Prema Petrićevim riječima, ekohistorija nije ime za novu znanost, nego za promjenu "kuta" iz kojega se čovjek ponovo osvrće na svoju prošlost, uključujući i svoju prirodnu prošlost.
Petrić napominje da se između tradicionalne povijesti i povijesti okoliša uspostavljaju značajne razlike. Dok su klasični povjesničari okrenuti uglavnom prošlosti, povijesničari okoliša, koji su po izobrazbi nerijetko geografi, fizičari, arheolozi ili biolozi, postavljaju pitanja kao što su: Tko smo i kamo idemo?
Hrvoje Petrić, hrvatski povjesničar, geograf i ekohistorik smatra da je povijest okoliša prilika za preporod odnosa čovjeka spram prirode, zapisala je Agata Tomažić u središnjem slovenskom dnevniku Delo.
Prema Petrićevim riječima, od antike do naših dana čovjekov odnos prema prirodi i prema sebi kao dijelu prirode prošao je mnoge faze. U nekim povijesnim razdobljima priroda je ograničena na puki predmet ljudskog iskorištavanja što se uvijek pravdalo imperativom napretka, osobito materijalnog. Riječ je o izrazitoj antropocentričnosti tumačenja prirode, uz dosljedno zanemarivanje neljudskih živih bića i nežive prirode.
U novim povijesnim i ekološkim okolnostima danas sazrijeva svijest o nužnoj simbiozi čovjeka i prirode, a iz toga i promjena motrišta kad je riječ o ekohistoriji, rekao je nedavno, među ostalim, Hrvoje Petrić svojim slovenskim kolegama i akademicima u Ljubljani.
U Hrvatskoj se područjem ekohistorije bave Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju te časopis Ekonomska i ekohistorija. Osnovani su 2005., dvije godine nakon što je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu počela nastava iz ekohistorije, u okviru predmeta Povijest srednje i jugoistočne Europe u ranome novom vijeku.