Zakonom se volonterstvo definira kao dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, a obavljaju se bez postojanja uvjeta, isplate novčane nagrade ili potraživanja druge imovinske koristi.
Za provedbu zakona, koji uređuje položaj svih pravnih i fizičkih osoba uključenih u organizirano volontiranje, iz državnog bi se proračuna godišnje izdvajalo sto tisuća kuna.
Taj bi se novac uglavnom utrošio na djelovanje nacionalnog odbora za razvoj volonterstva te djelovanje službenika po ministarstvima vezanih uz sustav volonterstva.
Zakon predviđa uvođenje državne nagrade za volontiranje, kao najviše državno priznanje za volontiranje i doprinos njegovu promicanju, a predlaže se i zabrana volontiranja osobi potpuno lišenoj poslovne sposobnosti.
Lucija Čikeš (HDZ) istaknula je doprinos volonterstva poboljšanju kvalitete življenja, uključivanju osoba u društvena zbivanja, razvoju humanijeg i demokratskijeg društva.
Zakon je, ističe, poziv svim građanima udrugama, poduzetnicima da potiču i uključuju se u volonterstvo.
Donošenje zakona podržao je i Miljenko Dorić (HNS), ali i prigovara predloženoj odredbi po kojoj bi volonter morao potpisom ovjeriti izjavu da ni na koji način neće ugrožavati život i zdravlje osoba s kojima će dolaziti u kontakt.
Dorić, naime, smatra da bi o tome trebala odlučivati liječnička struka, a ne tek pisana izjava volontera.
Mato Arlović (SDP) drži da bi zakon trebao regulirati i neimovinsku korist koju volonter eventualno može dobiti, a predlaže i da se zakonom jasno propiše da se ne odnosi na humanitarne organizacije poptu Crvenog križa ili Caritasa čiji je rad propisan posebnim propisima.
Zakonom se, kaže, treba propisati i može li organizator volontiranja biti i fizička, ne samo pravna osoba, te razjasniti da li se novčana nagrada za volontiranje koja se predlaže uvesti kosi s načelom besplatnosti na kojemu počiva volonterstvo.