U incidentu je kontaminirano 144.000 km2 na području Ukrajine, Bjelorusije i Rusije, zračenju je izloženo najmanje sedam milijuna ljudi od kojih je do 30.000 umrlo, a još bi ih toliko moglo umrijeti od posljedica radijacije.
Deseci tisuća ljudi i dalje su raseljeni, milijuni i dalje žive na ozračenu prostoru, život je generacijama uništen, a bolesni se osjećaju izdanima.
Započeto ispitivanje sustava hlađenja u Černobilu, simbolu energetske budućnosti Sovjetskog Saveza 80-ih godina prošlog stoljeća, te nedjelje 26. travnja 1986. završilo je ni minutu kasnije jer je sustav otkazao, a tri godine star reaktor eksplodirao je i u atmosferu su počele istjecati radioaktivne tvari šireći se isprva, zbog sjeverozapadnog vjetra, prema susjednoj Bjelorusiji, a zatim i na prostor Ukrajine i Rusije.
Eksploziju su prvi uočili stanovnici tri km udaljenoga Pripjata, grada podignutog za obitelji zaposlenika u tada osam godina aktivnoj nuklearki. Svih 45.000 stanovnika bilo je evakuirano 27. travnja i više se nikad nije vratilo u danas sablasno mrtav grad opkoljen bodljikavom žicom.
Stručnjaci ocjenjuju da je razina radioaktivnog onečišćenja toliko visoka da u toj zoni redovit život neće biti moguće obnoviti prije nego istekne 500 godina.
Bolesti dišnih organa, krvotoka, živčanog sustava, onkološke bolesti učinile su invalidima oko 70 tisuća ljudi, rak štitnjače porastao je za deset puta od 1986. godine, a razina oboljenja među djecom u dobi do 14 godina raste svake godine.
"Od 1992. do 1999. godine rak štitnjače u djece u kontaminiranim zonama je 20 do 30 puta veći nego li u ostalom dijelu Rusije", ističe ravnatelj Centra za kliničku dijagnostiku u ruskome gradu Brijansku Vladimir Dorošenko.
Taj liječnik dodaje da je u kontaminiranoj zoni, smrtnost jedan do jedan i po puta veća nego li u ostalom dijelu Brijanska, a sada, "nakon 20 godina, pojavljuju se rak dojke i katarakte (očne mrene) i depresije".
U zadnjih šest godina stopa smrtnosti zbog kardiovaskularnih, dišnih bolesti, bolesti probavnog te endokrinog sustava se udvostručila, a očne mrene porastu od 30 do 40 puta svake druge godine.
No najteže su prošli "likvidatori", oko 600.000 ljudi iz bivših sovjetskih republika koji su bili zaduženi čistiti radioaktivni otpad i graditi "sarkofag" (betonski krov) oko četvrtog, eksplodiranog reaktora.
Prema Centru za ispitivanje radijacije u Kijevu stopa smrtnosti "likvidatora" ušesterostručena je od 1988. do 2002., a 94 posto još živih "likvidatora" pati od raznih bolesti, njih 65.000 invalidi su i osjećaju se napuštenima, zaboravljenima, poniženima, prenosi agencija France presse.
"Roboti koji su pokušavali očistiti prostor nesreće odmah su se pokvarili i tada su nastavili raditi sovjetski vojnici koji su danas zaboravljeni", žali se bivši likvidator Mihail Bušuj i otkriva da od 2005. vlasti plaćaju lijekove za samo 400 rubalja mjesečno, dok su ranije pokrivali i do tri tisuće rubalja, ili do 100 dolara.
Sergej Prohodenko, drugi preživjeli likvidator, pisao je poslovnim ljudima, među ostalima i predsjedniku naftnog diva Gazproma Alekseju Milleru kao i predsjedniku Lukoila Vagitu Alekperovu tražeći financijsku pomoć, ali "svi su odgovorili da nemaju sredstava da nam pomognu", rekao je.
Liječnik Leonid Ostapenko, radiolog koji je pratio likvidatore nakon nesreće, ističe da oni boluju od bolesti kostiju i živčanog sustava, a o izvješću Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) koje potcjenjuje učinke manjih doza radijacije ogorčeno kaže: "Sramotno je govoriti o neštetnim učincima malih doza radijacije. WHO i IAEA nisu se nikada bavili tim problemom i nemaju prava o tome govoriti".
Izvješće UN-a iz rujna napominje da su posljedice katastrofe bile "preuveličavane" i procjenjuje "mogućim" da je "otprilike 4.000 osoba umrlo od raka" izazvanog Černobilom, što je bitno manje od dotadašnjih procjena.
Nasuprot tome, studija britanskih znanstvenika objavljena 11. travnja 2006., procjenjuje da je od posljedica katastrofe od raka umrlo ili će umrijeti od 30 do 60.000 ljudi, a to je otprilike deset puta više nego što je predvidio UN.
Pisma je ovih dana bogatima i utjecajnima uputio i Mihail Gorbačov, u vrijeme havarije prvi čovjek SSSR-a, a danas Nobelovac i predsjednik ekološke udruge Međunarodni zeleni križ koji pokušava prikupiti 50 milijardi dolara od najbogatijih zemalja kako bi se poboljšala zaštita okoliša upotrebom obnovljivih energija, te još 50 milijuna dolara za bolju medicinsku skrb žrtava nuklearne katastrofe, za pitku vode i sanitarije za najsiromašnije ljude svijeta.
Posljednji černobilski reaktor zatvoren je u prosincu 2000., a u prostoru nuklearke, oko koje je proglašena "zona isključenja" u opsegu od 30 kilometara, danas 3.500 radnika radi na jačanju "sarkofaga" koji je bio hitno sagrađen nakon nesreće kako bi se reaktor zatvorio i spriječilo daljnje istjecanje. Sarkofag će biti pokriven drugim omotačem a grade se i dvije zgrade u kojima će biti postrojenja za obradu postojećeg radioaktivnog otpada, 15.000 kubika tekućih i 3.000 kubika čvrstih tvari.
Zona isključenja golemo je odlagalište nuklearnog otpada, pokupljenog na raznim mjestima i ukopanog u rovove. Valerij Antropov iz tvrtke Komplex, koja se bavi obradom otpada, ističe da je oko tisuću takvih jama u Ukrajini, no popisano je samo njih 426 i one kriju ostatke betona i alata kojim su se koristili "likvidatori" prvih dana, ali i drveće pa čak i cijela sela.