Dok ga u stranim medijima nazivaju brutalnim diktatorima, kod kuće taj 64-godišnjak uživa status božanstva, a njegov rođendan 16. veljače proglašen je nacionalnim praznikom.
"Dragi vođa" ostaje zagonetna i proturječna osoba, velikim dijelom zahvaljujući tajnovitosti sjevernokorejskog režima.
Dok je Kim, prije dolaska na vlast smatran nepredvidivim, bivši južnokorejski predsjednik Kim Dae-jung koji se s njim sastao na povijesnom summitu 2000. godine, opisao ga je kako osobu "britka uma" koji vrlo dobro zna što se događa u svijetu.
Za 23 milijuna stanovnika Sjeverne Koreje, Kim Jong-Il je poznat kao revolucionar i "genij književnosti, umjetnosti i vojne strategije".
Njegove i fotografija njegova oca "Velikog vođe" i "Vječnog predsjednika" Kim Il-Sunga od kojeg je preuzeo vlast i kult ličnosti, mogu se vidjeti na gotovo svim javnim zgradama i privatnim kućama.
Sve što se o njemu zna dolazi iz cenzuriranih sjevernokorejskih medija, pa tako i mit da se tijekom njegova rođenja pojavila dvostruka duga, a na nebeskom svodu zasvijetlila nova zvijezda.
Njegov privatni život, međutim, kao i odnos sa ženama te životi njegove djece, a najmanje ih je četvoro - kćerka i tri sina, zabranjene su teme za nacionalne medije.
No, u zapadnim medijima, "Dobri otac" je ekscentrični ženskaroš koji uživa u hrani, alkoholu, kino predstavama i boluje od srčanih problema.
Govori se i o tome da je bio umješan u planiranje terorističkih napada na Južnu Koreju, što je Pjongjang odbacio kao dio zapadne propagande.
Nakon smrti njegova oca, koji je vladao Sjevernom Korejom od utemeljenja 1948. do smrti 1994. godine, Kim Jong-Il je preuzeo vlast kao nasljednik u prvoj komunističkoj dinastiji na svijetu.
Dotada se cijeli život pripremao za vladanje zemljom. Školu je pohađao u Kini, a fakultet političkih znanosti na svečilištu u Pjongjangu. Karijeru u vladajućoj stranci počero 1964. godine.
Kada je već ostarjeli Kim umro u lipnju 1994. godine, sin je preuzeo dvije dužnosti. Morao je čekati istek trogodišnje žalosti kako bi i službeno u kolovozu 1997. postao generalni sekretar Radničke partije, a potom 1998. i šef Vijeća za obranu.