"Svakom svojom zbirkom proširivao je obzorja pjesništva i jezika", naglasio je Čuić, dodavši kako su se kritičari radovali svakoj novoj Mihalićevoj pjesmi.
Po njegovim riječima zarana je spoznao da samo u sredini u kojoj pulsira jezik preko djela izvornih talenata ima nade za snošljiv svijet.
"Gotovo da i nema europskog jezika na koji nije preveden", podsjetio je, dodavši kako je Mihalić i sam prevodio te tako zbližavao kulture.
"Počivaj u miru, u zemlji Hrvatskoj, koju si volio i čiji si jezik gonetao", rekao je Čuić, dodavši kako će odgonetanjem tog jezika i u naše riječi ulaziti blagi, mudri i zagonetni Mihalićev govor.
Komemoraciji uz hrvatske književnike i štovatelje pjesnikova djela nazočila je i obitelj nedavno preminula književnika.
Slavko Mihalić je rođen 1928. u Karlovcu, gdje je završio realnu gimnaziju. Prvom pjesničkom zbirkom "Komorna muzika" iz 1954. predstavio se kao egzistencijalistički pjesnik i pripadnik naraštaja krugovaša. Autor je dvadesetak knjiga stihova od kojih su mnoge prevedene na brojne svjetske jezike.
Za pjesničko stvaralaštvo dobio je mnoge domaće i inozemne nagrade, primjerice Nagradu Matice hrvatske, Nagradu "Tin Ujević", Godišnju nagradu te Nagradu za životno djelo "Vladimir Nazor", "Goranov vijenac", Nagradu "Vjesnika" za književnost "Ivan Goran Kovačić, Nagradu Struških večeri poezije i dr.
Slavko Mihalić umro je u Zagrebu 5. veljače, a pokopan je 7. veljače na zagrebačkom groblju Mirogoju.