1. Priroda, svrha i tijek akcije. Vojno-redarstvena akcija "Oluja" započela je 4. kolovoza 1995. godine u 5.00 sati, a trajala je tri i pol dana, do 7. kolovoza 1995. godine u 18.00 sati. Srpska je vojska priznala poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. godine u 19.00 sati, kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. Krajinskog korpusa pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske vojske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Poštujući ratna pravila i običaje, zapovjedništvo Hrvatske vojske ostavilo je tom prigodom zarobljenim srpskim vojnicima kratko naoružanje.
Svrha i istinski cilj akcije "Oluja" bili su oslobađanje okupiranog hrvatskog teritorija i uspostava ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske na prostoru koji se pod okupacijom nalazio pune četiri godine. Na okupiranom su području srpske paravojne snage i snage Jugoslavenske narodne armije provodile velikosrpsku osvajačku i zločinačku politiku Slobodana Miloševića, "etnički čisteći" okupirane prostore od hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva. Uz to, s okupiranih su prostora Republike Hrvatske srpske snage organizirale i vršile sustavnu agresiju usmjerenu prema slobodnim i oslobođenim dijelovima naše zemlje i susjedne nam Bosne i Hercegovine. Krajnji je cilj srpske okupacije, agresije i etničkog čišćenja bio stvaranje Velike Srbije. Vojno-redarstvena akcija "Oluja" bila je upravo zbog toga opravdana, nužna i pravedna ratna operacija. Republika Hrvatska odlučila je provesti "Oluju" tek onog trenutka kada su iscrpljene doslovce sve mogućnosti mirne reintegracije okupiranih područja u ustavni, prometni, gospodarski i društveni poredak Republike Hrvatske. Hrvatski sabor posebnu zahvalnost i poštovanje duguje predsjedniku dr. Franji Tuđmanu koji je, kao predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, imao ključnu ulogu u pripremi, zapovijedanju i nadzoru vojnih operacija.
2. Međunarodno pravno legitimna akcija. Vojno-redarstvena akcija "Oluja" pripremljena je i provedena uz poštivanje svih odredbi međunarodnog ratnog, humanitarnog i civilnog prava, i uz poštivanje svih međunarodno prihvaćenih obveza naše zemlje. "Oluja" je međunarodno-pravni legitimitet temeljila na ovim dokumentima: (a) pravnim mišljenjima Arbitražne komisije o Jugoslaviji, (b) odredbama Zajedničke deklaracije predsjednika Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije usvojene u Ženevi 30. rujna 1992. godine tijekom Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, (c) Rezolucije Opće skupštine UN-a 49/43 "Situacija na okupiranim područjima Hrvatske" od 21. listopada 1994. godine, (d) Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 779 (1992.) o trećem proširenju mandata UNPROFOR-a, (e) rezolucijama Vijeća sigurnosti 815 (1993.), 847 (1993.) i 871 (1993.), 981 (1995.), kojima se potvrđuje teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske.
Na sam dan početka "Oluje" Republika Hrvatska je posebnim pismom (koje je potpisao ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić) precizno obavijestila Vijeće sigurnosti o suštinskim razlozima i ciljevima operacije: uspostava vladavine prava, ustavnog poretka i vojne sigurnosti u Republici Hrvatskoj te pružanje vojne podrške obrani Bihaća (u to doba Zaštićene zone UN-a). U pismu se spominju i drugi legitimni razlozi za akciju: propast pregovora na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji (srpsko odbijanje Plana Z-4), zajednička ofenziva bosanskih i hrvatskih Srba na Bihać, obveze Republike Hrvatske iz Splitskog sporazuma Tuđman - Izetbegović o zajedničkoj obrani itd. (detaljniji prikaz u Prilogu Deklaraciji).
3. Pobjednička akcija. "Oluja" je pobjednička vojno-redarstvena akcija u kojoj je, na strani osloboditelja, sudjelovalo oko 250.000 ratnika (80.000 u brigadama, 70.000 u domobranskim pukovnijama i 50.000 kao pričuva) koji su raspolagali s 350 tenkova, 3000 topova, 50 raketnih bacača, 18 zrakoplova i 50 helikoptera. Na strani neprijatelja, prema srpskim izvorima, borilo se oko 50.000 vojnika, koji su raspolagali s 200 tenkova, 350 topova i 25 raketnih sustava.
