Književno-znanstveni kolokvij okupio je desetak istaknutih hrvatskih pisaca, književnika, povjesničara književnosti, teoretičara i književnih kritičara.
Antun Pavešković govorio je općenito o antologiji kao žanru te istaknuo da su prve antologije nastale u klasičnoj Grčkoj, a antologija kao žanr isključivo se javlja u zrelim književnostima. Po njegovim riječima, neke svete ili mitske knjige koncipirane su analogno antologijskom postupku, ali za razliku od prave antologije, koja je instruktivna a ne isključiva, takvi tekstovi kanoniziraju ne vrijednost nego kriterije po kojima nešto uopće jest ili nije uključivo u korpus koji tvore oni sami. Antologija kao žanr javlja se onoga trenutka kada je zrelost književnog razvoja dostigla stupanj u kojemu iskustvo percepcije velikoga broja srodnih tekstova, čija množina omogućuje usporedivost, dovodi do spontanoga, a zatim sve svjesnijeg vrednovanja, istaknuo je Pavešković.
Akademik Stjepan Damjanović rekao je u predavanju o hrvatsko-glagoljskim zbornicima da su zbornici najpopularniji tip glagoljaške rukopisne knjige. Dodao je da se u našim glagoljaškim zbornicima, koji su u prvome redu posvećeni sakralnoj tematici, čuvaju odlični prijevodi s latinskoga, talijanskog i češkog jezika. Također je istaknuo kako ne treba zanemariti ni nastojanje srednjovjekovnih sastavljača tekstova da često ponude tekstove koji su znatno udaljeni od stilistički neutralnoga govora da bi ponudili nešto lijepo.
Vinko Brešić istaknuo je u izlaganju "Prvo stoljeće hrvatske antologičarske prakse" da u hrvatskoj kulturnoj povijesti objavljivanje izabranih književnih djela ili njihovih ulomaka pada u 19. stoljeće. Prve antologije, smatra Brešić, usmjerene su prema skupljanju i objavljivanju rukopisnog pjesništva starijih razdoblja, u prvom redu dubrovačkoga, zatim na narodno pjesništvo, lirsko i epsko, a tek onda na izbor iz suvremene produkcije. Namjera je antologičara da se u njima sačuva i dokumentira književna baština kako bi se afirmirala i popularizirala jedna nacionalna književnost bogate, ali manje poznate tradicije, ustvrdio je Brešić. Rekao je da je za domaću antologičarsku praksu bila ključna antologija Slavka Ježića "Sto godina hrvatske književnosti", nastala u povodu stote obljetnice ilirizma.
Moderator kolokvija Božidar Petrač govorio je o Kombolovoj antologiji novije hrvatske lirike, objavljenoj u Zagrebu godine 1934. Kombolov predgovor objašnjava osnovne postavke na kojima sama antologija počinje, a podijeljena je na tri faze: 19. stoljeće do Kranjčevića, razdoblje od Vojnovića i Tresića-Pavičića do hrvatske mlade lirike i treće razdoblje, koje počinje s Krležom, Ujevićem i Šimićem. Petrač je ustvrdio kako je Kombolova Antologija bila prva antologija novije hrvatske lirike u kojoj se njezin priređivač čvrsto držao svojih estetskih kriterija, promičući svoj ukus i svoj književno-kritički stav, odmaknuvši se od dotadašnje antologičarske prakse vrednovanja pojedinih etapa hrvatskoga pjesništva.
Zdravko Gavran govorio je o rasponima osobnosti u dvjema vertikalnim antologijama - Hrvatskoj duhovnoj lirici, koju je uredio Đuro Kokša iz godine 1968., i U sjeni transcedencije Nevena Jurice i Božidara Petrača iz godine 1987.
Na znanstveno-književnom kolokviju izlagali su i Ivan Kalinski o kajkavskim pjesnicima u antologijama hrvatskoga pjesništva, Davor Šalat o Šoljanu kao antologičaru hrvatske poezije te Maja Gjerek o Šoljanu, antologičaru nježnog i bitnog.