Marini je pobijedio u trećem glasovanju dobivši 165 glasa od 322 glasača. Za pobjedu je bila dovoljna apsolutna većina od 162 glasa. Njegov glavni protukandidat Giulio Andreotti dobio je 156 glasova.
U petak su održana dva glasanja, ali ni u jednom Marini, kome je desni centar suprotstavio kandidaturu doživotnog senatora Giulija Andreottija, nije dobio dovoljnu većinu. Drugo glasanje je trebalo ponoviti jer komisija koja je prebrojavala tajne glasove nije prihvatila tri listića na kojima je umjesto Franco bilo napisano Francesco Marini. Predsjedavajući prvog konstituirajućeg zasjedanja Senata bivši predsjednik republike i doživotni senator kao drugi najstariji senator, budući da je najstarija senatorica nobelovka Rita Levi Montalcini odustala od predsjedanja, Oscar Luigi Scalfaro je poništio glasanje i pozvao na novo.
U subotu na trećem glasovanju bila je potrebna većina prisutnih i Marini je postao predsjednik Senata, što je druga dužnost u državi poslije šefa države.
Demokršćanin Franco Marini vodeći je političar umjerenog pokreta "Margharita", a gotovo pola stoljeća proveo je u redovima katoličkog sindikata CISL, Democrazie Cristiane i stranke sljednice PPI.
Pravnik Marini je 1985. postao predsjednik CISL-a. Šest godina je vodio drugi najjači sindikalni savez u Italiji. Pod njegovim vodstvom sindikati su s udrugom poslodavaca Confindustria postigli sporazum o povećanjima plaća vezanim za stopu inflacije. Od 1983. nadalje se naime partneri u pregovorima o kolektivnim ugovorima nisu bili mogli dogovoriti o reformi sustava "Scala Mobile" (klizne skale) prema kojoj bi se plaće automatski povećavale s skladu sa stopom inflacije.
1991. je Marini završio karijeru na čelu sindikata i pristupio zadnjoj Andreottijevoj vladi kao ministar rada. Nakon pada premijera Andreottija Marini je 1992. izabran za zastupnika tradicionalne stranke Democrazia Cristiana.
1993. se moćna stranka DC, oslabljena brojnim korupcijskim skandalima, raspala na nekoliko demokršćanskih stranaka. Marini je osnovao Narodnu stranku (PPI) koja se orijentirala prema vrijednostima svećenika i političara Luigija Sturza. Marinijev proklamirani cilj je bio da stranku PPI učini vodećom snagom centra talijanskog političkog spektra. 1997. je postao i predsjednik Narodne stranke koja je u međuvremenu pristupila savezu lijevog centra "Maslina", okupljenom oko Romana Prodija. Dvije godine kasnije izabran je u Europski parlament.
Kad je 2000. Narodna stranka postala dijelom umjerenog pokreta "Margherita", Marini se neumorno borio za smanjenje utjecaja bivših komunista (Rifondazione Comunista) Fausta Bertinottija na politiku saveza lijevog centra. Uz svog stranačkog kolegu i bivšeg premijera Ciriaca De Mita Marini predvodi umjereno krilo "Margherite" čiji je glavni cilj jači angažman za socijalne probleme u državi.