više civilnih osoba, te pripadnika Vojske Republike Srpske krajine" koje su putom usmrtili, kao i da su u razdoblju od 10. do 20. rujna 1993. godine organizirano vršili rušenje kuća i pljačkanje istih, policijski službenici Policijske uprave zagrebačke u suradnji s Županijskim državnim odvjetništvom u Zagrebu provode kriminalističko istraživanje u svezi kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

3.4.3. Tomislav Merčep

Amnesty na nekoliko stranica Izvještaja proziva institucije kako po pitanju procesuiranja Tomislava Merčepa nisu ništa učinili. Policijski službenici MUP-a RH temeljem zahtjeva Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu provode kriminalističko istraživanje vezano za predmet pod kodnim nazivom „Atlantis“ koji se odnosi na istraživanje djelovanja Tomislava Merčepa tijekom izbijanja oružanih sukoba u Republici Hrvatskoj 1991. godine i s tim u vezi mogućeg počinjenja kaznenih djela ratnog zločina iz čl. 120. OKZRH. Sva prikupljena saznanja dostavljaju se Županijskoj državnom odvjetništvu u Varaždinu, u koordinaciji s kojim se provodi daljnje kriminalističko istraživanje.

U trenutku pisanja ovog očitovanja, protiv Tomislava Merčepa je otvorena istraga i određen je pritvor zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke i posebno teških okolnosti djela.

3.5. Strategija i kriteriji za progon počinitelja kaznenih djela

U vršenju procjene predmeta i liste prioriteta, policijske uprave u suradnji i koordinaciji s nadležnim županijskim državnim odvjetništvima slučajeve ne obrađuju po etičkim kriterijima, već se rukovode težinom pojedinih zločina, prvenstveno brojem žrtava, razmjerom materijalne štete, načinom počinjenja, okolnostima i vremenom počinjenja, dostupnosti počinitelja, svjedoka i žrtava kaznenog djela.

4. Kažnjavanje ratnih zločina na lokanoj razini (Sisak)

Zbog kratkoće očitovanja nećemo se osvrtati na svaki pojedinačno navedeni predmet budući su istraga i procesuiranje u nadležnosti MUP-a i DORH-a no želimo kratko skrenuti pažnju na sljedeće: U tijeku je intenzivno kriminalističko istraživanje koje provode policijski službenici Policijske uprave sisačko – moslavačke u suradnji i koordinaciji s Županijskim državnim odvjetništvom u Osijeku, a sve u cilju otkrivanja neposrednih počinitelja, kao i utvrđivanja zapovjedne strukture u vrijeme kada su zločini počinjeni, odnosno utvrđivanja tzv. garantne odgovornosti.

U odnosu na predmet koji se vodi za ratne zločine počinjene u gradu Sisku (likvidacije), predmet je premješten u Županijsko državno odvjetništvo Osijek te je formiran posebni tim koji na njemu radi.

5. Zaštita i pomoć svjedocima

Amnesty u svoj Izvješću na navodi kako smatra da RH nije uspjela razviti primjereni sistem za podršku svjedocima.

U Republici Hrvatskoj postoji zakonska regulativa u okviru koje svjedoci mogu dobiti podršku i zaštitu, i to temeljem Zakona o policiji (fizička zaštita), Zakona o zaštiti svjedoka te Zakona o kaznenom postupku. Osim toga, na sudovima i u Ministarstvu pravosuđa formirani su Odjeli za podršku svjedocima, osigurani brojni modaliteti pružanja zaštite u svim fazama postupka (kao i u pretkaznenom postupku) te se kontinuirano provodi edukacija osoba koje se bave zaštitom svjedoka.

