"Naš Tadija otišao je tiho, u samoći, kako je i živio, u suglasju sa svijetom preko hrvatskog jezika", kaže Čuić napominjući da je Dragutin Tadijanović, od Andrije Kačića Miošića do naših dana, najčitaniji i od naroda najprihvaćeniji pjesnik.
Svojim antologijskim stihovima, pa i cijelim zbirkama, obilježio je, kao izvorni talent, hrvatsku poeziju našega doba - sluteći da je poezija jeka bogova, ističe predsjednik DHK dodajući kako je tom slutnjom zaobišao mode i trendove te tako izbjegao prolaznost.
Po Čuićevim riječima moderni hrvatski jezik instrumentalizirao je potiskujući iz njega epsku krutost.
Napominje da su velike Tadijanovćeve zasluge za Društvo hrvatskih književnika, Maticu hrvatsku, za Akademiju i svekoliku hrvatsku književnost.
"Borio se protiv zaborava, što je opća pošast našega doba. Marno je, kao urednik i redaktor, priređivao djela hrvatskih pisaca. Mlađe kolege ustrajno je napućivao na značenje Kranjčevića, Matoša, Krleže, Ivana Gorana Kovačića...", rekao je.
Čuić ističe da je odlaskom Dragutina Tadijanovića zbiljski život ostao bez svog vjernog i maštovitog tumača.
"Hrastovi u Rastušju sada drukčije šume, a slavonski vjetar raznosi taj šum po Hrvatskoj u kojoj svaka mati 'bijelo platno tka'", kaže predsjednik DHK Stjepan Čuić.