DNEVNI PREGLED BR. 248 29. PROSINCA 2000.

NJEMAČKI RADIO - RDW 28. XII. 2000. Pregled tiska List 'Sueddeutsche Zeitung' piše da se sve okrenulo na dobro. Deset godina poslije političkih preokreta na istoku Europe, preokrenuo se i posljednji narod koji je izletio iz krivine raspada Titove države. Miloševićev režim je srušen poslije 13 godina, ali ne može se reći da je sada raspoloženje u narodu tko zna kako veselo. Zašto je na izborima 23. prosinca izašlo manje ljudi nego 24. rujna? Zato što nitko ne sumnja u pobjedu DOS-a ili zato što narod smatra da, kao što to kaže i Zoran Đinđić, predsjednik Koštunica previše oklijeva u konačnom obračunu s elementima stare vlasti? Bilo kako bilo, nema više euforije koja je prije tri mjeseca pratila juriš na skupštinu. Razlog je razumljiv. Svima je jasno da je stanje teško i da će put napretka biti veoma naporan i trnovit. Srbi još ne znaju kako će izgledati njihova buduća država i to bez Kosova. Srbi se osjećaju pokradenim za proteklih 13 godina života, koje su za mnoge mogle biti njihove najbolje godine, piše danas list 'Sueddeutsche Zeitung'. List 'Tagesspigel' na istu temu piše da je preokret u Srbiji poslije prvog čina koji se odigrao na beogradskim ulicama napokon završen na izbornim mjestima. Vakuum vlasti više ne postoji. Nova vlast sada je pred heraklovskom zadaćom vraćanja Srbije Europi. Velike su prepreke na tom putu. Jedna od njih, mada sve neznatnija, jest i Milošević, koji sada glumi nekakvu oporbu i narušava sliku mira. I njemu je, međutim, sve jasnije da će uskoro biti izveden pred sud. Najprije bi trebalo da se istraže njegove izborne prijevare, zatim i ostale krađe. Roditelji ga namjeravaju tužiti zato što je slao njihovu djecu u ratove. Kao da se jedino ne govori o stvarima zbog kojih je optužen pred haaškim sudom za ratne zločine. S druge strane, Zoran Đinđić je elokventan političar koji zrači energijom, liberalni državnik koji je izgradio dobre veze sa zapadnim političarima. Ali politički promatrači smatraju da on nije tako omiljen u srpskom narodu, čije srce kuca za Vojislava Koštunicu. Koliko će rivalski odnos Đinđića i Koštunice opteretiti skore reforme, ostaje tek vidjeti, pri čemu i riječ Crne Gore ima jednaku težinu, konstatira komentator lista 'Taggesspigel'. List 'Aargauer Zeitung' se bavi pitanjem krivnje starih srpskih vlasti za događaje na Balkanu posljednjih godina. Krivnja i zadovoljavanje pravde su veliki izazovi ne samo za Srbiju, već i za međunarodnu zajednicu, piše komentator ovog lista i dodaje da budući srpski premijer Zoran Đinđić bi Slobodana Miloševića izručio sudu najradije kao sitnog kriminalca koji je opljačkao svoj narod, a tajnu službu koristio u privatne svrhe ponašajući se kao klasični mafijaš. Ostatak svijeta u Miloševiću vidi zločinca koji je kriv za izbijanje četiri rata i odgovoran za smrt 200 do 300 tisuća ljudi. On je za svijet postao klasični zločinac tipa jednog Pola Pota ili Ivana Groznog. Ova će se dva pristupa uskoro sukobiti. Zapad koji Srbiji stavlja na raspolaganje znatna sredstva za obnovu, inzistira na Miloševićevu izručenju Haagu, a za to sigurno ne bi glasovale ni stranke koje su sada na vlasti. Problem izručenja Haagu bi mogao unijeti razdor u redove demokrata. Ali srednjoročno gledano Milošević neće moći izbjeći odlazak u Haag. I u Hrvatskoj je javnost sada podijeljena zbog prvih podataka koje je dobila o zločinima hrvatskih generala nad srpskom manjinom. Javnosti Srbije i Hrvatske su kročile u drugu fazu kolektivnog mišljenja koje više nije tako crno-bijelo kao što je bilo do prije nekoliko, piše list 'Aargauer Zeitung. (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 28. XII. 2000. Pregled tiska "'Palestinci kažu 'ne' na američku ponudu', izdvaja na naslovnoj stranici današnji 'The Guardian', opisujući najnoviji pokušaj SAD- a da ostvari bliskoistočni mirovni sporazum. No, palestinski pregovarači su uoči za danas najavljenog, a potom otkazanog, palestinsko-izraelskog summita u Egiptu, izrazili sumnju u ponuđeni nacrt, ističući kako se oni ne mogu složiti s nekoliko ključnih elemenata. Jedan od palestinskih pregovarača je ponudu čak nazvao stupicom koja je daleko od osnove mirovnog procesa i pregovora. Ali, kako prenosi 'The Guardian', ni mnogi na izraelskoj strani nisu u potpunosti zadovoljni s ponuđenim. Najnovije ankete pokazuju kako se 52 posto stanovnika Jeruzalema, na čelu s tamošnjim gradonačelnikom Ehudom Almertom, protivi mirovnom sporazumu. A ukoliko se sporazum postigne prije izraelskih izbora 6. veljače, glavni protivnik izraelskog premijera Ehuda Baraka, Ariel Sharon je najavio da će ga, ako on pobijedi i postane novi izraelski premijer, odbaciti - piše današnji 'The Guardian'. 'The Financial Times' piše kako je jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica najavio slanje svog šefa diplomacije u Washington početkom nove godine. Iako će Goran Svilanović razgovarati s američkom državnom tajnicom Madeleine Albright o iznalaženju rješenja za probleme u području razgraničavanja između Kosova i juga Srbije, do istinskoga zatopljavanja odnosa između Jugoslavije i SAD-a bi, po svemu sudeći, trebalo doći nakon ustoličenja Georga Busha Jr. za novog američkog predsjednika 20. siječnja. List piše kako je Vojislav Koštunica protekla tri mjeseca od dolaska na vlast izbjegavao susrete s visokim američkim dužnosnicima Clintonove uprave. No, on je, istodobno, pozdravio izbor Georga Busha Jr. za novog predsjednika, te istaknuo spremnost za susret s njim ili s novim američkim državnim tajnikom Colinom Powellom. U tome je, vjerojatno, presudno pitanje Kosova, odnosno