Suprotno tvrdnjama AI, u posljednjih nekoliko godina Republika Hrvatska je uz sustav podrške svjedocima razvila učinkovit sustav zaštite svjedoka pri Ministarstvu unutarnjih poslova. Zakon o zaštiti svjedoka se primjenjuje ako bi dokazivanje kaznenog djela bilo povezano s razmjernim teškoćama ili se ne bi moglo provesti na drugi način bez iskaza ugrožene osobe kao svjedoka koji uslijed moguće ugroženosti neće slobodno iskazivati u kaznenom postupku za najteža kaznena djela. Zaštita svjedoka temeljem ovoga Zakona provodi se prije, za vrijeme i poslije kaznenog procesa.

MUP je u suradnji s Ministarstvom pravosuđa osigurao svjedočenje preko pedeset svjedoka u kaznenim predmetima ratnih zločina pred sudovima u Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Isto tako osigurano je svjedočenje preko stotinu osoba sa područja Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore u kaznenim predmetima ratnih zločina pred sudovima u Republici Hrvatskoj (Zagreb, Split, Požega, Osijek, itd.)

Tom je prilikom osobama osim psihološke potpore i podrške pružena i fizička zaštita odnosno sigurno dovoženje i odvoženje na sud i sa suda. Također je u suradnji sa ministarstvima spomenutih zemalja svjedocima omogućen prioritetni i nesmetani ulazak u Republiku Hrvatsku, kao i izlazak iz Republike Hrvatske, čak i u slučajevima kada svjedoci nisu imali važeće putne dokumente, a sve s ciljem osiguranja davanja njihovih iskaza pred nadležnim sudovima.

Ukoliko svjedok smatra da mu je život ugrožen ima mogućnost prijave u program zaštite svjedoka.

Amnesty u svom Izvještaju prigovara kako Odjeli za podršku svjedocima i žrtvama ne postoje na svim sudovima, posebno se spominje Ivica Kosturin i Damir Vrban. Ističemo da je žrtvama i svjedocima u predmetima ratnih zločina na županijskim sudovima u Karlovcu i Sisku pružena podrška iako na njima nisu osnovani Odjeli za podršku u predmetima ratnih zločina. Naime, na Županijskom sudu u Karlovcu podršku su svjedocima i žrtvama pružali djelatnici Odjela za organiziranje i pružanje podrške svjedocima i žrtvama osnovanog pri Županijskom sudu u Zagrebu, a u Sisku stručna suradnica suda i prema potrebi djelatnici Odjela za podršku Županijskog suda u Zagrebu te djelatnica Ministarstva pravosuđa. Tako je i u premetu Ivice Kosturina i Damira Vrbana podršku svjedocima i oštećenicima na tom sudu pružala stručna suradnica suda gđa. Željana Budinski i prema potrebi djelatnici Odjela za organiziranje i pružanje podrške svjedocima i žrtvama Županijskog suda u Zagrebu, kao i djelatnica Ministarstva pravosuđa.

U odnosu na predmet Mirić, Amnesty navodi kako su svjedoci osjećali strah za sebe i svoje obitelji te da je prisutnost pripadnika HV-a utjecala na presudu. Ističemo da je u tom predmetu u određenom stadiju postupka isključenja javnost zbog čega navedeni prigovor nije osnovan.

U poglavlju 8.2. na 58. str. Izvještaja navodi se kako u predmetu ratnog zločina koji se protiv optuženika Branimira Glavaša vodio pred Županijskim sudom nije pružena podrška svjedocima i oštećenicima koji su svjedočili pred tim sudom. Navedena tvrdnja nije istinita budući da se uspješna primjena instituta zaštite svjedoka u Republici Hrvatskoj u kaznenim postupcima za ratne zločine očitovala upravo kroz osiguranje iskaza krunskog svjedoka pred Županijskim sudom u Zagrebu u postupku protiv Branimira Glavaša.

Ponovo naglašavamo da se podrška pruža svjedocima i žrtvama koje se poziva i na sudove u Republici Hrvatskoj na kojima nisu osnovani Odjeli za podršku svjedocima i žrtvama. To se odnosi kako na svjedoke iz RH koje se poziva na sudove u drugim državama pa na domaćim sudovima svjedoče zamolbenim putem –odnosno putem video veze, kao i na one svjedoke koje se iz drugih država poziva u RH.

