"To je politička odluka a ne odluka pravnih stručnjaka koji rade na predmetu", kazao je Josipović u intervjuu u kojem precizira da hrvatska tužba "osim utvrđenja da je tadašnja SRJ povrijedila Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, traži i rješavanje sudbine zatočenih i nestalih, punu suradnju s Haškim sudom ili kažnjavanje ratnih zločinaca pred nacionalnim sudovima, povratak otetih kulturnih dobara i odštetu, za sada nespecificirane visine, namijenjenu primarno žrtvama".
"Ako stavimo na stranu prvi zahtjev koji je pravno-političke prirode, ostali su zahtjevi zaista temeljni da bi se moglo govoriti o novoj eri u međusobnim odnosima. Istina, neki od tih zahtjeva počeli su se poslije podnošenja tužbe ispunjavati i bez odluke suda. Dosta je učinjeno na otkrivanju sudbine zatočenih i nestalih, iako ne sve potrebno. Vraćen je i manji dio kulturnog blaga otet u Hrvatskoj. Mislim da oko tih zahtjeva ne bi trebalo biti licitiranja i da bi ih Srbija, nezavisno o presudi, trebala ispuniti", stav je profesora Josipovića.
Josipović za presudu Međunarodnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine, napominjući da je riječ o presudi s kojom nitko nije osobito zadovoljan, kaže da je problematičan način i kriteriji po kojima je taj sud utvrdio da nije bilo veze između države Srbije i počinjenog genocida u BiH.
"Naime, ne samo kroz praksu Haškog suda, već i kroz dio korpusa međunarodnog prava, prihvaćena je doktrina djelovanja neke države putem lokalnih 'agenata', vojnih i političkih struktura koje kontrolira logistikom, financijama, političkim mehanizmima, planiranjem i na druge načine. Zato su kriteriji koje je primijenio Međunarodni sud pravde za ocjenu povezanosti formalistički i velikom dijelu javnosti, a i meni osobno, teško prihvatljivi", kaže Josipović dodajući da "ne vidi zbog čega dio scene u Srbiji likuje" jer je Srbija osuđena zato što je mogla, a nije spriječila genocid, što je izuzetno teška kvalifikacija.
"Osobno, ne bih bio nimalo sretan s takvom slikom o vlastitoj državi. S druge strane, poznajem zaista širok krug ljudi u Srbiji koji su od samog početka rata osuđivali zločin i borili se protiv njega, pa i po cijenu vlastite sigurnosti. Mislim da su oni pravo lice Srbije, ono koje Srbiju vodi u Europu, a regiju u prijateljske međususjedske odnose", rekao je Josipović.
Na pitanje da li bi, u slučaju da je Srbija osuđena za genocid u BiH, ista sudbina čekala i Hrvatsku, Josipović kaže, uz napomenu da osobno "ni malo nije zadovoljan hrvatskom politikom u BiH za vrijeme rata", da izjednačavanje genocida, dakle, onoga što se dogodilo u Srebrenici, nije primjereno u odnosu na bilo koji drugi događaj.
"Zato Hrvatska sigurno ne bi bila osuđena za genocid, bez obzira što su i mnogi Hrvati počinili teške zločine za vrijeme rata. Puno je odgovornih za počinjene zločine. I države su dale svoj važan doprinos. Ali, ne mislim da su svi jednako krivi i ne mislim da je dobro za buduće prijateljske odnose i mir da se krivnja izjednačava. Umjesto toga, treba izjednačiti kriterije odgovornosti na individualnoj osnovi. Neobično je važno da nacionalni sudovi pravično ocijene krivnju osoba optuženih za zločine. Mi smo u Hrvatskoj dugo imali problema s time, ali izgleda da pomalo pobjeđuje pravna država i da se krivnja sve više utvrđuje prema pravnim kriterijima, a ne navijački, kažnjavajući 'njihove', a štiteći 'svoje'", zaključuje profesor Josipović.