4. Saveznička antiteroristička akcija. Promatrana iz suvremene perspektive borbe protiv terorizma, vojno-redarstvena akcija "Oluja" mora se shvatiti, između ostaloga, kao međunarodna, saveznička ratna operacija. Naime, "Oluja" je sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća postala izraz dominantne političke volje slobodnog svijeta o nužnosti zaustavljanja velikosrpske osvajačke i agresivne politike i terora koji su provodile srpske regularne i paravojne snage, želeći po svaku cijenu stvoriti Veliku Srbiju. Nakon Splitskog sporazuma Izetbegović-Tuđman (22. srpanj 1995. godine) o zajedničkoj obrani Bihaća, buduća akcija "Oluja" i formalno je dobila status savezničke akcije. U suštinskom pogledu, ona je to postala znatno ranije, jer su u obavještajnoj, strategijskoj, operativnoj i diplomatskoj pripremi i realizaciji "Oluje" sudjelovali predstavnici mnogih zemalja, a hrvatski narod i Republika Hrvatska posebnu zahvalnost duguju administraciji i vodstvu bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona i snagama NATO-a, koje su imale vrlo važnu ulogu u konačnom slamanju velikosrpske agresije.
5. Odlučujuća bitka. Prema mišljenjima svih kvalificiranih stručnjaka "Oluja" je bila tzv. odlučujuća bitka ne samo za rat u Republici Hrvatskoj, već i za završetak rata u Bosni i Hercegovini. "Oluja" je, naime, započela svega dvadesetak dana nakon genocida u Srebrenici (11. srpnja 1995. godine), u kojem je mučki ubijeno preko 7.000 Bošnjaka. "Oluja" je, po svemu sudeći, organizirana i provedena u posljednji čas, jer je poraz srpskih snaga spriječio ponavljanje "scenarija" Srebrenice u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, posebice u Goraždu, Bihaću, Sarajevu, Tuzli, Carinskoj krajini i Posavini.
Atribut "odlučujuće bitke" Oluja zaslužuje zbog niza razloga: (a) jer je Republici Hrvatskoj donijela mir i slobodu, (b) jer je trajno promijenila (suštinski i psihološki) odnose vojnih snaga u Bosni i Hercegovini, i (c) jer je srušila mit (kojeg su podržavali ili su mu robovali mnogi zapadni novinari, diplomati i političari) o snazi, junaštvu i nepobjedivosti srpske vojske.
6. Nezaboravna bitka. Obveza je Hrvatskog sabora, hrvatske stručne javnosti, hrvatskih znanstvenih i obrazovnih ustanova i medija da "Oluju" tijekom vremena pretvore u bitku koja se ne smije i neće zaboraviti: u odlučujuću, slavnu, pobjedničku bitku Domovinskoga rata, koja će postati dijelom hrvatske "korisne prošlosti" za buduće generacije. Čuvanje sjećanja na "Oluju" treba, dakako, sadržavati i pravo svih znanstvenika, novinara, aktivista za zaštitu ljudskih prava i drugih ljudi na sustavno, slobodno istraživanje tamnih strana te, i svih ratnih operacija: kršenja odredbi ratnoga i humanitarnog prava, činjenja zločina, ljudskog stradanja i patnje.
7. Posljednja bitka. Njegovanje sjećanja na "Oluju", na junaštvo i patnju njenih sudionika, ali i njegovanje sjećanja na tragične prilike u našoj zemlji u godinama koje su joj prethodile - godinama velikosrpske agresije i terora - nužni su nama i našim susjedima kako se ratovi ne bi ponovno vratili na naše prostore, i kako bi bio ostvaren ideal svih nas: da "Oluja" bude u povijesti zabilježena i zapamćena ne samo kao pobjednička i odlučujuća, već i kao "posljednja hrvatska bitka".