Podrška se također pruža i svjedocima iz RH koje pozivaju sudovi iz drugih država (uglavnom Srbije, za jedan predmet iz Crne Gore i u nekoliko navrata BiH). Podršku u navedenim slučajevima pruža Odjel za organizaciju podrške žrtvama i svjedocima osnovan pri Ministarstvu pravosuđa. Ona se pruža na način da se svjedocima upućuju pisane obavijesti, kontaktira ih se telefonskim putem te im je na taj način moguće pružiti pravne informacije i psihološku pomoć. Organiziraju se grupni sastanci sa svjedocima, te se svjedocima organizira prijevoz do suda i osiguranje fizičke zaštite u suradnji sa djelatnicima MUP-a RH-a.

Projekt „Potpora razvoju sustava za podršku svjedocima i žrtvama u Republici Hrvatskoj” nastavlja se i u 2011.godini osnivanjem Odjela za podršku na tri županijska suda i to u Splitu, Sisku i Rijeci. Projekt će trajati godinu dana. Tijekom navedenog razdoblja djelatnici Odjela biti će zaposlenici UNDP-a, a nakon okončanja projekta djelatnici Odjela trebali bi postati zaposlenici sudova.

Slijedom svega gore navedenog, smatramo da su prigovori AI u potpunosti neosnovani jer ne odgovaraju stvarnom činjeničnom stanju.

6. Implementacija zakonodavnog okvira za ratne zločine

Republika Hrvatska potpisnica svih Europskih konvencija koje se tiču ratnih zločina i one su sastavni dio unutarnjeg prava Republike Hrvatske. Štoviše, prema Ustavu Republike Hrvatske one su iznad Zakona i u pravnoj snazi imaju prioritet pred našim zakonima. Slijedom navedenog, prigovor AI da pravo Republike Hrvatske nije u skladu s međunarodnim pravom jer je u potpunosti neosnovan.

Hrvatski sudovi unatrag 10 godina primjenjuju i postulate međunarodnog prava vezano za garantnu odgovornost. Prema našem kaznenom zakonodavstvu kazneno djelo ratnog zločina prema čl. 28. Kaznenog zakona Republike Hrvatske može se počiniti i činjenjem i nečinjenjem, a prema novom Kaznenom zakonu predviđen je i institut zapovjedne odgovornosti.

Da je hrvatsko pravo u skladu s međunarodnim pravom, dokazuje procesuiranje predmeta Ademi/Norac u Republici Hrvatskoj jer je Republika Hrvatska u tom predmetu od Tužiteljstva MKSJ preuzela pravomoćnu optužnicu temeljem koje je postupak pred Županijskim sudom u Zagrebu uspješno okončan.

Uz navedeno, Ženevske konvencije iz 1949. godine o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata i o postupanju s ratnim zarobljenicima sastavni su dio činjeničnih opisa kaznenih djela ratnih zločina, dakle, da bi određeno ponašanje neke osobe bilo ratni zločin mora biti i u suprotnosti s navedenim Konvencijama.

Nadalje, u tijeku je (druga godina) zajednički projekt Europske Komisije i Ureda tužiteljstva MKSJ koji se sastoji od 2 dijela. Prvi dio predviđa časnika za vezu iz tri tužiteljska ureda u regiji (Republike Hrvatske, Republike Srbije i Bosne i Hercegovine), koji sjede u uredu tužiteljstva MKSJ u Den Haagu, gdje pretražuju Baze podataka MKSJ i u kontaktu su s tužiteljima MKSJ, kao i drugim stručnjacima (npr. vojnim analitičarima), vrše uvide u podatke iz arhive MKSJ i podatke iz postupaka, te pribavljaju pravnu praksu MKSJ. Podaci iz postupaka MKSJ unose se i u Bazu podataka ratnih zločina radi korištenja tih podataka. Drugi dio projekta obuhvaća posjete mladih stručnjaka u kojima mladi tužitelji iz cijele regije sudjeluju u radu na konkretnim predmetima. U tom radu stječu iskustvo, poznanstva te surađuju sa stručnjacima MKSJ.

