DNEVNI PREGLED BR. 228 29. STUDENOGA 2000.

NJEMAČKI RADIO - RDW 28. XI. 2000. Pregled tiska Iz emisije na srpskom jeziku Iz pisanja današnjeg njemačkog tiska izdvojili smo komentare povodom ponovnog ulaska Jugoslavije u OESS, i o odnosu EU prema Balkanu. 'Sueddeutsche Zeitung' iz Muenchena u svom komentaru u povodu ponovna primanja Jugoslavije u Organizacije za europsku sigurnost i suradnju posebnu pozornost posvetio je nastupu Vojislava Koštunice. List piše da je Koštunica trenutno rado viđen na europskim pozornicama - kao počasni gost on je prva liga. Prvo je blistao u Biarritzu pred čelnicima EU, a zatim je 'rasturio' Zagreb na europsko-balkanskom summitu, da bi na kraju i u Beču, pred okupljenim ministrima vanjskih poslova, pokazao dio onoga što zna. Od prevrata u Beogradu Koštunica ide iz ruku u ruku kao pehar - svatko bi se njime zakitio, svatko bi mu dao nešto dobro, rado i novac, na tom putu demokracije. Da se čovjeku zavrti u glavi od svega. Međutim, novi predsjednik Jugoslavije ostaje bistre glave. U Beču je ponovno pokazao da je talentiran političar. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju slavila je to što se Jugoslavija, nakon 8 dugih godina rata i krize, vratila u tu organizaciju. Koštunica je umješno iskoristio tu prigodu da predoči jedan veliki problem u svojoj zemlji - napade albanskih pobunjenika u južnoj Srbiji. Zahvaljujući se, on je u svom govoru napao albanski terorizam na Kosovu i na drugim mjestima i zatim otišao iz Beča - mnogo prije nego što je bilo predviđeno - na jug Srbije u krizno područje. Dakle, još prvog dana članstva u OESS-u se pokazalo da će Jugoslavija sa sobom donijeti i brdo problema - Crna Gora, Kosovo, a sada i Južna Srbija. Koštunca, kojeg toliko hvale, morat će dokazati da će te probleme riješiti sredstvima OESS-a - dakle mirnim putem, smatra 'Sueddeutsche Zeitung'. 'Frankfurter Rundschau' komentira odnos EU prema Balkanu i piše da na kraju gorkog procesa učenja koji je započeo prvim ratom oko nasljeđa Jugoslavije i koji je završen padom Slobodana Miloševića u Beogradu - EU se stavila u ulogu zaštitnika zapadnog Balkana. Nakon što je političkim nejednistvom, diplomatskom nespretnošću i vojnom neodlučnošću navukla na sebe dio krivnje za ratove - EU sada posljedice tih ratova sanira - Paktom stabilnosti, partnerstvima među gradovima, sporazumima o asocijaciji i izgledima za ulazak u europsku obitelj. Europljani time stupaju na politički neispitan teren. Kao prvo - moraju se osloboditi predodžbe da je ovdje, osim geografski, riječ o nekoj kompaktnoj regiji. Titova višenacionalna država pokazala se iluzijom. Riječ Balkan kao izraz za različite države spada u povijesni arhiv. Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Jugoslavija i Albanija, ali i Rumunjska i Bugarska - ne samo da imaju pravo biti vrednovane na osnovi vlastita političkog i privrednog napretka, već je upravo poštovanje prema svakoj od tih zemalja uvjet za uspješnu regionalnu suradnju. Zato se EU mora othrvati iskušenju da svoj angažman u regiji - u okviru Pakta stabilnosti- zloporabi i sve strpa u isti koš, zaključuje 'Frankfurter Rundschau'. (RDW) GLAS AMERIKE - VOA 27. XI. 2000. Pregled tiska Američki tisak o predsjedničkim izborima. Prilog Žorža Crmarića. Tko će, na koncu, sljedeće četiri godine iz Bijele kuće upravljati Sjedinjenim Državama - bit će odlučeno u sudbenim ustanovama, a alternativa tom rješenju jest - kako napominje većina komentatora u američkom tisku - priznanje dopredsjednika Gorea da je izgubio. Čak i kada su izgubljeni s minimalnom razlikom, izbori su izgubljeni, i došao je trenutak da dopredsjednik Gore to i prizna - smatra bivši senator Bob Dole, koji je iskusio izborni poraz na predsjedničkim izborima 1996. godine. U komentaru koji je objavio današnji 'New York Times', on napominje da se Ustav ne bavi 'tijesnim pobjedama', jer pobjednik može biti samo jedan, kao što i predsjednik može biti samo jedan'. Prema tumačenju senatora Dolea - otkako su izbori održani prije tri tjedna, dopredsjedniku je udovoljeno tako što su glasovi u prijepornoj Floridi ponovno strojno prebrojavani; zatim su ručno prebrojavani glasovi u onim okruzima koje je dopredsjednik tražio; a Vrhovni sud Floride je učinio još jedan korak dalje i produžio rok prebrojavanja glasova. Naglašavajući to - negdašnji čelnik republikanske većine u Senatu zaključuje - 'jedino što Gore nije dobio jest onoliko glasova koliko mu je bilo potrebno za pobjedu'. Ukoliko dopredsjednik ne prizna poraz, uslijedit će 'sudski cirkus neviđenih razmjera, televizijski spektakl pravničkog nadmudrivanja; neprekidno, 24 sata dnevno' - tvrdi senator Dole i dodaje: 'I na kraju svega toga, vjerojatno ćemo imati isti izborni rezultat koji imamo i danas, ali uz naciju koja će biti još više podijeljena, zbunjena i međusobno posvađana'. Drukčijeg je, međutim, mišljenja komentator 'New York Timesa' Bob Herbert. Odluku državne tajnice Floride Katherine Harris da proglasi konačne izborne rezultate on opisuje kao munjevitu akciju obustavljanja prebrojavanja kako u nastavku prebrojavanja dopredsjedniku Goreu ne bi pristizali novi glasovi. Komentator newyorškog lista se osvrće i na pozive koji se gospodinu Goreu upućuju da - za dobrobit zemlje - prihvati rezultate