NATO-ove zračne kampanje protiv Jugoslavije 1999. godine koje se pripisuje Billu Clintonu i gospođi Albright, a koje neće predstavljati kamen spoticanja u odnosima s novim američkim predsjednikom. Georg Bush Jr. još nije objavio kakva će biti politika nove američke uprave prema Jugoslaviji. On je, istina, iskazao potporu demokratskim promjenama nakon skidanja s vlasti Slobodana Miloševića, no potankosti američke politike prema Beogradu tek će se saznati". (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 28. XII. 2000. Odnosi SAD-A I UN-a - poboljšanje zahvaljujući velikodušnosti vlasnika CNN-a. Jednogodišnja borba u Ujedinjenim narodima završena je krajem prosinca time što je Glavna skupština prihvatila veliku reformu sustava kojim se određuje godišnja svota koju su zemlje članice dužne svjetskoj organizaciji. Dopisnik Glasa Amerike iz New Yorka Brack Ardery izvješćuje da je dogovor postignut zahvaljujući izjavi jednog američkog senatora i velikodušnosti jednog američkog biznismena. Većim dijelom 2000. godine Sjedinjene Države su se zalagale za promjenu formule koja je bila skoro netaknuta punih 27 godina. Sjedinjene Države su tvrdile da je formula nepravedna jer se njome nije uzimala u obzir činjenica da su mnoge zemlje, koje su bile siromašne 1973. kada je formula prihvaćena, u međuvremenu postale platno sposobne, a samim tim stekle i obvezu platiti veći doprinos Ujedinjenim narodima. To pitanje je u očima Washingtona bilo toliko važno da je američki veleposlanik pri Ujedinjenim narodima Richard Holbrooke zadužio američkog diplomata Donalda Hayesa da mu se u potpunosti posveti. Američki Kongres je odobrio zakon kojim bi Sjedinjene Države pokrile 22 posto redovnoga proračuna svjetske organizacije i 25 posto troškova mirovnih operacija UN-a. Svjetska organizacija je prethodno odredila da Amerika pokriva 25 posto njezina proračuna i 30 posto troškova mirovnih operacija. Američki diplomat Donald Hayes je jasno stavio do znanja svjetskoj organizaciji da je prihvaćeni zakon konačan i da se o njemu ne može pregovarati. Ali proces prihvaćanja tog zakona u UN-u je bio dug i mukotrpan jer se njime predviđalo da druge zemlje plate veći doprinos. Iako su diplomati mnogih zemalja neslužbeno priznavali da je stara formula nepravedna, javno nisu bili spremni poduprijeti američki prijedlog. Debate su trajale skoro čitavu godinu. Američki senator i jedan od kreatora zakona o američkom doprinosu UN-u, Joseph Bayden, posjetio je Ujedinjene narode sredinom prosinca i priopćio da će - ukoliko se prihvati smanjenje američkog doprinosa na 22 posto redovnoga proračuna UN-a - predložiti da Amerika pokrije više od 25 posto troškova mirovnih operacija: = Držim da ima mjesta za fleksibilnost u domeni financiranja mirovnih operacija ukoliko se prihvati formula o redovnom američkom doprinosu, rekao je Bayden. Senator Bayden je naglasio da govori isključivo u svoje ime, premda su diplomati UN-a pretpostavili - vjerojatno ispravno - da njegov stav odražava suglasnost čitavog Senata. Taj potez senatora Baydena doveo je do dogovora kojim je američki redovni doprinos smanjen na 22 posto, a udio u financiranju mirovnih operacija povećan na 27 posto. Međutim, time problemi još uvijek nisu bili riješeni. Zbog kalkulacija za povećanjem doprinosa drugih zemalja i njihove zakašnjele uplate, proračunu Ujedinjenih naroda za sljedeću godinu nedostajala je svota od 34 milijuna dolara. Američki veleposlanik pri svjetskoj organizaciji Richard Holbrooke znao je da nema načina da američki Kongres ponudi ta sredstva koja su na kraju pritekla iz jednoga sasvim drukčijeg izvora. Američki biznismen i osnivatelj CNN-a Ted Turner ponudio je 34 milijuna dolara, ali uz određen uvjet o kojem je Richard Holbrooke rekao: = Ted Turner nije jednostavno dao Ujedinjenim narodima 34 milijuna dolara. On je ta sredstva ponudio uz uvjet da se postigne dogovor o reformi sustava doprinosa UN-u. Radi se o najsavršenijem filantropskom potezu koji sam ikad mogao zamisliti, rekao je Richard Holbrooke. Inače, Ted Turner se sve više bavi filantropskim aktivnostima i nedavno je darovao Ujedinjenim narodima milijardu dolara na ime humanitarnih projekata. Pregovori koji su doveli do konačnog sporazuma bili su teški i dugotrajni. Međutim, njihov rezultat je izgleda bio vrijedan truda. Prema riječima glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda Kofi Annana, Svjetska organizacija može sada očekivati normalne i konstruktivne odnose sa Sjedinjenim Državama. 27. XII. 2000. Američki Hrvati u Louisiani - povjesničar Miloš Vujnovich. Prilog pripremila Andrea Tadić. Hrvatska zajednica u području New Orleansu u saveznoj državi Louisiani ima i svojeg povjesničara - to je dr. Miloš Vujnovich, koji je o njoj napisao i knjigu objavljenu 1974. New Orleans je početkom 19. stoljeća primio svoje prve useljenike iz Hrvatske. Kako kaže gospodin Vujnovich, autor knjige 'Yugoslavs in Louisiana', prvi su u Louisianu stigli mornari s dubrovačkih brodova između 1832. i 1835. Naime, kako nam je kazao, kada je pala Dubrovačka Republika, iza Napoleona i kontinentalne blokade, mornari, časnici i brodovlasnici s tog područja našli su se bez posla. = Prvi su došli mornari i časnici brodova i oni su se zaposlili u luci New Orleansa kao lučki radnici, kao posada brodova, jer je New Orleans u to vrijeme doživljavao procvat i uvijek mu je trebalo radne snage. Ta radna snaga - iz Dalmacije, Dubrovnika, Konavla, Boke Kotorske - bila im je dobro došla. Poslije desetak godina, došao je drugi val, njihovi rođaci koji su bili ribari, koji nisu znali strane jezike, dok su