Pozivajući se na izjave visokih dužnosnika administracije, list navodi kako su u raspravi na jednoj strani državna tajnica Rice i njezini pomoćnici, koji čini se za sada pobjeđuju, a na drugoj nekoliko preostalih "jastrebova" u administraciji, posebno onih iz ureda potpredsjednika Dicka Cheneya, koji vrše pritisak da se u većoj mjeri razmotre vojni udari protiv iranskih nuklearnih objekata.
U godinu dana otkako je Rice objavila novu strategiju prema kojoj je Washington udružio snage s Europskom unijom, Rusijom i Kinom kako bi vršio pritisak na Iran da suspendira program obogaćivanja urana, Iran je instalirao više od tisuću centrifuga za obogaćivanje urana, piše NYT.
Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) predviđa da će oko 8.000 centrifuga biti u pogonu do kraja godine, ako iranski stručnjaci riješe neke tehničke probleme.
Te egzaktne brojke su u srcu rasprave unutar administracije o tome treba li predsjednik Bush upozoriti iranske čelnike kako im neće dopustiti da prijeđu određenu, za sada još nedefiniranu granicu, jer bi posljedica bili vojni udari na Iran koji su i dalje jedna od opcija.
Čak i mimo svog nuklearnog programa, Iran se pojavljuje kao sve veći izvor teškoća za Bushevu administraciju pothranjujući pobune u Iraku, Afganistanu, Libanonu i Gazi, gdje je pružio vojnu i financijsku pomoć militantnoj islamskoj skupini Hamas, koja sada kontrolira Pojas Gaze, piše list.
No bez obzira na to, prijatelji i suradnici Condoleezze Rice navode kako se one sve više približava europskoj poziciji da je diplomatski put koji je ona postavila jedina stvarna opcija za Busha, čak i ako do sada nije uspio odvratiti Iran od nuklearnih ambicija, te da bi vojni udari bili katastrofalni, navodi NYT.
List ističe kako su informacije o aktualnoj raspravi dali dužnosnici State Departmenta, Bijele kuće i Pentagona, koji u njoj sudjeluju na obje strane.
Predsjednik Bush je obznanio kako on nikada neće "tolerirati" nuklearni Iran, a pitanje u središtu rasprave jest je li imalo smisla mijenjati kurs.
Pitanje je otvoreno nedavno na sastanku iz zatvorenih vrata u Bijeloj kući, kada je visokim dužnosnicima rečeno da predsjednik Bush traži procjenu o tome kako će se spor s Iranom razvijati u preostalih 18 mjeseci sadašnje administracije.
Državni podtajnik Nicholas Burns, glavni američki strateg za Iran, odgovorio je kako bi pregovori s Iranom još uvijek mogli trajati kada Bush bude napuštao ured u siječnju 2009. "Jastrebovi" na sastanku kasnije su Burnsovu procjenu protumačili kao prešutno priznanje da Busheva administracija nije odredila "crvenu crtu" koju Iranu neće biti dopušteno prijeći, navodi list.
Konzervativci u administraciji nastavili su pritisak za zadržavanje vojne opcije, ističući kako diplomatska strategija državne tajnice ne daje rezultata.
"Promjena režima ili uporaba sile jedine su dostupne opcije za sprečavanje Irana da razvije nuklearno oružje, ako to želi", ocijenio je John Bolton, bivši veleposlanik SAD pri UN-u.
David Wurmser, jedan od glavnih pomoćnika Cheneya, nedavno je pred jednom konzervativnom znanstvenom skupinom govorio kako je strategija Rice neuspješna i da će se Bush do idućeg proljeća morati odlučiti hoće li poduzeti vojnu akciju.
Rastući pritisak konzervativaca za vojnom akcijom, Nicholas Burns i dužnosnici ministarstva financija SAD navodno koriste kako bi ishodili da Europa i Rusija prošire gospodarske sankcije protiv Irana. Istodobno traže i oštrije sankcije Vijeća sigurnosti UN protiv članova iranske vlade.
Jedan od elemenata pritiska je i Izrael, koji traži da sankcije protiv Irana budu dovoljno snažne kako bi Teheran do kraja ove godine zaustavio obogaćivanje urana, upozoravajući kako će do kraja godine morati preispitati svoju poziciju. Izrael je 70-ih i 80-ih godina uspješno sabotirao nuklearni program Iraka, uključujući i bombardiranje reaktora u Tammuzu 1980.
No zbog posljedica rata u Iraku, SAD ima ograničen manevarski prostor u iranskom pitanju, zbog čega su mnogi u administraciji, kao i neki saveznici i kritičari u Europi, odlučno protiv vojnih udara, ističe NYT, navodeći i nedavnu ocjenu čelnika IAEA Mohameda el Baradeia da bi vojni udar na Iran "bio akt ludila".
Rasprava oko "crvene crte" odvijala se unutar Busheve administracije i 2002., kada je Sjeverna Koreja izbacila inspektore IAEA i objavila da namjerava preraditi 8.000 šipki istrošenog nuklearnog goriva u plutonij za nuklearno oružje. Bush je tada trebao odlučiti da će Sj. Koreji zaprijetiti vojnim udarima ako krene u izradu oružja. Pentagon je pripremio planove udara na kritične objekte, ali s malo entuzijazma, iz straha da se odgovor Sj. Koreje neće moći kontrolirati i administracija na kraju nije dala ultimatum Pjongjangu, piše NYT.
Sj. Koreja je testitrala nuklerano orružje u listopadu 2006. a američke obavještajne službe procjenjuju da sada ima plutonija za osam ili više nuklearnih bombi.
Iran je u nuklearnom razvoju daleko od Sj. Koreje, vjeruje se da mu treba tri do osam godina do prve bombe, no konzervativci upozoravaju da će na kraju Teheran ipak ostvariti planove.
"Tempo pregovora zaostaje za tempom iranskog nuklearnog programa", kazao je Robert Jospeh, bivši podtajnik za međunarodnu sigurnost u State Departmentu, koji je napustio svoju dužnost dijelom zbog protivljenja nedavnom sporazumu administracije sa Sjevernom Korejom.