koje je objavila državna tajnica Floride, čime bi ujedno priznao i izborni poraz. Komentator Herbert tvrdi da takav korak ne bi bio 'državnički', nego 'gubitnički'. On naglašava da su republikanci otvoreno rekli da će poduzeti sve moguće mjere kako bi onemogućili ulazak Ala Gorea u Bijelu kuću. Među komentarima koje objavljuje današnji 'Washington Post' je i onaj u kojem Charles Krauthammer primjećuje da je broj glasova s kojima je guverner Bush pobijedio u Floridi - nešto više od 500 - manji čak i od brojidbeno pretpostavljenoga ruba pogrješke. Ustvari - smatra Krauthammer - pobjednika izbora nikada nećemo saznati, te je apsurdno govoriti i o 'volji naroda', jer njegovu volju nikada nećemo moći dokazati. Pri takvim okolnostima jedini sljedeći korak jest poštivanje zakona - zakona koji su važili na dan izbora, ne nekih novih i mijenjanih - piše komentator 'Washington Posta'. On prigovara izbornom stožeru dopredsjednika Gorea da se odlučio za pogrešnu strategiju kada je krenuo putem ponovnog brojanja glasova, pa novog prebrojavanja, zatim podizanja tužbi, pa sudskih obrana - a sve s ciljem prikupljanja onoliko glasova koliko je nužno za pobjedu. Drugi washingtonski list - 'Washington Times' - objavljuje komentar Suzanne Fields koja svima onima kojima je 'puna kapa' političkih niskih udaraca i naklapanja 'instant-analitičara' poručuje da posjete izložbu o povijesti američkih predsjednika. Ta će vam izložba obnoviti vjeru u predsjedničku instituciju - kaže komentatorica koja s nekim od najvećih predsjednika u američkoj povijesti uspoređuje guvernera Busha i dopredsjednika Gorea - naravno, na štetu zadnje dvojice, a posebno Ala Gorea. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 28. XI. 2000. Pregled tiska "'The Times' veliku pozornost posvećuje EU-u, odnosno skorom skupu na vrhu koji će biti održan u Nici početkom sljedećeg mjeseca. Taj će skup odrediti budućnost Unije budući da će biti stvorena odluka hoće li ona i dalje biti elitni klub ili će, u najradikalnijem zaokretu od svog osnutka, otvoriti vrata bivšim komunističkim zemljama, piše list. Objavljuje i razgovor s češkim predsjednikom Vaclavom Havelom koji upozorava da bi odgađanje proširenja Unije na zemlje istočne Europe išlo na ruku ksenofobima, šovinistima i nacionalistima, te da bi u konačnici moglo ugroziti stabilnost cijeloga područja. Prema procjeni lista, najnaprednije među kandidatima - Poljska, Češka, Madžarska i Slovenija - mogle bi u Uniji ući 2004. godine, dok se pridružba preostalih devetero službenih kandidata - među kojima nije Hrvatska, ali ni ostale zemlje sudionice nedavnog zagrebačkog summita - ne može očekivati prije 2006. godine. Očekivana poplava Slovenaca i Madžara već je počela znatnije oblikovati političku sliku na zapadu Europe, piše list i navodi da je Austriji, Njemačkoj i Belgiji vidljiv porast desničarskih stranaka koje su nesklone emigrantima. Gotovo svi britanski dnevni listovi velikog formata pišu i o krizi na jugu Srbije. 'The Times' navodi, pozivajući se na britanske diplomatske izvore pri NATO-u, da se u Savezu užurbano radi na pronalaženju prikladnih rješenja koja ne bi bitno narušavala vojni sporazum prema kojem se VJ i redarstvo povukla iz tampon zone uz samu granicu s Kosovom. Razmišlja se o uvođenju ophodnja u kojima bi sudjelovali vojnici KFOR-a i VJ, a vodeći ljudi NATO-a drže i da je važno da o stanju u kriznom području redovno izvješćuje jugoslavenskoga predsjednika Koštunicu, budući da nemaju povjerenja da će, kako kažu, on od jugoslavenskih časnika dobiti najbolji savjet, piše list i dodaje da su na Zapadu za sada zadovoljni umjerenim postupcima gospodina Koštunice". Program na srpskom jeziku Koliko je važno tko je novi predsjednik SAD? Već je narušen autoritet i Georgea Busha mlađeg i Ala Gorea. Nakon glasovanja i prebrojavanja, prvo strojnoga, a zatim i ručnog na nekim mjestima, o rezultatu američkih predsjedničkih izbora sada odlučuju sudovi. I dok svijet čeka tko će biti novi prvi stanar Bijele kuće, postavlja se pitanje - je li to uopće važno. Autoritet i Ala Gora i Georgea Buša mlađeg ozbiljno je narušen, a odnos snaga u Kongresu toliko je ujednačen da nijedna strana ne može reći da ima čvrsti mandat na vlasti. Imajući sve to u vidu, BBC-jev Matt Prodger traži odgovor na pitanje - koliko zaista vrijedi predsjednički položaj. "'Cirkus stiže u grad', kaže jedna pjesma. Stanovnicima Floride bi se moglo učiniti da se demokratski cirkus koji je stigao u njihovu državu, pretvorio u predstavu bez završnice. Izborni proces preselio se u sudnice, i svi se samo nadaju da će biti završen na vrijeme kako bi zemlja u predviđenom roku dobila novoga predsjednika. A tko god to bio, shvatit će da ulaskom u Bijelu kuću prava politička borba tek počinje. Zahvaljujući prilično uravnoteženom odnosu snaga u zastupničkom domu i u Senatu, gdje republikanci imaju tanke većine, mogući su veliki problemi za novu upravu. Pojedini analitičari ocjenjuju da će, zbog protuslovlja oko izbora, novi predsjednik biti slab, i da neće moći uspješno provesti svoju politiku u Kongresu spremnom na opstrukcije. Al Gore je imao velike planove za starije ljude kojima bi uveo besplatne lijekove, ali će sada skoro sigurno te planove morati zaboraviti. Vjerojatno će isto biti