mornari, kapetani i časnici brodova već govorili strane jezike. U drugom valu došli su ribari s dalmatinskoga žala, bez jezika, bez ikakva zanata, pa su se nastavili baviti ribarstvom na delti Mississipija i otkrili su ostrige. Industrija ostriga već je bila utemeljena, ali oni su joj znatno doprinijeli, objašnjava gospodin Vujnovich. Hrvati se u područje Louisiane - ističe Milos Vujnovich - nikada nisu doseljavali masovno, kao što je to bio slučaj s hrvatskim zajednicama u državama američkog Srednjeg zapada, već kao pojedinci. Otac bi doveo sina, sin - rođaka; ta je pojava - kaže gospodin Vujnovich - poznata kao lančano iseljavanje. Prvi useljenici nisu se više vraćali u Hrvatsku jer su ih vlasti držale dezerterima. Međutim, oni koji su ih slijedili u Sjedinjene Države - uglavnom ribari, često neoženjeni, vraćali su se po nevjeste - posebice nakon građanskog rata kada je putovanje parobrodom postalo uobičajeno. Ribari s delte Mississippija gravitirali su prema New Orleansu, prvo kao tržištu za svoje ostrige, a zatim - i kao boljem mjestu za život. = Mnogi koji su nešto uštedjeli, vraćali su se u grad, jer je to uvijek bila ambicija, pa su školovali svoju djecu. Djeca su kasnije postajali profesionalci, kaže gospodin Vujnovich. Hrvati u Louisiani u svoju povijest upisuju i drugo dobrotvorno društvo u zapadnoj hemisferi - 1874. osnovali su 'United Slavonian Benevolent Society' - 'Slovinsko društvo za dobročinstva'. Društvo i danas postoji - od prije nekoliko godina pod imenom 'Croatian Benevolent Society'. Miloš Vujnovich već je preko pedeset godina tajnik društva, a njegov brat Peter Vujnovich, poznat kao 'Captain Pete' u više je navrata bio njegov predsjednik. Društvo je - kako kaže - bilo osnovano kako bi pomoglo siročadi i udovicama ribara i svojim bolesnim članovima. = Kada sam bio predsjednik društva dobročinstva pomogao sam mnogim našim starim ribarima. Mislim da sam ukopao šest od njih koji ovdje nisu imali nikoga. Imali bi lijep sprovod. To smo radili za naš narod, no danas je sve drugačije, kaže Peter Vujnovich. Kako ističe Miloš Vujnovich, društvo danas ima 160 članova, ali njegov je rad ograničen jer njegovim članovima više nisu potrebni oblici socijalne skrbi koje je ranije pružalo. U proteklih 125 godina dobro je obavilo svoju funkciju, a Hrvati u Louisiani razvili su se u uspješnu, modernu zajednicu i društvo svoj rad uglavnom svodi na godišnje sastanke. *** Američki Hrvati u Louisiani: Eddie Kurtich - 'tajkun industrije ostriga'. Eddieja Kurticha u New Orleansu i njegovoj široj okolici poznaju kao 'oyster tycoona', odnosno tajkuna industrije ostriga. Otkako je 1960. kao šesnaestogodišnjak došao u Ameriku, izgradio je uspješan biznis kao trgovac ostrigama. Njegovu životnu priču predstavljamo u seriji priloga o američkim Hrvatima u 'južnjačkoj' saveznoj državi Louisiani. Eddieja Kurticha zatekli smo jedno rano subotnje poslijepodne u uredu njegove trgovine ostrigama uz cestu koja povezuje New Orleans s nizom mjesta na ušću rijeke Mississippi. Njegovi su radnici upravo za jednog od njegovih kupaca ukrcali kamion pun ostriga - 440 vreća školjki prosječne težine od 50 kilograma. U Port Sulphuru, u kojem se nalazi njegova trgovina, i okolnim područjima - objašnjava nam gospodin Kurtich - živi velik broj Hrvata s kojima poslovno surađuje. = Sada je to što radim otkupljivanje kamenica od ribara, većinom naših ribara podrijetlom iz Dalmacije. Ja sam njihov agent za prodaju. Prodajemo po čitavoj Americi - od Virginije, Marylanda, Delawarea...šaljemo za Kaliforniju, pa u države Meksičkog zaljeva - Louisianu, Mississippi, Alabamu, Floridu, Teksas i tako dalje, kaže gospodin Kurtich. Baveći se prodajom ostriga već trideset godina, gospodin Kurtich razvio je uspješan biznis. Kako kaže, klijenata ima mnogo, iz raznih krajeva zemlje. Procjenjuje da mu je godišnji volumen trgovanja oko šest milijuna dolara, a kupci su mu uglavnom velike kompanije, koje njegove ostrige otvaraju, čiste i pakiraju za prodaju trgovinama i restoranima. Kao i mnogo drugih uspješnih poduzetnika, počeo je skromno. Po dolasku u Sjedinjene Države zaposlio se u trgovini hranom, a uz rad uspio je završiti i prekinuto obrazovanje. U otkupljivanje i prodaju ostriga ušao je - kako kaže - slučajno. = 1969. ovo je područje pogodio uragan Camille, koji je uništio gotovo sve. Ostao sam bez posla. Ujak moje supruge prodavao je ovu zgradu gdje se sada nalazi moja trgovina. Rekao sam sebi: 'To je nešto što već znam raditi. Kupio sam od njega prodavaonicu i šest mjeseci poslije toga kupio sam i drugu zgradu, gdje su se otvarale ostrige. Prodavali smo ih po američkim galonima - to je oko četiri litre mesa. Imao sam svoje ljude koji su kamenice otvarali noževima i čekićima, a zatim smo meso prodavali restoranima. Kasnije sam postao otkupljivač kamenica. Naknadno sam zatvorio zgradu za otvaranje ostriga i sada ih prodajem velikim kompanijama cijele, objasnio nam je. Živeći u području delte Mississippija posljednjih četrdeset godina i radeći s lokalnim Hrvatima, gospodin Kurtich iz prve je ruke svjedočio o razvoju lokalne hrvatske zajednice. = Naši ljudi koji su došli ovamo bavili se uglavnom ribarstvom, većinom kamenicama. Mislim da su među prvima koji su vadili kamenice.... Neki od naših staraca prešli su s ribarstva na farme naranči, ali svakih 10-15 godina došao bi led ili hladnoća, što ovdje nije baš normalno...tako da bi svakih 10-15 godina oni izgubili te naranče zbog hladnoga vremena...tako da je većina naših staraca radila u ribarstvu ili farmi naranči, a onda su se njihova djeca školovala i išla u različite