ŠV 16.XII.-NZZ-BUSHOVA POLITIKA

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 16. XII. 2000. Bush II., Amerika i svijet "'We have the House. We have the Senate. We have the White House. Which means we have the agenda'. Tom DeLay, teksaški glavni zastupnik republikanske većine u zastupničkom domu, rijetko od svojega srca radi utočište za ubojice. Prvi put od 1952. Grand Old Party uistinu ima u svojim rukama tri najvažnija stupa savezne politike. Hoće li u iduće četiri godine američka politika stoga biti republikanska? Onaj tko samo s jednim elektorskim glasom više postaje predsjednikom bez većine u narodu, onaj tko senatom može vladati tek s odlukom iz pripetavanja, tko u zastupničkom domu vjerojatno ima premoć od osam glasova, kreće se prima vista po tankom ledu. Za velike uspjehe, čini se, nema temelja. Kako svijet izgleda za demokrate? Na prvi pogled i nije tako loše. Za izbore kongresa za dvije godine imaju bolje izglede. Mogli bi blokirati predsjednikovu politiku i postaviti mu na put sve veliko i malo kamenje koje leži po ulicama Washingtona. To počinje s kadrovskom politikom, koja bi se u senatu mogla tako otegnuti da već ni Bushov start ne uspije. Osim toga gospodarstvo bi moglo početi zapinjati, što bi onemogućilo ispunjavanje Bushovih predizbornih obećanja i potkopati njegovu vjerodostojnost. Demokrati bi mogli pričekati dok im plodovi Bushove klimave pobjede ne padnu u krilo. Sve je to moguće, no takvo je viđenje stvari, osobito omiljeno u Europi, jednodimenzionalno. George Walker Bush i republikanci agendu doduše ne određuju sami, no imaju 'bully pulpit', onu govornicu koja im osigurava najveće slušateljstvo i dopušta im definiranje mnogih političkih tema. Predsjedništvo ipak nije što je nekada bilo. Ali Clinton je dokazao kako čak i pobijeđeni 'chief executive' može djelovati iz defenzive. Pokazalo se da predaleko otišla opstrukcija ne donosi političke dividende. Dok se demokrati moraju pitati kako je došlo do toga da u doba mira i napretka nisu dobiveni izbori koje se držalo sigurnima, Bush sada ima neprocjenjivu prednost malih očekivanja. Nitko neće njegovih prvih sto dana mjeriti s onima Franklina Roosevelta. Bush će vjerojatno, u skladu sa svojim sklonostima i iskustvom, najprije naglasiti unutarnju politiku. Reforma zdravstva, skrbi za stare, obrazovanje, sve makro-nakane, ali i smanjenje poreza i inicijative promicane u izbornoj borbi pod geslom 'suosjećajni konzervativizam', u jednom će ili drugom obliku dospjeti na stol. Moguće je da će se za neke dijelove reforme naći većina u kongresu - nikakva općenita smanjenja poreza, nego posebna i ciljana, nikakve povlastice za škole poslije izbora, nego pojedinačni pokušaji poput onog u okrugu Columbije, koji je nedavno propao zbog Clintova veta. Teksašanin će platiti novac za pouku, njegov će dar za nadstranačku integraciju procvasti ili će se sasušiti u surovom podneblju. U svoj bi kabinet mogao uzeti demokrate - pogotovo one čiji bi odlazak iz senata mogao okrenuti pat u korist republikanaca. No Washington nije Austin, Teksas, savezni glavni grad daleko je manje ugodan. Tko ili što je njegova oca 1992. stajalo ponovnog izbora? 