s planovima Georgea Busha mlađeg da smanji poreze. Gospodarski analitičar Ken Goldstein smatra da je snažna uprava posebno važna za gospodarstvo: = Svjedoci smo promjena u velikim kompanijama, postoji potreba za financijskim reformama u Evropi... Kakav je američki položaj u svemu tome? Postoji golema potreba za koherentnom politikom, ali kako doći do takve politike kada imate 'kompromisnog' predsjednika bez mandata i blokiran Kongres? Siguran sam da ćemo zbog toga u sljedeće 4 godine imati manji gospodarski rast. Drugi pak drže da je gospodarstvo u sigurnim rukama guvernera narodne banke Alana Greenspana i da je u tom pogledu sasvim nebitno tko je predsjednik. Ken Goldstein se ne slaže s time: = Greenspan ne donosi odluke u oblasti ekologije, on ne odlučuje o velikim kompanijama poput Microsofta, i hoće li će one biti podijeljene na više manjih ili ne, što će biti s internetom i drugim novim tehnologijama - to su sve odluke koje donosi Vlada. On možda jest jedan od troje najmoćnijih ljudi na svijetu, ali nije Superman. Ovi predsjednički izbori ukazali su na jedno veliko pitanje koje leži u samom srcu izbornog procesa - financiranje predizbornih kampanja. Na ovogodišnju je potrošeno tri milijarde dolara, od čega su veći dio dali bogati biznismeni i interesne skupine. Charles Louis je osnivač Središta za javni integritet iz Washingtona, koji već neko vrijeme traži reformu zakona o financiranju političkih stranaka: = 96 posto Amerikanaca političarima ne daje ni centa. 0,1 posto daje po tisuću dolara, a oni koji zaista financiraju političare i političke stranke su najmoćnije gospodarske snage u zemlji. Ako uspijete dobiti nominaciju svoje stranke, to znači da ste već uspjeli skupiti najmanje 30 milijuna dolara godinu dana prije izbora, a to opet znači da ste u dobrim odnosima s nekim ljudima od kojih ste dobili novac. I ako pozorno analizirate redovne predsjedničke govore o stanju nacije vidjet ćete obraća li se predsjednik u njima narodu ili svojim donatorima. Možete to zamisliti kao veliko božićno drvce ispod kojeg su darovi za određene skupine, a koje prilično lako možete povezati s time odakle je došao novac. Većina se velikih donatora kladi na oba konja, i to s manje-više podjednakim ulozima. Politički komentator Gore Vidal smatra da to ima iznimno negativan utjecaj na političare: = Imamo izbore, ali nemamo politiku. U ovoj zemlji postoji samo jedna politička stranka, stranka poslovne Amerike - 'Imovinska stranka', i ona ima dva desna krila. Jedno se zove Demokratsko krilo, drugo je Republikansko, jer u suštini isti ljudi financiraju i Gora i Busha. Charles Louis iz Središta za javni integritet ovako tumači motive donatora: = Glavni cilj moćnih interesnih skupina u Sjedinjenim Državama obično je da se ništa ne dogodi. One ne žele nikakve nove propise, ili nove poreze, one žele da stvari ostanu iste, i odgovara im ovakvo stanje u kojem obje strane imaju tijesan mandat. U takvim okolnostima narod neće jako tražiti promjene, a to njima odgovara. Oni koji imaju novac mogu lobirati kod predsjednika ili kongresmena. Charles Louis kaže da je 1968. u Washingtonu bilo 62 lobista, a da ih danas ima 20 000. Zadaća im je sprječavati usvajanje mjera koje ne odgovaraju njihovim poslodavcima. Louis izdvaja jedan takav slučaj: = Možda je najpoznatiji primjer onaj Clintonov pokušaj reforme sustava zdravstvene zaštite iz 1994. kada je 80 posto Amerikanaca poduprlo ideju da 40 milijuna ljudi, koji do tada nisu imali zdravstveno osiguranje, dobije takvo osiguranje. Onda su osiguravajuća društva i manja poduzeća, koja su strahovala da će ona morati platiti ta osiguranja, uložili između 50 i 100 milijuna dolara na televizijske reklame i druge poteze i na kraju ubili plan, koji zbog toga nije ni stigao pred Kongres. Te su snage suviše jake. Jedno od područja u kojima Ustav predsjedniku daje veliku ulogu jest vanjska politika, jer je on i prvi diplomat svoje zemlje i vrhovni zapovjednik njezinih oružanih snaga. Gore Vidal kaže da se Richard Nickson tu posebno dobro snalazio: = Richard Nickson, mudar, ali i čudan čovjek, rekao je da Sjedinjenim Državama ne treba predsjednik za domaća pitanja jer tu stvari idu same od sebe. Zemlji treba predsjednik za vanjsku politiku, i tu su ga svi pogrešno shvatili. Mislili su da on ne voli narod i da ne želi ništa imati s njim, a on je samo bio realan. On je u suštini rekao: veliki poslovi upravljaju Sjedinjenim Državama i predsjednik tu nije relevantan. Tijekom ovogodišnje predizborne kampanje o vanjskoj politici se nije mnogo govorilo, ali jest dovoljno da bi se uočile neke razlike između dvojice glavnih kandidata. Robert Mac Gahan iz Instituta za američke studije o tome kaže: = Postoje razlike. Gore je toliko dugo zauzimao proizraelski stav da će mu biti vrlo teško da na Bliskom istoku uvjeri još nekoga osim Izraelaca da je iskreni posrednik, što je Clinton za sebe tvrdio. Bush bi tu imao nešto više vjerodostojnosti i mislim da bi bio prihvatljiviji. Što se Rusije tiče, goleme svote Međunarodnog monetarnog fonda nestale su bez traga a Rusija je u ovom trenutku vrlo nestabilna država. Bush bi mogao doprinijeti da američka politika ponovo zauzme jedan razumniji pristup, obraćajući više pozornosti na vlastite nacionalne probitke a