biznise, objašnjava gospodin Kurtich. U posljednjih četrdeset godina - kaže gospodin Kurtich - i Amerika se promijenila. Danas je teže - objašnjava - konkurencija je oštrija, traži se visoka profesionalnost, margine profita u njegovoj industriji nisu visoke. Za uspjeh je teško radio, a je li mu se isplatilo? Evo što nam je rekao na kraju razgovora. = Na račun dolara dosta se izgubi, pogotovo u obiteljskom životu, jer nitko nema vremena za nikoga. Ne možeš pojesti nego toliko, ne možeš obući nego toliko, a ako nemaš vremena u tome uživati, što će ti novci, kaže Eddie Kurtich. (VOA) AUSTRIJA DER STANDARD 28. XII. 2000. Slobodan Milošević iz različitih pogleda "Srpski predsjednik vlade Zoran Đinđić rado bi Slobodana Miloševića doveo pred sud kao 'sitnog kriminalca' koji je opljačkao stanovništvo zemlje i tajnu službu koristio za svoje privatne interese. Skoro cijeli ostatak svijeta u Miloševiću naprotiv vidi čovjeka koji je izazvao četiri rata i odgovoran je za dvije do tri stotine tisuća žrtava - prema tomu, klasičnog zlotvora formata Pola Pota ili Ivana Groznog. Ta dva načina gledanja uskoro će se oštro sukobiti. Zapad, ako ostane vjeran svojim načelima, mora prije ili kasnije zahtijevati Miloševićevo izručenje UN-ovom sudu za ratne zločince u Haagu. Prema današnjem stanju, Srbija tom zahtjevu ne može udovoljiti, a Đinđić, optužen da je zapadni agent, bio bi zadnji koji bi si to mogao priuštiti. Na srednji rok od nekoliko godina Milošević ipak neće moći izbjeći Haag. Procesi ratnim zločincima u poslijeratnim društvima imaju golem utjecaj na sazrijevanje. Kad je javno objavljeno kako su urešeni ljudi u odorama svojim automobilima odvozili civile na pogubljenja, u Hrvatskoj je prvi put potresen novi mit o 'domovinskom ratu'. Uslijedilo je razvlašćenje Tuđmanove stranke. Početna obradba i u Sarajevu je muslimane odvratila od njihovih 'islamskih brigada' a božje borce stavila u prikrajak. U Hrvatskoj je kolektivni proces mišljenja već došao u drugu fazu. Prva je bila spoznaja da su i Hrvati sposobni za zločine. Sada, kad su na nišan optužne dospjeli zapovjednici vojske, u raspravi je i pitanje ratne krivnje koje dijeli narod kao i novu, demokratsku većinu u Zagrebu. Ako Milošević bude pozvan na odgovornost, sud će, a s njim i međunarodna zajednica, temeljito raspraviti pitanje ratne krivnje. Do sada su i sud i međunarodna zajednica to mogli izbjegavati: sud je sudio samo poslušnim izvršiteljima, o političkoj krivnji do sada nije morao suditi. U svjetskoj javnosti prevladava slika čudovišnog nitkova Miloševića iza kojega nestaje sukrivnja drugih nacionalnih vođa i povremeno zabludjele zapadne diplomacije. Odnosi su presudno zamršeniji nego 1946. u Nuernbergu. Zločini nisu bili samo progon gotovo jednog milijuna Albanaca s Kosova 1999. i opsada Sarajeva - ovaj potonji su Đinđić i Koštunica politički još podupirali. Povijesni zločin bio je još 1990. započeti progon Srba iz Hrvatske a pogotovo njegova krunidba masovnim progonima iz krajine 1995. - a povijesni je, u najmanju ruku propust, bio što je Zapad sve to nedjelotvorno i djelomično s odobravanjem promatrao. Temeljiti obračun s ratnom krivnjom ne priprema izazove samo Srbiji" - piše Norbert Mappes-Niediek. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 28. XII. 2000. Teško približavanje Zagreba Beogradu "Beograd sa svim državama nastalima na području bivše Jugoslavije održava diplomatske odnose: sa Slovenijom, Makedonijom, Hrvatskom i od nedavno i s Bosnom i Hercegovinom. Ipak o normalizaciji odnosa ponajprije u slučaju Bosne i Hrvatske nema ni govora. Hrvatska i Savezna republika Jugoslavija koja se sastoji od Srbije i Crne Gore, još su 1996. razmijenile veleposlanike i otvorile konzulate. No proces hrvatsko-srpskog približavanja ni poslije političkog obrata u Beogradu nije nadišao zvučne riječi i izjave nakana. Za Hrvatsku prema podacima glasnogovrnika ministarstva vanjskih poslova Gorana Rotima i dalje postoji niz problema o kojima treba pregovarati s Jugoslavijom. On ipak naglašava da njihovo rješavanje nije preduvjet za poboljšanje odnosa. U jednom memorandumu hrvatske vlade iz listopada ustraje se na tomu da normalizacija bilateralnih odnosa ovisi o daljnjoj demokratizaciji u Jugoslaviji. Otvorena pitanja, ponajprije ona proizišla iz raspada Jugoslavije i 'napadačkoga rata' na Hrvatsku, zahtijevaju primjenu suvremenih demokratskih standarda. Među otvorena pitanja u katalogu od ukupno jedanaest točaka pripada i uređenje pravnog nasljeđa. Na tom bi se području prema Rotimovim prosudbama najprije mogao postići napredak, jer je Beograd odustao od ranijeg stajališta po kojemu je nova Jugoslavija jedina pravna nasljednica stare. Jedan od najvažnijih zahtjeva Zagreba je suradnja Beograda s UN-ovim sudom u Haagu i izručenje optuženih ratnih zločinaca, ponajprije Miloševića. No novi jugoslavenski predsjednik Koštunica tom pitanju ne pridaje prioritet, jer u njemu ne vidi nikakvu opasnost za demokraciju u svojoj zemlji. I Zapad je do sada zatvarao oba oka i govori o nužnosti političke konsolidacije u Srbiji. Najava Beograda iz studenoga da će opet otvoriti ured UN-ovoga suda u Beogradu, zatvorenoga 1999., nije više doli prvi mali korak koji još ne znači puno. Hrvatska vlada ima doduše razumijevanja za težak položaj novog vodstva u Beogradu a i svjesna je da promjene iziskuju stanovito vrijeme. No Zagreb načelno ustraje na tomu da s Hrvatskom i Jugoslavijom kod integracije u europske ustanove treba postupati na isti način i da moraju ispuniti iste kriterije za prijam. Rotim je uvjeren da će tako i biti. Zagreb nadalje od Beograda zahtijeva