Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike iz 1996. topli je obrok postao dio osnovne plaće u obliku stalnog dodatka od 300 kuna, a kolektivnim ugovorom iz 2002. nestao je kao sastavni dio plaće.
Račanova je vlada iz kolektivnog ugovora htjela izbaciti čak i naknadu za prijevoz, a radno zakonodavstvo u potpunosti uskladiti sa zahtjevima MMF-a i Svjetske banke. Time je, po ocjeni sindikata, topli obrok postao "sekundarna žrtva" za čiju obranu, u situaciji vođenja tisuća radnih sporova s Vladom, nije bilo ni snage ni mogućnosti.
Iako je zbog toga stava više od 200 tisuća proračunskih korisnika ostalo bez toplog obroka, on je kao pravo nastavio egzistirati u državnim poduzećima i gospodarstvu.
Sindikalci podsjećaju da su Slovenci državnim i javnim službenicima zakonom priznali pravo na regres za prehranu, a u Srbiji je to pravo priznato Uredbom o naknadama i drugim primanjima zaposlenih u državnim organima.