ne na neke romantične vizije reformiranja Rusije, kako bi ona više izgledala kao Sjedinjene Države što je, po mom mišljenju, na kraći rok nemoguće ostvariti. Vanjska politika je već dugo jedna vrsta utočišta za predsjednike koji kod kuće nisu u stanju učiniti mnogo toga. Bill Clinton se, kada mu je propao plan za reformu zdravstva, okrenuo Sjevernoj Irskoj i Bliskom istoku, pokušavajući ući u povijest kao veliki mirotvorac, ako već ne može kao uspješan predsjednik. Ipak, najveću osudu instituciji predsjednika predstavlja činjenica da više od polovice izbornoga tijela u Americi odbilo glasovati, dok su oni koji su glasovali sada podijeljeni više nego ikada ranije. Kada se završe svi sudski postupci, i tko god da na kraju uđe u Bijelu kuću, čekat će ga pitanje na koje nije lako naći odgovor - je li sve ovo bilo vrijedno toga? (BBC) AUSTRIJA DIE PRESSE 29. XI. 2000. Mi stari Jugoslaveni "Dvije jugoslavenske diktature već su potonule u moru krvi: ona koja je počela kao srpsko-hrvatsko-slovenska federacija i svršila kao beogradska kraljevska tiranija i ona Titova sazdana od ruševina svjetskoga rata koju ni Miloševićevi tenkovi ni četnički teroristi nisu mogli zadržati ona okupu. No čini se da Zapadu još uvijek nije dosta: na velikom uzbuđenju europskih šefova država i vlada u Zagrebu, države raspadnute Jugoslavije plus Albanija prisiljene su na stvaranje zone slobodne trgovine. Svima - osim Slovenije koja je već dalje - istodobno je podaren plemićki naslov 'potencijalnog kandidata za pristup u EU'. Financijsku pomoć od ukupno 4,65 milijarda eura tim će zemljama Europska unija dati na raspolaganje do 2006. - uključujući Srbiju koja je već ubrala 200 milijuna trenutačne pomoći. Sve se to odigravalo pod naslovom 'konferencija o zapadnom Balkanu', jer se Zapad od raspada desetljećima tetošene i unaprjeđivane jugoslavenske tamnice naroda do danas teško odlučuje pronaći barem ime za zbrku naroda i jezika južno od Drave. Slovenija je još pripadala carstvu Karla Velikog, Hrvatska je stoljećima bila orijentirana na latinsku kulturu i prema Austriji, Madžarskoj i Italiji. Svi čimbenici koji obilježavaju narod - kultura, povijest, vjera, zemljopis - te dvije države odvajaju od Balkana. Činjenica da Hrvatska sada, još prije nego što su zarasle rane srpskog istrebljivačkog i uništavajućeg rata, treba opet biti u istom čamcu sa Srbijom, poniženje je bez usporedbe. No u Zagrebu je bio ponižen i predsjednik Crne Gore Đukanović. Kad je u Beogradu još vladao Milošević, Zapad ga je podupirao u njegovim planovima odvajanja. U Zagrebu je Crnogorac bio silom uguran u jugoslavensko izaslanstvo. Ipak je smio sjediti pored predsjednika Koštunice. Tamo je iza jugoslavenske zastavice nezbunjeno najavio da će u Crnoj Gori u proljeće biti održan referendum o odvajanju od Beograda. Potporu Zapada za to - isto kao Kosovari koje je u Zagrebu predstavljao namjesnik UN-a Kouchner - može otpisati. Zapad nema interesa za daljnje cjepkanje Balkana. Crnogorci i Albanci moraju biti kuš. To je francuski predsjednik Chirac, čiji je senzibilitet za osjećaje tuđih naroda vrlo dobro poznat od sankcija prema Austriji, u Zagrebu posve jasno dao do znanja kad je ustrajao na priznavanju postojećih granica. Nikoga to ne smije iznenaditi, jer je Zapad Slovence i Hrvate ostavio na cjedilu još 1990./1991. kad su težili za slobodom i demokracijom i zbog toga morali krvariti. Zašto sada ne bi ostavio na cjedilu i Crnu Goru i desetljećima tlačene kosovske Albance? A budući da se nitko uistinu ne zanima za povijesne, kulturne ili etničke stvarnosti, sada se narode toga prostora prisiljava na povratak u ista kola: zona slobodne trgovine, regionalna suradnja, 'dobrosusjedska politika', priznavanje postojećih granica, zajednička financijska pomoć, zajednički status 'potencijalnih kandidata za pristup u EU' - sve to prekrasno odgovara sanjama Zapada, ali ne i stvarnosti u jugoistočnoj Europi. Narode koji teže razdvajanju, Zapad opet na silu gura u isti tor s Jugoslavijom" - piše Stephan Baier, dugogodišnji europski dopisnik lista 'Die Tagespost' i autor više knjiga o proširenju na Istok. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 28. XI. 2000. Zapad obećava pomoć Balkanu "Susret na vrhu između Europske unije i balkanskih država u Zagrebu pratile su vrlo napete prilike. Među zidovima hotela 'Interkontinental' u kojemu se uz zaštitu šest i pol tisuća redarstvenika i vojnika održao petosatni susret uglednih predstavnika više od dvadesetak europskih zemalja, poglavari država koje su nekada činile Titovu SFRJ, pokazali su očitu nevjericu jedan prema drugom i svi zajedno prema Albaniji. U Zagrebu su se predstavnici EU-a, međunarodnih organizacija i pojedinih zemalja uvijek iznova bavili temom potpore još uvijek krhkoj demokraciji u SRJ-u i obnovom njezine industrijske infrastrukture. Zato možemo razumjeti vrlo osjećajne riječi vođa Makedonije, Hrvatske i drugih balkanskih zemalja, koje su podsjećale na do sada neostvarene planove za pružanje pomoći njihovim gospodarstvima i potrebu većih financijskih injekcija u regionalne gospodarske ustroje u cjelini. Zapadnoeuropski stručnjaci drže da upravo Srbija - zbog svoje veličine i povoljnog zemljopisnog položaja - ima najbolje uvjete iskoristi pomoć EU-a. Već