pomoć u istraživanju sudbine oko 1600 Hrvata nestalih tijekom srpsko-hrvatskoga rata. Od najvećeg značenja za Hrvatsku bi vladu osim toga bilo priznanje Srbije da je Miloševićev režim odgovoran za rat u Hrvatskoj koji je odnio brojne živote i izazvao golema razaranja. Zagreb to do sada uzalud čeka. Koštunica, za razliku od crnogorskog predsjednika Đukanovića, još nije izrekao ni jednu riječ isprike. Beograd ipak govori o pomirbi sa susjedima i o stvaranju 'povjerenstva istine' po južnoafričkom uzoru. No Srbija s obradom najnovije prošlosti i uloge Beograda u ratovima na području bivše Jugoslavije na širokoj političkoj ravni nije još ni započela. Koštuničina izjava od 24. listopada, koja je izazvala veliku pozornost, da će preuzeti odgovornost za ono što je učinio Milošević, odmah je relativizirana i dovedena u pitanje. Govori se da su rečenice izrečene u interviewu jednoj američkoj televizijskoj postaji pogrješno prenijete i istrgnute iz konteksta. Zagrebačka vlada osim toga od Beograda zahtijeva poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske. Miloševićev je režim postavio zahtjev za strategijski važni poluotok Prevlaku koja se nalazi na hrvatskom teritoriju na granici s Crnom Gorom i s kojega se može nadzirati sav brodski promet u i iz Kotorskoga zaljeva. Tamo se nalazi baza jugoslavenske mornarice. Hrvatska je spremna pregovarati s Beogradom o sigurnosnim problemima, ali ne i o pitanju teritorijalne pripadnosti poluotoka koji je i dalje pod nadzorom malobrojnih UN-ovih promatrača. Izjave članova beogradskog vodstva da se Hrvatska mora odreći Prevlake, u Zagrebu izazivaju nove strahove da Beograd - za razliku od Crne Gore - nije voljan odustati od toga pitanja. Zagreb je od promjene vlasti u siječnju 1999. učinio ponešto kako bi izbjeglim Srbima omogućio povratak. Hrvatska vlada sada očekuje da i Beograd i Republika srpska u Bosni ispune svoje obveze. Često u srpskim kućama u krajini žive Hrvati prognani iz srpskih dijelova Bosne koji se ne mogu vratiti svojim kućama. Povratak Srba više nije politički problem nego posve tehnički, naglašava glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova. Prema službenim hrvatskim podacima, od kraja rata vratilo se 75 do 80 tisuća Srba, pri čemu nemaju svi uistinu boravište u Hrvatskoj. Među Srbima registriranima kao povratnicima ima i takvih koji žive u pograničnim područjima Srbije i Republike srpske i redovito dolaze u Hrvatsku po svoje mirovine. Drugi se pak samo privremeno zadržavaju u Hrvatskoj, jer žele prodati svoju imovinu, za što je često potrebno mnogo vremena. Predsjednik srpskog nacionalnog vijeća, krovne organizacije svih srpskih skupina u Hrvatskoj Milorad Pupovac primjećuje da se političko ozračje u Hrvatskoj promijenilo poslije promjene vlasti, iako se sa srpskim željama kao ni ranije ne mogu dobiti glasovi. Promijenjeni su neki zakoni iz doba bivšeg predsjednika Tuđmana koji diskriminiraju Srbe. U odnosnim područjima stanje je ipak na mnogim mjestima nepromijenjeno, i dalje postoje velike birokratske prepreke za Srbe. Zagreb često ima malo utjecaja na lokalne vlasti koje su iste kao u Tuđmanovo doba. Kao najveće poteškoće s kojima se suočavaju srpski povratnici, Pupovac navodi obnovu kuća, loše gospodarsko stanje, ponajprije veliku nezaposlenost koja pogađa i mnoge Hrvate" - izvješćuje novinar lista C. Sr. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 23. XII. 2000. Krhotine rata "Jedan od najvažnijih prioriteta dolazeće Busheve administracije bit će da se oslobodi djeteta kojega je stvorio njegov prethodnik. To znači stajati po strani od svih tužnih novih, ali nevažnih, sukoba. U oštrom proturječju bila je politika Clinotnove administracije, koja je tvrdila da je čuvar humanitarnim vrijednosti. U jednom kratkom trenutku predsjednik Clinton je prošle godine iznio svoju želju da zaustavi etničko čišćenje bilo gdje u svijetu. No kratki posjet balkanskoj državi Hrvatskoj brzo razbija iluziju da je Washington išta drugo osim cinizma preuzeo kao svoju politiku. Duž sporednih putova ove balkanske nacije, koja se sada nada pridružiti NATO-u, ostaju krhotine rata. Napuštene kuće, s razbijenim zidovima, bez krovova. Kilometrima se ne pojavljuje niti jedna duša. To je područje duhova, i izravan rezultat politike Clinotnove administracije. Kada se Jugoslavija počela razilaziti 1991., Njemačka se utrkivala priznati nove države Sloveniju i Hrvatsku, a Europljani i Sjedinjene Države su ih oponašali. No, kao što su se Hrvati željeli odcijepiti od Jugoslavije kojom su dominirali Srbi, Srbi su, koji su činili nešto više od 10 posto stanovništva, htjeli pobjeći iz nove države kojom su dominirali Hrvati. Slijedilo je sedam mjeseci borbi, uz složeni prekid vatre kojega su nadzirale snage UN-a. Srpsko stajalište teško da je bilo nerazumno. Ako su Hrvati zaslužili svoju državu, zašto onda nisu Srbi? Granice jugoslavenske republike Hrvatske bile su proizvoljne, stvorene od komunističkog režima Josipa Broza Tita. Hrvati su u Drugom svjetskom ratu ušli u savez s nacistima i ubili stotine tisuća Srba. Na čelu nove neovisne Hrvatske bio je Franjo Tuđman, antisemitski razbojnik koji nije želio zajamčiti ikakvu zaštitu srpskoj manjini. Srbi su u krajini živjeli 500 godina. Oni imaju isto toliko prava odlučiti o svojim političkim vjernostima, kao što su učinili Hrvati koji više nisu željeli biti dio Jugoslavije. Tri su godine krajinski Srbi uživali tešku egzistenciju. Odbačeni od ostatka svijeta, zapad nije priznao njihove težnje za neovisnošću, i nisu bili pridruženi državi Srbiji. U međuvremenu je, Clintonova administracija, navodno