Drviš je pobijedio jednoglasnom odlukom sudaca (116:113, 116:112, 115:113), te tako nakon Ferdinanda Živića (1940) i Mate Parlova (1978) postao treći hrvatski boksač sa naslovom svjetskog prvaka.
"Krenulo je dobro, a on je navalio u petoj, pa sam ga pustio da se ispuca. To je bila moja taktika, on se umorio, a da mi nije zadao udarac. On je iznimno iskusan borac, ali sam znao da će završnica biti moja, imao sam više snage i bio sam uvjeren u pobjedu. Kod mene je uvijek važan umjetnički dojam", kazao je Stipe Drviš, koga je u Oberhausenu bodrila čitava obitelj - po prvi puta i njegova majka, te brojni prijatelji.
Drviš (34) je već jednom, u Berlinu 2003. porazio sedam godina starijeg Talijana, no ovaj puta je u Oberhausenu ulog bio pojas svjetskog prvaka, koga je Puljanin posve zaslužio. Bolje je Drviš boksao u prve četiri runde, potom proživljavao malu krizu u petoj, šestoj i sedmoj rundi, kada je dopustio iskusnom Talijanu da mu dođe preblizu. Stipe je povratio snagu i udarce u devetoj i desetoj rundi, a borbu je u zadnje dvije runde okončio furiozno, plešući oko Branca i udarajući ga, a da pritom nije primio nijedan udarac.
Bila je to najveća pobjeda Stipe Drviša u karijeri, u kojoj je od 33 borbe izgubio samo jednom, u Australiji od Paula Briggsa, dok je Branco doživio deveti poraz u 67. borbi, koja će mu najvjerovatnije biti i posljednja.
Osim Živića, Parlova i Drviša, koji su osvajali pojas svjetskog prvaka, još su se samo petorica hrvatskih boksača borili za naslov - George Chuvalo daleke 1966. kada je izgubio od Muhammada Alia, Marijan Beneš (1980), Renato Cornett (1993), Branko Šobot (1998) i Željko Mavrović, koji je prije devet godina izgubio u borbi sa Britancem Lennoxom Lewisom.