sljedećih tjedana, Srbija će dobiti dvjesta milijuna eura kako bi se pripremila za zimu i kupila potrebne lijekove. Deseti dio tog iznosa mora se potrošiti za uklanjanje ostataka dunavskog mosta nedaleko od Novog Sada koji je prije godinu dana srušilo NATO-ovo zrakoplovstvo. Čelnici EU-a obećali su balkanskim zemljama da će im otvoriti tržišta EU-a. Ukinut će se dobar dio carina za industrijske proizvode, a manja će se ograničenja zadržati samo u tekstilnoj industriji, u preradi ribe i u vinarstvu. U sljedećih se pet godina planira uspostava slobodne trgovinske zone između zemalja u zapadnom dijelu balkanskog poluotoka, tj. država koje su nastale na području bivše SFRJ. Ljubomoru i nepovjerenje koji su prevladavali u Zagrebu, pojačavale su izjave nekih sudionika summita koje su se iznosile u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Tako je hrvatski predsjednik Stipe Mesić vrlo strogo predložio Vojislavu Koštunici da uskoro nađe pogodan trenutak da se uime Srbije ispriča za moralnu i materijalnu štetu nanesenu Hrvatima 90-ih. Koštunica je odmah odgovorio da će to učiniti kada iz Zagreba čuje ispriku za protusrpske postupke ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata. Što se tiče crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, on je i uoči ovog susreta, u Pragu, gdje se sastao s češkim predsjednikom Vaclavom Havelom, potvrdio svoju nakanu da putem republičkog referenduma u prvoj polovici sljedeće godine do kraja oslabi državno-pravne veze sa Srbijom i nije dvojio da tu zamisao još jednom opetuje na susretu na vrhu u Zagrebu. No premda je Đukanović dobio naslonjač koji je tražio na summitu balkanskih vođa s predstavnicima EU-a, poziv za susret nije dobio izravno, već preko savezne prijestolnice, tj. Beograda", izvješćuje Aleksandr Kuranov. IZVESTIJA 28. XI. 2000. Koštunica mijenja ton "'Medeni mjesec' između Zapada i jugoslavenskog predsjednika Vojislava Koštunice, kako se čini, ide svome kraju. U tome nema ništa neobično. Neobično je zapravo nešto drugo - to što je 'medeni mjesec' toliko potrajao. Nepomirljiva proturječja između Zapada i Beograda u pristupu kosovskim prilikama, prije ili kasnije morala su se pokazati. I eto, dogodilo se. Prvi put je novi jugoslavenski predsjednik progovorio s NATO-om na jeziku ucjene. On je zatražio da se 'zaustavi terorizam' albanskih postrojba koje imaju baze na Kosovu i stalno upadaju na susjedna srpska područja. Ako mirovne snage ne mogu (ili ne žele) uvesti reda, Koštunica prijeti da će poslati postrojbe u 'razvojačenu zonu' koja ide duž upravne granice između Kosova i Srbije u užem smislu riječi. Prema prošlogodišnjim sporazumima između NATO-a i Jugoslavije, srpske vojne postrojbe nemaju pravo djelovati unutar 'razvojačene zone'. Tu mogu ući samo redarstvenici s 'lakim priručnim oružjem'. No protiv albanskih postrojba koje upadaju iz Kosova, a arsenal im nije ograničen samo na 'priručno oružje', redarstvenici su nemoćni. Četvorica su redarstvenika ubijeni prošlog tjedna. Upravo je taj izgred, koji je u Srbiji izazvao uznemirenost, i prelio čašu Koštuničina strpljenja. Dakako, nitko se na Zapadu ne plaši prijetnja iz Beograda. Ako se Slobodan Milošević nije odlučio za izravan sukob s NATO-ovim kopnenim snagama, onda to pogotovo neće učiniti 'demokrat i pacifist' Koštunica. Srbi danas nemaju ni snage, ni mogućnosti - a što je najvažnije ni volje - ratovati sa Sjevernoatlantskim savezom. Ni za čitavo Kosovo ni za 'razvojačenu zonu' oko njega. Tako da Koštuničine riječi nisu nikakva ucjena. To je prije verbalna 'šok-terapija', očajnički pokušaj da se utječe na čelnike zemalja NATO-a. Da ih izvijesti da prilike na Kosovu nisu normalne i da albanski ekstremisti, bez obzira na nazočnost mirovnih snaga, rade u pokrajini što hoće. Nije tajna da je separatistička Vojska za oslobođenje Preševa, Medveđe i Bujanovca (triju mjesta na jugu Srbije, gdje uglavnom žive Albanci) podružnica glasovite Oslobodilačke vojske Kosova. Ona je službeno raspuštena, no u stvari i dalje djeluje, jer je sačuvala i ustroj i oružje i ambiciozne ciljeve - oslobođenje svih 'okupiranih albanskih područja'. Preševo, Medveđa i Bujanovac najbliži je, ali nipošto ne jedini cilj. Prije ili kasnije, doći će red na područja u Makedoniji i Crnoj Gori na kojima žive Albanci", piše Maksim Jusin. SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 28. XI. 2000. EU pomaže Balkanu "Neredi na Balkanu uvijek su imali europsku pozadinu, no ne i europsko rješenje. Opsežna uključenost SAD-a i NATO-a zaustavila je najozbiljniji balkanski sukob, onaj u Bosni, prije pet godina i nametnule mir. Prije godinu i pol, isti je transatlantski savez pripomogao zaustaviti pokolj na Kosovu. Ključ za dugoročnu stabilnost na Balkanu jest politička promjena, ne vojna intervencija. Ta se promjena već odvija, kao što to dokazuju novi vođe Hrvatske i Srbije. A EU sada balkanskim zemljama nudi 'sporazume za stabilizaciju i udruživanje'. Ti će sporazumi pružiti pomoć za razvoj kao i obećanje bliže integracije s Europom. EU na Balkanu ulaže 4 milijarde dolara tijekom sljedećih šest godina. Sporazumi zahtijevaju i temeljne gospodarske i političke reforme, koje za cilj imaju ukorijeniti demokratske sustave vlada. Suradnja s međunarodnim tijelima kao