predana miru, pomogla uvježbati hrvatsku vojsku. Nije bio potreban genij da bi pogodio gdje će Zagreb iskoristiti te postrojbe. U kolovozu 1995. Hrvatska je pokrenula operaciju Oluja. Iako je veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj tražio od predsjednika Tuđmana da pregovara, Washington je zažmirio na taj napad, uzdižući njegove možebitne pozitivne učinke. NATO-ovi su zrakoplovi napali srpske radare. Napad je obuhvatio bojišnicu dužine 725 milja i brzo nadvladao srpske branitelje. Hrvatska je vojska koristila topništvo protiv srpskih gradova i kolona izbjeglica. Tko Srbe može okriviti za odlazak? Prema onima koji su ostali odnosilo se na način, pa, za koji se Srbe optuživalo da koriste prema drugima. (...) Ti prekršaji, zapravo, ratni zločini, ne opravdavaju, naravno, srpske nečasne postupke. Ali pokazuju da su sve strane u nizu sukoba u regiji počinile zločine. Oni također pokazuju bankrot zapadnjačke politike. Tražiti da Srbi uvijek i svugdje ostanu na milost svojim neprijateljima. Ne činiti ništa kada se ubijaju Srbi. Okriviti Srbe za svaki problem svugdje. Na sreću, Hrvatska se mijenja. Tuđman je mrtav i zamijenjen je liberalnijom, zapadnjački orijentiranom vladom. Počela je surađivati u progonu hrvatskih ratnih zločinaca i ohrabrivati srpske izbjeglice da se vrate kućama. (...)", piše Doug Bandow. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 28. XII. 2000. Goran Svilanović: 'Raspad SRJ-a dovest će do novog 'potresa' Dmitrij Gornostajev razgovarao je s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova i predstavnikom Građanskog saveza, stranke koja je član pobjedničke koalicije DOS (Demokratska opozicija Srbije) Goranom Svilanovićem. Iz razgovora izdvajamo: " - Gospodine Svilanoviću, u čemu je glavna razlika između nove jugoslavenske vanjske politike i one koja se provodila za stare vlasti? = Nova je savezna vlada SRJ-a jasno obznanila svoju težnju da Jugoslavija bude članica Europske unije. Takva težnja određuje čitav niz koraka koje naša diplomacija mora učiniti. Neke od njih već smo poduzeli. Kao najvažnije zadaće odredili smo ponajprije povratak SRJ-a u međunarodnu zajednicu, međunarodne ustanove i organizacije. Zatim, obnovu prekinutih diplomatskih veza sa zemljama NATO-a, kao i uspostavu svestranih diplomatskih odnosa sa susjedima i državama koje su nastale na području bivše Jugoslavije. Kada je riječ o velikim državama, naš je izbor uspostava tijesne suradnje s Europom, svestrana suradnja sa Sjedinjenim Državama i Rusijom, kao i proširenje suradnje s azijskim i afričkim državama. - Ako se dobro sjećam, predsjednik Vojislav Koštunica rekao je na skupu odmah nakon smjene vlasti: 'Ne treba nam više ni Rusija ni Amerika!' Možemo li tu rečenicu smatrati osnovom novog pravca SRJ-a u svjetskoj politici? Ako ne, na što se zapravo misli? = Govor predsjednika SRJ-a Vojislava Koštunice treba shvaćati upravo tako kako ste i rekli - to je govor u kojemu je građanima jasno dao do znanja da opet treba steći povjerenje u sebe i biti spreman odgovoriti na izazove koje sa sobom nosi miran pravac i otvorenost naše zemlje vanjskom svijetu. Prva je zadaća u tom smislu vratiti vjeru u sebe, a druga - uspostaviti međusobno poštovanje između naše i vodećih svjetskih država. Od vremena kada je taj govor održan pa do danas, učinjeno je puno da se upravo to ostvari. - Kakvo će mjesto ipak imati Rusija u jugoslavenskoj vanjskoj politici? = Rusija već ima istaknuto mjesto, što je i potvrđeno tijekom posjeta predsjednika SRJ-a Ruskoj Federaciji. Osim dobrih političkih odnosa, kao što vam je vjerojatno poznato, održavamo i snažne gospodarske veze. Partnerstvo i suradnja nastavit će se to više što, prema našem mišljenju, zainteresiranost za jačanje suradnje između SRJ-a i Europske unije, a na koncu i ulazak Jugoslavije u EU, podupiru svi naši susjedi, sve zemlje na ovom području, a nadam se i Rusija. - Može li se dogoditi da Jugoslavija ponovno počne iskorištavati neslogu između Moskve i Washingtona, kao što je bilo u Titovo doba? = Tito je umro prije dvadeset godina. U međuvremenu je pao Berlinski zid, raspala se bivša Jugoslavija, raspao se Sovjetski Savez. Kako bi, po vašem mišljenju, bilo moguće graditi novu politiku na staroj ideologiji u bitno drugačijim uvjetima? Ne, svijet se toliko promijenio da se novi recepti više ne mogu primjenjivati na nove odnose. Pronašli smo osnovu za nove odnose sa svijetom u novostečenom poštovanju samih sebe i u uvjerenosti u vlastite snage, kao i u golemom povjerenju u naše susjede i u čitavo balkansko područje. Naši su odnosi opterećeni svim tim sukobima koji su se dogodili u zadnjih deset godina, u zadnjih pet-šest desetljeća, kao i onim što se u proteklim stoljećima događalo na Balkanu. (...) - Hoće li se promijeniti načelno stajalište jugoslavenskog čelništva da Slobodana Miloševića neće predati Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu? = Prvi korak u suradnji s haaškim sudom je otvaranje ureda suda u Beogradu i stvaranje uvjeta da njegovi istražitelji mogu nastaviti rad na istraživanju ratnih zločina. Zatim treba osnovati povjerenstvo za pravdu koje će činiti najuglednije osobe - političari, pravnici, predstavnici nevladinih udruga i javni djelatnici. Oni će morati prikupiti što više dokaza o zločinima počinjenim kako u ime tzv. srpskih interesa, tako i protiv Srba. Svi se ti podatci moraju iznijeti javnosti. Samo će tako svijest o potrebi sudbenog progona za počinjene zločine prevladati nad predrasudama. Po mom mišljenju, suđenje, barem kada je riječ o odgovornim osobama, mora se provesti na području SRJ-a