Također želimo otkloniti prigovor kako hrvatski pravi sustav nije uspio razviti svoje kapacitete za efikasno procesuiranje ratnih zločina. Ovdje se ističe prigovor, među ostalim, da u vijećima koja sude za ratne zločine sjede i suci koji se bave građanskom sferom sudovanja. Mišljenja smo da ovakav prigovor ne dovodi u pitanje pravično i profesionalno suđenje jer i odredba čl. 13. st. 2. Zakona o primjeni Statuta MKSJ i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog i humanitarno pravo kada govori o sucima "koji se odlikuju iskustvom na radu u najsloženijim predmetima" ne specificira složenost predmeta po granama sudovanja, već govori općenito o sudačkom iskustvu na radu u najsloženijim predmetima koji zahtijevaju nadasve iskusnog suca, neovisno u kojoj grani sudovanja je on stjecao iskustvo.

Svaki od sudaca izabran na Županijski sud spreman je kvalitetno obaviti posao na koji bude raspoređen godišnjim rasporedom poslova, neovisno radi li se o građanskoj ili kaznenoj grani sudovanja, tim više što je predsjednik vijeća za ratne zločine uvijek sudac koji se bavi kaznenom granom sudovanja.

6.1. Korištenje "specijaliziranih sudova za ratne zločine"

Postupci za ratni zločin vode se na svim mjesno nadležnim županijskim sudovima, dok su sukladno čl. 12 Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava za kaznene postupke za ratni zločin uz sudove mjesne nadležnosti, nadležni i županijski sudovi u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu. Ovim sudovima dodijeljen je status i uloga specijaliziranih sudova za ratne zločine.

Prema navedenom Zakonu Glavni državni odvjetnik može zatražiti suglasnost predsjednika Vrhovnog suda RH za vođenje postupka pred specijaliziranim sudom umjesto pred mjesno nadležnim sudom, pa je to i učinjeno u posljednjih godinu dana u 10 slučajeva, a ne u samo 2 (Ademi/Norac i Glavaš) kako to AI navodi u svom Izvještaju na str. 49. Od svibnja 2010. do 30. rujna 2010. na zahtjev državnog odvjetnika u 9 predmeta mjesna nadležnost za suđenje u postupku za ratne zločine prenesena na sudove određene za ratne zločine ("specijalizirani sudovi"), dok je u jednom predmetu nadležnost prenesena temeljem prijedloga suda.

Navedeni podatak jasno pokazuje da se mogućnost vođenja postupaka pred specijaliziranim sudovima sve redovitije koristi.

Naglašavamo da DORH i sudovi posebnu pozornost posvećuju suđenjima za ratne zločine te se u slučaju postojanja ikavog nedostatka, predmet premješta na neki od četiri specijalizirana županijska suda.

Konačno, smatramo da postupci koji su se nepristrano vodili pred drugim županijskim sudovima posljednjih godina, upravo u okruženju i zajednici gdje je zločin i počinjen, ukazuju na spremnost i zrelost hrvatskog pravosuđa u procesuiranju svih ratnih zločina, neovisno o etničkoj pripadnosti počinitelja.

7. Zaključak

Slijedom iznesenog, smatramo da se procesuiranje ratnih zločina ne može promatrati izolirano za Republiku Hrvatsku bez sagledavanja cjelokupne slike, tj. svega što se događa u širem regionalnom kontekstu.

Republika Hrvatska je unatoč iskrenoj želji da sve počinitelje ratnih zločina privede pravdi, ograničena činjenicom da se mnogi počinitelji skrivaju u susjednim državama.

