IT-LA REPUBBLICA 27. XII. IZBORI U SRBIJI

ITALIJA LA REPUBBLICA 27. XII. 2000. Prvi izazov nove Srbije protiv duhova prošlosti ?Tri su mjeseca europske diplomacije Koštuničinoj Srbiji nudile međunarodna priznanja, financiranja i oduševljenu potporu. To otvaranje s neograničenim kreditom bilo je mudro, i Italija je dobro učinila što se izdvajala dobronamjernošću od prvog trenutka. Bivša oporba ne bi pobijedila u tako velikom razmjeru da Europska Unija i sam NATO nisu srpskom izbornom tijelu na svaki način naglasili znatne prednosti koje bi dobilo okretanjem leđa Miloševiću. No pošto je stari režim uništen, a nova demokratska vlada zasjela, sad bi bilo ispravno završiti medeni mjesec i upozoriti Beograd da više ne može očekivati odnos s apsolutnom naklonošću. Od sada dalje nova Srbija treba činjenicama dokazati da je uistinu nova. Pitanje je hoće li, i na koji način, Srbija riješiti račune sa svojom prošlošću. Razmišljanje o vlastitim krivnjama u Europi više nije u modi, a možemo tek zamisliti kako je među južnim Slavenima, koji su se tijekom cijelog dvadesetog stoljeća sustavno oslobađali krivnje od pokolja u kojima su, osim žrtava, bili i protagonisti. Tko će ponovno pročitati pisma Johna Reeda s Balkana tijekom Prvog svjetskog rata, pronaći će istu spremnost za ?etničko čišćenje? koju su bivši jugoslavenski nacionalizmi ponovili u posljednjem desetljeću. To zastrašujuće ponavljanje povijesti nije došlo uslijed kultura sklonih istrebljivanju, kako općenito smatra europsko javno mišljenje, nego uslijed činjenice da u bivšoj Jugoslaviji istrebljivanje nikada nije kažnjeno, osim suprotnim i simetričnim istrebljivanjem. Rezultat je da južni Slaveni imaju živu svijest o pretrpljenim zločinima, ali nikakvu ili slabu o zločinima za koje su bili odgovorni. Koliko su okrutnije počinjena nasilja, toliko je gromoglasnije obrambeno samoproglašavanje žrtvom, koje nasilje želi prikriti pred drugima i pred sobom. Srbija se oslobodila nacionalizma koji je s onim hrvatskim dijelio glavne krivnje. No ako u budućnosti neće naći hrabrosti za kazniti zločine, nikada neće biti ostvarena pravna država, to jest, nikada neće biti istinske liberalne demokracije. Problem je kako doći do tog priznanja krivnje. U nedavnom interviewu Koštunica je aludirao na zločine počinjene tijekom Miloševićeva doba, na čiju je moralnu težinu upozorio. Bio je to hrabar istup bez presedana: no nije imao nastavke. Ostaju objektivne teškoće. Ako bi Beograd priznao, primjerice, da je Milošević, financirao i naoružao milicije generala Mladića, s ciljem da razbije i podijeli Bosnu s Tuđmanovom Hrvatskom, osudio bi se na plaćanje ratnih šteta, što bi vjerojatno bila astronomska svota. Osim toga, putanja bivšeg režima presijeca osobne putanje ne malog broja među čelnicima 18 stranaka koje čine oporbenu listu (primjerice general Perišić: tijekom rata je zapovijedao na području Mostara). I, na kraju, nova se većina uglavnom protivi zamisli o izručenju Miloševića Haaškom sudu i radi utemeljene bojazni da će se Srbija na kraju proizvoljno pokazati kao jedini, veliki odgovorni za pokolj u bivšoj Jugoslaviji. Radije bi se Miloševiću sudilo u Beogradu. I ne radi toga što se dogodilo u Vukovaru, Bosni, na Kosovu, nego radi malverzacija, najavljuje budući srpski predsjednik vlade, Zoran Đinđić. To bi bio uistinu jedinstven izlaz. Osuda koja bi Miloševića stavila u zatvor možda bi zadovoljila neki etički osjećaj, ali to nije ono što Srbiji treba ako se želi razračunati s svojom prošlošću. Povijest bivše Jugoslavije u proteklom desetljeću nije baš neka korupcionaška afera. Malverzacije, krivnja na koju, između ostaloga, nisu imune neke stranke bivše oporbe, detalj su u Miloševićevoj političkoj karijeri. A Milošević nije bio jedini krivac onoga što se dogodilo. Moglo bi se čak i ustvrditi da je, barem na početku, bio ono što je njegov narod od njega tražio da bude. Neka nova Srbija nađe najprikladniji način da se pogleda u zrcalo. Ali neka ga nađe. To je u njenom interesu. Vjetrovi su joj naklonjeni, ima razboritog predsjednika, naklonjenu Europu. Počela je na najbolji način, velikom izbornom pobjedom nakon koje je uslijedila dobro primljena odluka: Beograd je maknuo dva zapovjednika vojske u Crnoj Gori i raspustio paravojnu brigadu ustanovljenu prošle godine, kada je Milošević izgledao da je na točki okretanja oružju radi povrata nadzora nad bratskom republikom. Sada crnogorski predsjednik Đukanović, nema nikakvog izgovora za paraliziranje saveznog vrha ili da traži solidarnost na zapadu. Isto tako razborito bilo je ponašanje Beograda u dolini Preševa, koju su zauzele milicije albanskog secesionizma koji takvim avanturama rasipa kredit koji je uživao u Europi. NATO bi sada mogao ponovno pregovarati o prekidu vatre koje je zaključilo rat na Kosovu, kako bi izašao u susret sigurnosnim potrebama Beograda u tampon-zoni. Savez Srbiju više ne smatra neprijateljem, što je uloga koja bi se na neki način mogla prebaciti na albansku gerilu. Drugim riječima, politička mudrost i hrabrost se isplate. Neka nova Srbija pokaže iste kvalitete i u ogledanju s vlastitom prošlosti.?, piše Guido Rampoldi.