uz potpunu suradnju s međunarodnim sudom. (...) - Postoji opasnost da Crna Gora postane novo žarište napetosti. Kako u Beogradu prihvaćaju stalne izjave crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića o pripremi te republike za izlazak iz jugoslavenske federacije? = Stajalište savezne vlade je jasno. Postoji spremnost dviju republika za suradnju i dogovor o budućim odnosima. Važno je osigurati poštovanje Ustava dviju saveznih entiteta i federacije, provesti prikladne procedure i na referendumu donijeti odluku o vlastitoj budućnosti i o budućim vezama. Savezna je vlada u svim svojim odlukama u potpunosti poštovala interese kako Srbije, tako i Crne Gore. Tako mora biti i ubuduće. Zajednička će se država očuvati sve dok to budu htjeli građani koji u njoj žive. Političke elite ne smiju svoje mišljenje proturiti kao volju građana, one ju moraju poštovati. Po mom osobnom uvjerenju, raspad SRJ-a doveo bi do novog 'potresa' na ovom području i ne bi bio u interesu nijednog našeg susjeda, da ne govorimo o međunarodnoj zajednici. Naprotiv, mislim da već danas treba započeti s integracijom u nove europske okvire." ITALIJA LA REPUBBLICA 28. XII 2000. "Na Kosovu između mine i urana, no uzbuna je došla prekasno" "'Prije otprilike dva mjeseca došla je jedna okružnica iz NATO-a. U njemu se zapovijedalo prekidanje svake operacije u slučaju pronalaska sumnjivih projektila. Mi smo našli dva na području Peći, gdje se nalazi talijanski vojni kontingent. Povika oko osiromašenog urana nije nas iznenadila, no očito je da zabrinjava sve one koji rade na operacijama razminiranja na Kosovu'. Vito Alfieri Fontana je inženjer iz Barija, odgovoran za 'demining' u Intersosu, jednoj od nevladinih organizacija koje djeluju na kosovskom teritoriju. Upravo se vratio u Italiju, s dokumentima, mapama, fotografijama, zadovoljan radi iznenađujućih postignutih rezultata, svjestan opasnosti od radijacije preko Jadrana. I podiže uzbunu. 'Tko god da radi na tim teritorijima, zna da bi mu život mogao biti kratak. No možda to ne znaju dobro talijanski vojnici'. Informacije ne dolaze lako ni u vrijeme mira, a da bi se napravio slučaj potrebno je više od jedne sumnjive smrti, Fontana i to zna. 'Tek se sada stvara uzbuna. Morali su i mogli to prije vidjeti', izjavljuje Fontana. (...) Sablasti rata međutim ne nestaju. Nova uzbuna nastala radi zbivanja u vezi DU-a (depleted uranium) nije samo povika onima koji su proveli sate i sate na minskim poljima. Za dragovoljce za Balkan to nije novo otkriće. Sada su pokrenute istrage i počela su parlamentarna ispitivanja, no preko Jadrana već se odavno razmišlja o mogućnosti da je pored sjetve ratnih materijala mogla postojati i sjetva kemijskog oružja. Svijest je to koja je sazrela možda i prije no što su nevladinim organizacijma došla ta pisma koja su poslale vojne snage NATO-a. 'Okružnica KFOR-a', objašnjava inženjer iz Barija, 'određuje postupanje s projektilima s osiromašenim uranom. Zabranjuje dodir, potvrđuje pogibelji možebitnog izlaganja. Spominje i mogućnost dugoročnih posljedica. Posebice za civile'. Svašta se može dogoditi na prostorima za razminiranje, unatoč pomnoj pripremi i organizaciji osoblja i operacija. A iza spaljene vegetacije koja se svako malo primjećuje na nekim rubnim područjima, moglo bi biti bilo što: 'Prije samo tri tjedna u Mitrovici smo našli jednu vrlo veliku zelenkastu mrlju, ogradili smo području i stavili obvezne znakove', kaže Fontana. Sablast 'nečasnog metala' ukazala se uz realnu pogibelj od neeksplodiranih NATO-ovih bombi. Djelatnici rade na battle area clearance, na češljanju i čišćenju područja kontaminiranih smrtonosnim projektilima. Kazetnim bombama, koje se utope u teren. Sačinjene su od jedne matične bombe, i grozda od dvije do tri stotine malih bombi. Eksplodirajući se pretvaraju u sječiva i mogu uništiti bilo koju stvar u radijusu od pet stotina metara'. Bilo koju stvar. Inženjer se razumije u te naprave. 'Moj izbor se rodio uslijed iskustva u tom sektoru. Bio sam suvlasnik jedne tvornice u Bariju koja je proizvodila protupješačke mine do 1993.. Potom sam u službu nečeg korisnog stavio svoje iskustvo. Od kada sam počeo, do danas su se stvari promijenile. Rezultati jasno govore. Izgledalo je da je akcija protiv protupješačkih mina nešto očajničko, no , može ih se savladati. Jasno, ako će ih nastaviti postavljati nikada neće biti kraja'. Nada i gorčina. Tko se vraća s Balkana osjeća oboje. Nada da će se povratiti svi tereni, uključujući i one na granicama s Makedonijiom i Albanijom, još uvijek obilježene crvenim točkama, gorčina radi Kosova ugroženog uvijek novim opasnostima, unatoč velikoj snazi volje njegovih ljudi.", piše Concetta Guido. NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 28. XII. 2000. Američki se potporanj klima "Baš tako ružičastom kako gospodarski vođe i političari priželjkuju, konjunktura se za sada ne pokazuje. Ispitivanje instituta njemačkog gospodarstva među odgovornima u udrugama grana ipak pokazuje da je raspoloženje u industriji i trgovini i dalje pretežno pozitivno. No polet se ne osjeća. Uvjerenost se uglavnom oslanja na SAD - a to nije pouzdano. Tamo ima sve više naznaka kriza. Poslije burzovnoga lošeg stanja u drugoj polovici godine jasno je da američko narodno gospodarstvo ne može trajno rasti tako silovito kako su propovijedali proroci 'New Economy' kao novu spoznaju. Unatoč liberaliziranoj svjetskoj trgovini i novim tehnologijama,. gospodarstvo ostaje ciklički fenomen. Ako ovdašnje gospodarstvo ne smije trpjeti zbog sjevernoatlantske Malezije, unutarnja konjunktura mora skočiti. Malo se od toga