'Read my lips: no new taxes!', praćeno povećanjem poreza? Za prevladavanje proračunskog manjka to je možda bilo njegovo dobro djelo, ali njegov će sin pomno promisliti s kime će sada paktirati. Drugog se mučenika obitelj Bush može odreći. Hoće li drugi Bush uopće pronaći vremena za rafinirane unutarnje političke šahovske poteze? Njegov mu prethodnik ne ostavlja miran svijet. Iako kongres u vanjskoj politici ima važnu riječ, ipak je to klasična domena predsjednika. Na Bliskom Istoku bukti intifada i zaoštrava napetosti među prijateljima i neprijateljima Amerike. Stanje u Izraelu je nestalno. Kako bi mogao izgledati kompromis s Palestincima, bit će predmet izraelske izborne borbe. Sadam Husein sada se može upustiti s drugim naraštajem Busha. U zadnje je vrijeme povećao svoj manevarski prostor i urušio UN-ov nadzor svojeg izvoza nafte. Odnos s Iranom zahtijeva raščišćavanje, ne samo zbog toga što europski saveznici vode drukčiju politiku nego njihova vodeća sila a Rusija lovi u mutnom. U Europi se bude stare proturječnosti - prigovor glasi da Amerikanci previše dominiraju a istodobno se premalo angažiraju. U predizbornoj borbi Bushov tim nije prema Europi slao jasne signale. Može se naslućivati da se s Cheneyom kao budućim podpredsjednikom, Colinom Powellom kao možebitnim državnim tajnikom i Condoleezzom Rice kao savjetnicom za sigurnost kao i s drugim osloncima Busha oca, buduća američka vanjska politika ne može orijentirati samo na osobe nego i na putokaze postavljene krajem osamdesetih godina. Izjave iz ranoga ljeta čini se ukazuju na taj put. Sam Bush, ali Cheney i Rice govorili su o novoj-staroj strategiji suzdržanosti koja Ameriku više ne vidi kao vatrogasca u svim šumskim požarima ni kao čuvara mira u žarištima nemira po cijelom globusu, nego će svoje stvarne interese hladno procjenjivati. Budući da će se ta preorijentacija općenito slagati i sa shvaćanjima jednoga Colina Powella o primjeni vojne sile, iza toga se skriva više od čiste retorike izborne borbe. I administracija Busha II. uskoro će zaključiti da Bosna doduše ne dira vitalne interese Amerike, no samostalno američko povlačenje s Balkana stavilo bi na kocku NATO i američku ulogu kao europske sile. A to jesu vitalni interesi jedine preostale supersile. Svaki novi predsjednik određuje stanje i procjenjuje što se sada uistinu mora dogoditi. Bush je primjerice u politici razoružanja promišljeno predlagao da se daljnje i drastično smanjenje strategijskog nuklearnog oružja na različitim razinama poveže s izgradnjom obrambenog sustava. S Rusijom bi trebalo oštrije pregovarati o ABM sporazumu. Otkazivanje sporazuma više ne slovi kao svetogrđe. Ministar obrane Clintonove uprave, republikanac, nedavno je izrazio nepovjerljivost prema planovima EU-a o izgradnji struktura za svladavanje kriza i za obranu i upozorio na smanjivanje NATO-ve vrijednosti. Pod Bushom će ti glasovi postati glasniji a Europa se može pripremiti na neugodne rasprave, ako ne i na zaoštravanje transatlantskih napetosti. Transatlantske kohezijske sile bit će na kušnji i drugdje. Ne samo na Bliskom Istoku nego i u Aziji, Amerika i Europa imaju različite naočale. Dok jedni Kinu drže potencijalnim suparnikom, drugi naslućuju tržište. Zemlje staroga kontinenta, iako nastupaju povezano kao Europska unija, u Aziji nemaju ista stajališta. Amerika je jamac ravnoteže snaga u pacifičkom prostoru. Bez njezina sudjelovanja ne mogu se spriječiti veći sukobi između Kine i Tajvana niti nositi stari tereti poput diobe korejskoga poluotoka. Europa bi u vlastitom interesu učinila dobro kad bi opet postala svjesnijom američke globalne perspektive i kad bi Bushovoj administraciji dala medeni mjesec u kojemu doma neće moći uživati" - zaključuje komentator lista H. K.