što je sud za ratne zločine također je preduvjet. Makedonija je već potpisala sporazum, dok Hrvatska pregovara o potpisivanju istog. Pretpostavlja se da bi se i Srbija, koja se sada preusmjerila prema reformama, također mogla pridružiti istom vlaku. Još uvijek razdijeljena Bosna ili Albanija, u potpunosti osiromašena i prožeta korupcijom, na to će čekati dulje. Bosna je mnogo postigla, no njezini ponovno izgrađeni gradovi prikrivaju još uvijek nazočnu nacionalističku politiku i duboko ukorijenjene navike podmićivanja i korupcije. Budućnost Kosova i dalje je upitna, a vojni sukobi između Albanaca i Srba još uvijek izbijaju. Unutar onoga što je preostalo od Jugoslavije, sićušna republika Crna Gora vjerojatno će, izgleda, ustrajati u svojim nastojanjima da dobije veću neovisnost od Srbije. U Srbiji, Slobodan Milošević se drži onoga što je preostalo od njegove političke moći, kroz vodeći položaj njegove stranke. Novo prihvaćanje Balkana od strane Europe moglo bi ublažiti sve ove negativnosti, dajući jaki poticaj za reformu. Primjenjujući svoj plan, EU mora raditi s međunarodnim paktom za stabilnost koji je napravljen prema Daytonskom mirovnom planu, (...) i ne smije ga smatrati suparničkim projektom. Svi postojeći potencijalni sudionici trebaju sudjelovati u ovome, a uključenost SAD-a kao mirotvorca i sudionika još je uvijek itekako potrebna. Veća je uloga Europe, međutim, dobrodošla', stoji u uvodniku lista. THE NEW YORK TIMES 28. XI. 2000. Sapunica realnosti koja zabavlja svijet "Uđite u prosječni dom bilo gdje u Europi i vjerojatno ćete vidjeti kako se na televiziji prikazuje američka sapunica. Sada, u dnevnim sobama od Caithness-a do Kosova, Europljani gledaju novu američku sapunicu. Nakon 'Dallasa' i 'Dinastije' sada imamo... 'Demokraciju'. Glumci su poznati. Opet imamo moćne žene, jakih i pristranih srca, koje nose jastučiće na ramenima(...)- državna tajnica Floride, Katherine Harris je dostojna nasljednica Krystle Carrington. Tu su i sjedokosi čelnici dinastija, koji promiču interese svojih kuća uz senatorsko umijeće, kao da ni manje ni više nego provode u djelo želju koje su im George Washington i ostali osnivači države osobno prišapnuli u uho: James Baker. Warren Christopher. Kako bi se s nekim mogli poistovjetiti i obični gledatelji, tu je i sasvim obična osoba, koju ovdje igra Theresa LePore, izumiteljica posebnih glasačkih listića koji se koriste u West Palm Beachu (koji je i sam očita lokacija za tipičnu sapunicu). A sapunica nije sapunica bez odvjetnika - koji su uvijek bili među najbolje plaćenim glumcima u Americi. Znači li ovo da SAD od sebe pravi predmet ismijavanja? Apsolutno ne. Istina, moj prijatelj iz Farncuske poslao mi je e-mail u kojem me pita treba li Europa poslati promatrače da nadgledaju izborni proces, kao što su to Amerikanci činili od Kosova do Kazahstana. Istina, mi Europljani ne možemo se načuditi pravu pojedinačnih okruga da sami odluče o vlastitim izbornim procedurama. No osnovna poruka je pozitivna: svaki je glas zaista važan. I, svidjelo se to vama ili ne, sapunica je vjerojatno najbolji način da se ova poruka prenese najvećem mogućem broju gledatelja. Npr., veoma ozbiljan primjer: 1970-tih godina američka mini-serija 'Holokaust' otvorila je oči novoga naraštaja i šire publike u Zapadnoj Njemačkoj glede užasa holokausta. Unatoč brižnom i idealističnom radu njemačkih povjesničara i pedagoga, američka sapunica je bila ta koja je uspjela napraviti pravu stvar. Ako budemo imali sreće, 'Demokracija' će također imati pozitivnog učinka. Ipak, jedan aspekt ove sapunice pomalo brine. To je uloga televizije same u drami koju televizija prenosi svijetu. Nevjerojatno je da je Al Gore u početku priznao svoj poraz i pobjedu Georgea W. Busha u rano jutro 8. studenog nakon što je Fox TV, nakon koje su isto učinile i druge televizijske postaje, objavila da je Bush, kao rezultat glasovanja na Floridi, slijedeći predsjednik SAD-a. Tako se tvrdi na televiziji, to je onda zasigurno istina. Tko je Gore, tek dopredsjednik SAD-a, da protuslovi televiziji? I to unatoč činjenici da je par sati ranije ista TV postaja njega proglasila pobjednikom na Floridi. Izvanredna moć televizije nije osobitost tek Amerike. To je tek jedan dobar primjer univerzalne istine o modernoj politici koja je neprestano ponavljala nacionalističke laži i režimsku propagandu. (...) Zatim, ključni trenutci srbijanske revolucije s ciljem zbacivanja Miloševića također su se događali na televiziji. Prvo je ulazak u beogradski parlament prikazan preko satelita na CNN-u, BBC-u Sky-u, a zatim na trošnim polu-neovisnim provincijskim postajama u samoj Srbiji. Nakon toga se odvijalo provaljivanje u stožer državne televizije, koja je znakovito nazvana TV Bastille, a zatim se na toj istoj TV postaji pojavio i novi predsjednik, Vojislav Koštunica. To su bili trenutci koji su svima pokazali kako je gotovo, iako su tradicionalna tijela vlasti još uvijek formalno ( a i praktično) bila u rukama Miloševića. (...) Tako u naše vrijeme imamo telediktaturu, telerevoluciju i teledemokraciju. U savkom slučaju, televizija se nalazi blizu srca moći. U svim naprednim industrijskim demokracijama, najvažniji elementi u izbornoj kampanji su televizijska izvješća i rasprave koje se prenose na televiziji. U školskim udžbenicima djeca bi trebala učiti kako se do tradicionalne tri branše moći- izvršne, zakonodavne i pravne sada nalazi i četvrta: televizija. Pa ipak, postoji granica do koje ljudi uopće mogu naučiti nešto iz udžbenika. Do ljudi najviše dopire ipak televizija. Tako nakon 'Demokracije' trebamo još jednu sapunicu koja će nam pokazati ono što zaista čini televiziju(...). 