može primijetiti. Najveće pouzdanje za sada pokazuju predstavnici izvoznih grana poput strojogradnje ili elektrotehnike. Svoje su ponosne brojeve dobiti i prometa proteklih mjeseci utržili uglavnom u inozemstvu, pa i u Sjedinjenim Državama. I doma bi rado prodali više investicijske robe. Ali potražnja je mala. Kemija, koja osobito osjetljivo bilježi ciklička kolebanja, ocjenjuje svoj položaj čak nepovoljnijim nego prije godinu dana. Gospodarski optimizam nije domaći proizvod. Tužan dokaz za to je bijeda u graditeljstvu. Njegove udruge žale se na daljnje pogoršanje klime u tijeku ove godine. Drukčije rečeno: tvrtke gotovo ni nemaju potreba za novim zgradama, stambena poduzeća imaju premalu dobit a među privatnim ljudima vlada raskorak između želja i mogućnosti. Ipak nešto utjehe obećava to što se čini da raste privatna potrošnja. Trgovina na malo poslije dugih sušnih godina opet očekuje veću potrošnju. Po blagajničkom stanju tih poduzeća može se očitati položaj prosječnog građanina. A ako treba krenuti unutarnja potražnja da bi se gospodarstvo održalo u zamahu, to ovisi o njemu samom" - zaključuje novinar lista dem. FRANCUSKA LE MONDE 28. XII. 2000. Francusko predsjedanje Europskom unijom pokvarili su politički neuspjesi u Nici "Bez obzira ima li razloga za kritiku ili ne, nameće se zaključak: Francuska za nekoliko dana završava svoje predsjedanje Europskom unijom s okaljanim ugledom kod svojih partnera. Premda se ne mora crvenjeti zbog kvalitativnih rezultata polugodišnjeg mandata - koji bi se mogao usporediti s prethodnim predsjedateljstvima - potonji je sigurno upropastio jadan politički rezultat summita u Nici. Možda postoji opravdanje, kao što u knjižici s više od osam stranica čini Quai d'Orsay, za izradu iscrpnog popisa u kojemu se navodi što je Francuska poduzela i kakve je rezultate postigla, ali to je knjigovodstveni pristup koji skriva ono bitno. Pariz je sve uložio na pozitivan rezultat međuvladine konferencije (CIG) koja je trebala reformirati europske ustanove, a to je gotovo bjesomučno traženje nastavljeno po cijenu velikih diplomatskih žrtava, prešućujući glavne zadaće u svezi s budućnosti i budućim djelovanjem 'velike Europe' i uz opasnost da se pozitivni rezultati prije i nakon Nice prikažu kao manje važni: ako se zamalo od drveta nije vidjela šuma, za to su prilično odgovorni francuski političari. Nitko, naime, ne pobija da je u proteklom polugodištu europska obrana ostvarila vrlo velik napredak, budući da Unija sada ima stalna političko-vojna tijela koja će zapovijedati europskim snagama za brzo djelovanje. K tome, 'građanska Europa' svakako je jača s novim propisima (koji su prošli kroz sito europske nagodbe) na području pomorske i prehrambene sigurnosti i s proglašenjem Povelje o temeljnim pravima. Znatan je napredak, iz više razloga neočekivan, postignut u svezi s oporezivanjem štednje i statusom 'europskih anonimnih društava', a prihvaćene su i smjernice Socijalne agende. (...) Taj popis a la Prevert, ističe paradoks: sve prednosti i inicijative ne mogu izbrisati dojam da je susret na vrhu u Nici okaljao francusko predsjedanje. Dakle, ako postoji 'neuspjeh' iz Nice, on je političke naravi: jer, ako se Francuska morala prilagoditi nedostatku ambicije i sklonosti partnera da sebično brane vlastite državne interese, to puno govori o njezinoj vodećoj ulozi u Europi. Dakako, možemo, kao što to čini Quai d'Orsay, biti zadovoljni što je europski susret na vrhu 'omogućio da se pronađe rješenje za sva pitanja koja su bila na dnevnom redu CIG-a' i zatvoriti oči pred činjenicom - uz časnu iznimku sustava 'pojačane suradnje' (omogućuje 'prethodnici' da nastavi europsku integraciju a da je u tomu ne mogu spriječiti zemlje koje nisu toliko 'poletne') - da je rezultat iz Nice vijest bez važnosti i ambicije. (...) Francuska je pokazala da se nije u potpunosti oslobodila povijesnih predrasuda o Njemačkoj i da nije prihvatila da ova, zbog svog demografskog i gospodarskog utjecaja, ubuduće ima prvenstvo u Europi koje će zapravo biti još naglašenije nakon proširenja na istok, sa zemljama koje su joj po naravi stvari bliskije. S razlogom ili ne, glavni predstavnici francuske diplomacije nisu se smatrali najboljim pokretačima novog francusko-njemačkog približavanja. Taj je nedostatak barem isto toliko utjecao na uspjeh francuskog predsjedanja, koliko i traženje konsenzusa po svaku cijenu koje je nametala kohabitacija. Pozivajući se na potrebu da se u času predsjedanja Unijom ne čuju dva 'glasa iz Francuske', Lionel Jospin se povukao pred Jacquesom Chiracom, kao da je prvenstvo Elizejske palače na području vanjske politike sprječavalo premijera da očituje svoje europsko uvjerenje! Tako su se dva čelnika izvršne vlasti, očiju uprtih u predsjednički i parlamentarni kalendar u proljeće 2002., međusobno kočila. Kada je francusko predsjedanje započelo, napuštena je raspra o europskoj budućnosti, koja se doživljavala kao smetnja uspjehu sporazuma iz Nice. Tako su se petnaestorica bavila djelovanjem Unije pazeći da ne utvrde njezinu narav i granice. U rasprama među šefovima država i vlada, kojih je dio u prijepisu objavljen u 'Le Mondeu' (20. XII.), Jacques Chirac je potvrdio: 'Za izgradnju Europe potrebni su volja i zanos, a zanesenjaci su danas umorni'. Dok početkom sljedećeg mjeseca dužnost predsjedateljice Unije preuzima Švedska, zemlja koja ne skriva želju da se posveti 'djelatnoj konsolidaciji' europskih stečevina, izbjegavajući i najmanju pojmovnu inicijativu u svezi s budućnošću Europe, nedostatak ambicije možda je najveća značajka proteklih šest mjeseci", piše Laurent Zecchini.