U dokumentu se navodi i da bi se 2051. u slučaju nastavka spontanog razvoja stanovništva ostvario najmanji broj autohtonog stanovništva Hrvatske odnosno 70,3 posto (varijanta vrlo niskog fertiliteta bez migracija), dok bi najveći broj ukupnog stanovništva RH odnosno 97,3 posto današnjeg bio dosegnut uz pretpostavljenu, ali i teško ostvarivu varijantu visokog fertiliteta uz visoku migraciju.
Iz Državnog zavoda za statistiku napominju da je današnja stopa fertiliteta u Hrvatskoj od 1,34 živorođena djeteta po ženi daleko od razine nužne za jednostavnu zamjenu generacija.
Također podsjećaju da je od 1980. do 1990. prirodni priraštaj bio sve manji, ali pozitivan, da bi 1991. broj umrlih bio veći od broja živorođenih. Od tada do 2004. Hrvatska ima neprekinuto, svake godine, prirodno smanjenje stanovništva koje će se, prema svim projekcijama, nastaviti do sredine ovog stoljeća. Tako bi se prema varijanti vrlo niskog fertiliteta (bez migracija) sredinom stoljeća rađalo 19.000 djece, a prema varijanti vrlo visokog fertiliteta taj bi broj prešao 50.000, no i to bi bilo manje od ukupnog broja umrlih.
Po navodima iz Državnog zavoda za statistiku, na daljnji pad fertiliteta, uz tranzicijske gospodarske teškoće, promjenu društvenog sistema i gubitak socijalne sigurnosti, značajnije će utjecati i činitelji karakteristični za zemlje zapadne Europe gdje se pad fertiliteta objašnjava, pored ostalog, težnjom za individualnim razvojem, socijalnim usponom, hedonizmom i materijalizmom. Ipak, kako se dodaje, hrvatsko društvo zasad nije u tolikoj mjeri zahvaćeno sustavom osobnih životnih vrednota čijem ostvarenju veliku prepreku čine djeca.
Iz Državnog zavoda za statistiku upozoravaju da se u Hrvatskoj ne može očekivati spontani porast rađanja, pogotovo većeg broja djece te naglašavaju obvezu društvene zajednice da se uključi u rješavanje populacijskih problema i preuzme svoj dio odgovornosti za reprodukciju stanovništva.
Ovisno o učinkovitosti populacijske politike dane su četiri varijante hipoteza o porastu fertiliteta - vrlo visoka, visoka, srednja i niska, a u Hrvatskoj je, uz učinkovitije i dugoročne mjere populacijske politike, realno očekivati varijantu srednjeg fertiliteta.
U izvješću se navodi da je uz mjere populacijske politike uvjet za vrlo visoku varijantu fertiliteta i stvaranje "obitelji prijateljske socijalne okoline". U okviru svoje populacijske politike neke niskonatalitetne europske zemlje (primjer Francuske) postižu varijantu visokoga fertiliteta.
Također se navodi da je niskom fertilitetu predpostavljen snažan prodor sustava životnih vrednota prisutnih u visokorazvijenim zemljama.
Niska razina fertiliteta otvara i pitanje održivosti i pravičnosti važećeg sistema međugeneracijske solidarnosti.
U hipotezama o moratalitetu, Državni zavod za statistiku ocjenjuje da je očekivano trajanje života jedan od najboljih pokazatelja razvijenosti društva. Hrvatska, s jedne strane, danas znatno zaostaje u odnosu na europske zemlje koje su postigle vrlo dobre rezultate u snižavanju smrtnosti, dok je, s druge strane, u većini tranzicijskih zemalja očekivano trajanje života niže nego u Hrvatskoj.
Tako u europskim zemljama dužina očekivanog trajanja života iznosi više od 75 godina za muškarce (najduže na Islandu 79 godina) i više od 80 godina za žene (najduže u Španjolskoj 83,6 godina), a u tranzicijskim zemljama je porasla smrtnost kao npr. u Rusiji gdje je očekivano trajanje života muškog stanovništva 2003. od 58,8 godina na nižoj razini nego početkom 60-ih godina 20. stoljeća.
Polovicom 21. stoljeća bi se, po srednjoj varijanti hipoteze o mortalitetu, očekivano trajanje života povećalo za sve dobne skupine i bilo bi 78,4 godine za muškarce i 83,4 godine za žene što predstavlja porast za više od sedam godina za muškarce i više od pet godina za žene.
Niska varijanta hipoteze o mortalitetu predpostavlja uvođenje strategije promocije zdravlja po uzoru na EU zemlje, Kanadu i SAD uz društveno poticanje zdravog načina života, a visoka stopa mortaliteta zasniva se na pretpostavci da će se problemi zdravstvenog sustava i zdravstva u Hrvatskoj nastaviti i u budućnosti.
Iznoseći hipoteze o migracijama, iz Državnog zavoda za statistiku podsjećaju da Hrvatska, zbog iseljavanja u eruopske i prekomorske zemlje, Domovinskog rata i prirodne depopulacija, ima 2001. gotovo isti broj stanovnika kao i 1961. Pritom dodaju da su "demografske praznine" desetljećima popunjavane uglavnom imigrantima iz Bosne i Hercegovine pri čemu se zadnji masovniji useljenički val zbio u 1990-ima.
Hipoteze o migracijama stanovništva Hrvatske do 2051. zasnovane su na dugoročnim tendencijama promjene migracijskog salda uz pretpostavku pridruživanja Europskoj uniji. Pritom se imalo u vidu da će cijela Europa postati veliko imigracijsko područje, da tranzicijske zemlje imaju u prvo vrijeme više emigranata od imigranata, kao i atraktivnost Hrvatske za europske umirovljenike, zbog čega će dobno-spolni sastav hrvatskih imigranata biti nepovoljniji od stanovništva doseljenog u zemlje sjeverne i zapadne Europe.
Piše: Đurđa Beraković