'Televizija' bi mogla biti najveća i najpoučnija sapunica od svih. No nju nam televizija nikada neće prikazati", piše Timothy Garton Ash. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 28. XI. 2000. Povratak Jugoslavije u OESS "U bečkom Hofburgu u ponedjeljak je počeo osmi ministarski susret 55 zemalja članica Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS). On označava formalni povratak Jugoslavije u OESS nakon promjene vlasti u Beogradu. Novi predsjednik Koštunica potpisao je u Beču tri dokumenta koji obilježavaju OESS: Sporazum iz Helsinkija (1975.), Povelju iz Pariza (1990.) i Povelju o europskoj sigurnosti (Istanbul, 1999.). Koštunica je podsjetio da je Jugoslavija bila jedan od utemeljitelja OESS-a. Vrijeme ratova na Balkanu, kad je OESS suspendirao članstvo Jugoslavije, Koštunica je sažeo suho ali bez cinizma: 'Mora da smo tada počinili mnogo pogrješaka'. U svakom slučaju međunarodna se zajednica pokazala nevoljkom i nesposobnom nepristrano promatrati razvitak u Jugoslaviji. Osam godina izolacije i samoizolacije prema Koštunici su bile duge i zastrašujuće no njegova će zemlja to brzo nadoknaditi. Ustrajao je na nepromjenljivosti granica na Balkanu. Po Koštunici se na Kosovu razvio klasični terorizam, usporediv s onima iz šezdesetih i sedamdesetih godina u zapadnoeuropskim zemljama. Da su se albanski teroristi ugnijezdili na jugu Srbije. Pokušavali su iznuditi političko rješenje koje u narodu nema većinu. Međunarodna mirovna postrojba na Kosovu i UN-ova prijelazna uprava da su zakazale. Sukob na Kosovu mogao bi zapaliti cijelu regiju i on očekuje pomoć OESS-a kako bi spriječio najgore. Želi izravan dijalog s kosovskim Albancima a ne posredovanje OESS-a. Koštunica je priopćio da izravno iz Beča zbog tih problema putuje na jug svoje zemlje. Stoga nema vremena razgovarati s američkom ministricom vanjskih poslova Albright, koja je u ponedjeljak također sudjelovala na ministarskom susretu OESS-a. Madeleine Albright čestitala je u svojem govoru srpskom narodu što Koštunicu može zvati svojim predsjednikom. Iako su zemlje članice potvrdile načela OESS-a u Istanbulu prije kraja godine, mnogi su sukobi ostali neriješeni. M. Albright obratila se Rusiji s konkretnim zahtjevima: Moskva mora ispuniti svoja obećanja da će OESS-u dopustiti humanitarnu i političko posredničku djelatnost u Čečeniji, brže povući oružje i vojnu opremu iz Moldavije i Gruzije i pridržavati se tako zvanih bočnih odredaba sporazuma o naoružanju u Europi. Ruski ministar vanjskih poslova Ivanov kritizirao je za njega negativnu tendenciju pretvaranja OESS-a u organizaciju za ljudska prav koja osim toga svoju pozornost usmjerava samo na Istok. Da organizaciji nedostaje produbljeno razumijevanje za teškoće tih zemalja. Ne smije se dogoditi da se promatra samo jedna skupina država a druga ih samo nadgleda. Ivanov je branio najnovije izbore u Bjelorusiji i osudio odbijanje mjerodavnih ureda OESS-a da ih podupre odašiljanjem skupine promatrača. Nadalje bi se OESS u prosudbi Rusije morao baviti desno ekstremističkim ili neonacističkim tendencijama. Na rubu konferencije moglo se čuti da se Rusija u posljednje vrijeme ne ponaša baš kooperativno. Rusi su navodno predočili mnogo nacrta tekstova koji drugim, zapadnim zemljama izgledaju kao manevar skretanja. Sporo povlačenje ruskih oružanih snaga moglo bi odavati staro, OESS-u neprilagođeno mišljenje po kojemu je utjecaj u nekoj regiji povezan s nazočnošću postrojba. Prema ruskim inicijativama OESS bi morao djelovati u španjolskoj Baskiji i Sjevernoj Irskoj. Prema nepotvrđenim izvješćima, probleme stvara i odlomak u zaključnom dokumentu koji se bavi zaštitom djece od oružanih sukoba. Zemlje OESS-a trebaju se obvezati da će novačenje djece i mladeži ispod 15 godina progoniti kao ratni zločin. Zaključci OESS- a donose samo konsenzusom. U Beču okupljena izaslanstva usvojit će dokument koji će proizvodnju i trgovinu ručnog vatrenog i lakog oružja podvrgnuti režimu nadzora. Obuhvaća oružje sve do teških strojnica, nosivih protutenkovskih ili protuzračnih raketa i topova. Prema prosudbama UN-a, širom svijeta u tu kategoriju pripada najmanje 500 milijuna komada oružja. Sporazum predviđa mjere za borbu protiv ilegalne trgovine, ubrzavanje nadgledanja arsenala i uništavanja oružja poslije nekog sukoba. Bit je planirana razmjena informacija o proizvodnji, uvozu i izvozu. Zahvaljujući oznakama, u buduće bi se mogao pratiti put svakog pojedinog komada oružja" - izvješćuje novinar lista B. A. FRANCUSKA LE COURRIER INTERNATIONAL 23. XI. 2000. Kada će se pojaviti novi Kissinger? "Koliko god bio velik unutarnji poremećaj uzrokovan američkim predsjedničkim izborima, pravi problemi pred kojima će se odmah naći budući čelnici ponajprije su međunarodne naravi. Nije pretjerano reći da je politički genij Billa Clintona kroz čitavo razdoblje njegova osmogodišnjeg