Predsjedništvo HAZU-a na početku teksta ocjenjuje da većina građana Hrvatske s radošću očekuje primanje Hrvatske u Europsku uniju, ali istodobno, s pravom, i strepi od toga.
"Na različitim razinama u Europi, već od početka devedesetih i osobito često u posljednje vrijeme, od pojedinaca i predstavnika nekih institucija dolaze, poput pokusnih balona na koje nitko u Hrvatskoj službeno ne reagira, poruke prema kojima bi se 'narodi zapadnoga/Zapadnoga Balkana' morali dogovoriti o zajedničkom jeziku s kojim će, svi uđuture (ta ionako se međusobno razumiju), ući u Europsku uniju, pa bi se i ime jezika moralo mijenjati: mjesto nekadašnjega, za zapadnu Europu jedinstvenoga srpsko-hrvatskoga, vjerojatno se 'sitnežu' 'zapadnoga/Zapadnoga Balkana' u Europi sprema bošnjačko-crnogorsko-hrvatsko-srpski, a njegovo bi se jedinstvo zacijelo moralo diktirati iz nekog centra, koji u tom već ima iskustva", navodi se u tekstu koji će biti dostavljen hrvatskoj Vladi.
Podsjeća se kako su, po pravilima Europske unije, službeni jezici europskih institucija službeni jezici svih država koje u nju ulaze, bez obzira na broj govornika koji se njima služe, pa su tako i neki brojem "mali" jezici postali jezicima Unije.
Predsjedništvo ističe da su Austrijanci ishodili da se njihov njemački jezik u komunikaciji s Europom služi svojim karakterističnim rječnikom, a ne onim koji je obvezatan za Njemačku. To bi značilo da u EU, ako se primijeni načelo "zajedničkog jezika za narode zapadnoga/Zapadnoga Balkana", kako se navodi, postoje narodi koji imaju pravo na svoje jezične posebnosti i vlastito ime svojega jezika i oni narodi koji to pravo, kao narodi s europske treće galerije neće imati, nego će svoj jezik svojim vlastitim imenom moći zvati i njegovati njegove posebnosti, eventualno, samo u getu svoje sadašnje države (ako im se i to ne zabrani).
Predsjedništvo HAZU ističe kako zabrinjava što se ni na jednom sveučilištu nekadašnje tzv. slobodne Europe hrvatski jezik i književnost ne mogu studirati bez prisilnog braka sa srpskim ili bosanskim.
"Jedino većina bivših europskih socijalističkih zemalja na sveučilištima posebno podučava hrvatski jezik i književnost, neovisno o drugim srodnim jezicima", dodaje se.
Kako se navodi, ne samo u Velikoj Britaniji i Francuskoj, nego i u Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj spominjanje hrvatske jezične posebnosti često se prikazuje kao primitivno "nacionalističko" bogohuljenje. Kao da je, primjećuje se, formulacija iz retorti bivših centralnih komiteta.
"Javnosti nije poznato jesu li hrvatske vlasti, ili njihova legalna predstavništva, išta poduzele da se takvo stanje promijeni", ističe se u tekstu.
Dodaje se kako je zabrinjavajuće i to što, primjerice, Haaški sud uporno priopćenja za Hrvatsku daje na srpskom, ili rjeđe na bošnjačkom, a Hrvatska televizija ropski ih poslušno izravno prenosi, što bi, uostalom, trebalo biti dokaz da su idiomi zapadnoga Balkana "isti jezik": svi sve razumiju, a na primitivnom zapadnom Balkanu ionako ne može biti standardnoga jezika. Javnosti nije poznato je li Hrvatska na sve to pri Haaškom sudu i pri institucijama u EU reagirala, kaže se.
Kako su pregovori o pristupanju Hrvatske EU uznapredovali, Predsjedništvo HAZU smatra kako bi trebalo odlučno, te u dužnom pravnom obliku, postaviti i pitanje hrvatskog jezika, jer ako nam s nametnutim oblikom i imenom jezika u Jugoslaviji nije bilo dobro, i ako je to bio jedan od razloga raspada bivše savezne države, treba se odlučno usprotiviti pokušaju da se Hrvatima u ime "europske slobode za sve narode" opet nametne jaram nekoga "zajedničkog i jedinstvenog jezika", samo zato što se nekomu na Zapadu, vrlo slabo upućenom, drugačije rješenje može činiti skupim.
"Mnogo bi skuplje i pogubnije bilo nezadovoljstvo cijeloga jednog naroda", navodi se i pita: "Zašto onda nije skupo prevođenje na estonski, litavski, letonski, slovenski itd.? Ili će Hrvati biti zbog svega toga, u ime europskih prava i pravde, primorani prigrliti kao svoj jezik neki poput ruskoga, slovačkog ili esperanta kako ne bi pristali na nasilno jezično unijaćenje, slično onomu kako su se u XIX. stoljeću grčevito držali latinskoga da im ne bi bio nametnut mađarski ili njemački".
Zaključno u tekstu se ističe kako je pravo na svoj jezik (bez obzira na postotak njegovih razlika prema drugim jezicima) i pravo na svoje ime jezika, jedna od osnovnih ljudskih prava.