Kako bi se dobila cjelovita slika potrebno je pratiti i aktivnosti koje nadležne institucije u susjednim državama poduzimaju kako bi procesuirali počinitelje ratnih zločina koji se nalaze na njihovom teritoriju.

U tom kontekstu Republika Hrvatska već je, ali je i dalje spremna razmjenjivati sve dokaze o počiniteljima ratnih zločina kojima raspolaže. Štoviše, Republika Hrvatska je dostavila popis osoba koje su osumnjičene, optužene ili osuđene u odsutnosti za ratne zločine te je time omogućila susjednim državama da sa svoje strane daju doprinos kažnjavanju ratnih zločina.

--------------------------------------

(1) V. Boot, M., Genocide, Crimes Against Humanity, War Crimes. Nullum Crimen Sine Lege and the Subject Matter Jurisdiction of the International Criminal Court, Intersentia, 2002, str- 141-159. Nedovoljnoj određenosti tog izvora prava prigovaraju i i Bassiouni, C., Crimes Against Humanity in International Criminal Law, Dordrecht, Boston, London, 1992, str. 121-122.; Lamb, S., Nullum crimen, nulla poena sine lege in International Criminal Law, u Cassese, A., Gaeta, P., Johnes, J. (ur.), The Rome Statute of International Criminal Court: A Commentary, Oxford, 2002., str. 736. i Bantekas, I.; Nash, S., International Criminal Law, Cavendish Publishing Limited, 2003, str. 4

(2) V. Turković, K., u Novoselec, P. (ur.), Posebni dio Kaznenog prava, Sveučilišna tiskara d.o.o., Zagreb, 2007., str. 101.

(3) Horvatić, Ž.,Novo hrvatsko kazneno zakonodavstvo, Zagreb, 1997, str. 156., Novoselec, P., Opći dio kaznenog prava (2. izd.), Zagreb, 2007., str. 75. – v. po novom izdanju

(4) V. istraživanja Max Planck instituta za međunarodno i poredbeno pravo Kreicker, H., National Prosecution of Genocide from a Comparative Perspective, International Criminal Law Review 5: 313-328, 2005. Da usprkos čl. 25. njemačkog Ustava prema kojem pravila međunarodnog javnog prava čine dio federalnog prava, međunarodno kazneno pravo nije izravno primjenjivo zbog načela zakonitosti iz čl. 103. st. 2. Ustava (Grundgesetz) stav je njemačke moderne teorije. V. Ferdinandusse, W.N., Direct Application of International Criminal Law in National Courts, TMC Asser Press, The Hague, 2006, str. 39. et seq.

(5) Presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj II K-rz-1/06 od 29. svibnja 2008.

(6) Primjerice, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž 207/1999-5 od 9. svibnja 2002. godine navodi se da je za ostvarenje kaznenog djela silovanja dovoljno, da se pruženim otporom nedvojbeno dade do znanja o ne pristanku na spolni odnos, pa kada je oštećenica vikala i plakala da je ne prisiljava na spolni snošaj, nakon čega je optuženik primijenio fizičku silu tako da joj drži ruke iznad glave, snagom svog tijela prisiljava je da leži i silom joj skida odjeću, onda se ne može uzeti da otpor oštećenice nije bio dovoljan i da optuženik iz tako pruženog otpora nije mogao zaključiti da se oštećenica protivi njihovom spolnom odnosu, kao što je to zaključio sud prvog stupnja. Ovo tim više, što oštećenica do tada nije imala nikakovih seksualnih iskustava.

(7) Usporednica može biti povučena s priznanjem okrivljenika i njegovim pravom na šutnju. Priznanje je gotovo opće poznata i opće proširena olakotna okolnost koja dovodi do značajnog smanjenja kazne. No, istovremeno, korištenje prava na šutnju ne znači da se takvom okrivljeniku kazna pooštrava jer okrivljenik ne smije trpjeti težu kaznu zato što koristi svoje temeljno pravo, pravo na šutnju.

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