mandata išao ruku pod ruku s hinjenom ravnodušnošću prema međunarodnim problemima. No ako je imao političke mogućnosti i ako je prosudio da se obveza ne da izbjeći, Bill Clinton je pokazao dosljednost i odlučnost: tako je stalno spašavao predsjedničku dužnost Borisa Jeljcina u Rusiji, pratio izraelsko-palestinski mirovni proces, održavao otvorene odnose s Pekingom, pošto je ipak dvije godine izgubio u otezanju, podupirao učvršćenje demokracije u Meksiku i u protekcionistički raspoloženom Kongresu odlučno branio otvaranje američkog unutarnjeg tržišta i rušenje nekih carinskih zapreka. No Clinton je često vanjsku politiku promatrao tek kao neobičan nastavak unutarnje politike, pa stoga i kao potpuno sporedan i taktički čimbenik svog predsjednikovanja. Tako smo imali nedosljednu i gdjekada pogibeljnu politiku. (...) Što napokon reći o 'double containmentu' koji je uvela Madeleine Albright prema Rusiji - premda demokratskoj - i prema Europskoj uniji, čiji se planovi o vojnoj integraciji stalno osuđuju, koristeći frustracije i nestrpljenje Srednje Europe i turske vojske? Obnova orijaškog, bezvoljnog i loše zamišljenog NATO-a, još uvijek je jedna od najprjepornijih ostavština Billa Clintona koji je to odgovorniji što ne vjeruje ni riječi od onoga za što su ga zadužili da čini. Napokon, Clinton je naslijedio problem neposlušnosti vojnih zapovjednika prema političkoj vlasti koji je sve veći: drzovitost jednog Wesleyja Clarca na Kosovu koja je sa zakašnjenjem sankcionirana, jednaka je napadima histerije zapovjednika ekspedicijskog korpusa u Vijetnamu od 1964. do 1974. Na koncu će se doznati tko je, poznavajući stvar, naložio bombardiranje kineskog veleposlanstva u Beogradu. I zašto. Jer, jasno je da nalog nije došao od predsjednika Sjedinjenih Država i da neke snage, u Washingtonu, kao i u Tokiju i u Taipeiju, nisu htjele da kineski premijer Zhu Rongji uspije u gospodarskoj obnovi i uvede Kinu u Svjetsku trgovačku organizaciju (WTO). Unatoč tom, u cjelini ne baš zadovoljavajućem rezultatu, Clinton odlazi gotovo kao slavodobitni pobjednik, odlučivši se za zadnju porugu koja se može shvatiti dvojako: njegov posjet Hanoju i Saigonu može se promatrati kao glas srca jednog šezdesetosmaša koji napokon želi posvjedočiti svoju sklonost prema narodu koji se u velikoj većini borio protiv imperijalističke i konzervativne Amerike, kao što se može promatrati u sklopu protukineske strategije 'containmenta', koju je nadahnula američka i japanska desnica koja od Vijetnama želi načiniti područnu silu koja će uz pomoć Indije, Japana i Tajvana obuzdavati politiku Pekinga. Takva se potpora uskoro više neće priznavati. Americi će trebati jasnije i odvažnije odluke: morat će računati s pravom političkom i gospodarskom vezom s Latinskom Amerikom, kako bi pobijedila izazov Venezuelca Chaveza, pogibeljnijeg od Castra koji je na zalazu; prihvatiti pravi dugoročni dijalog s kineskom silom koja će biti sve manje komunistička i sve manje neprijateljski raspoložena prema Tajvanu; dati priliku europskoj obrani, kako bi se racionalno rabila vojna moć zemlje, a saveznici preko Atlantika prihvatili proturaketni štit koji neće biti potpuno na njihovu štetu; izgraditi na Bliskom istoku pravu protuintegrističku koaliciju koja će riješiti različite saudijske ucjene i omogućiti Iranu, Iraku i Siriji da se vrate na pravo mjesto. To je izbor protuimperijalističkog realizma. Bio je to svojedobno izbor Nixona i Kissingera. Besmisao je na prvi pogled u tome što mu se moramo vratiti nakon osam godina šezdesetosmaškog predsjednikovanja koje je više lutalo nego što se općenito misli", piše Alexandre Adler u stalnoj rubrici 'Bilješke'. LIBERATION 28. XI. 2000. Par na rubu živčanog sloma "Već nekoliko dana, njemački diplomati i novine otvaraju brzometnu paljbu po francuskom predsjedanju Unijom. 'Predsjedanje koje je bilo više francusko, nego predsjedateljsko', 'loše pripremljene sjednice', žale se u Berlinu uoči susreta na vrhu u Nici na kojemu bi se trebale reformirati europske ustanove. 'Die Zeit' bio je jedan među prvima koji je potegnuo mač iz korica, objavivši fotografiju ministra za europska pitanja Pierrea Moscovicija s natpisom 'Ponosit čovjek': sa svojim ugodnim glasom, bio bi bolji za vođenje noćnih radijskih emisija, rugao se tjednik. Napis se s istim žarom okomio kako na 'doista umjereni jakobinizam' Lionela Jospina, tako i na Jacquesa Chiraca, 'Europljanina koji razmišlja nacionalno'. Zatim su se sva velika njemačka glasila počela svađati oko plijena. Tako za 'Spiegel' Francuska ima dara 'zagovarati slogu tako što ne da drugima da govore' o problemima. Primjerice, kada je riječ o proširenju tema o kojima se glasuje kvalificiranom većinom (umjesto jednoglasnog odlučivanja), predsjedateljstvo je dotaknulo samo sporedna pitanja, kao što su ružičasta ili modra boja europskih obrazaca, prigovara 'Spiegel'. Ono što francuski diplomati nazivaju 'kampanjom u tisku', temelji se na stvarnoj razdražljivosti njihovih njemačkih kolega. Jedna od privih pripremnih sjednica za Nicu koja se održala u srpnju u Bruxellesu, toliko ih je rasrdila ('Više od pola sata čekali smo prijevod na njemački, 'Samo smo razmijenili poznata stajališta, a predsjedateljstvo nije dalo nijedan novi prijedlog') da je ministar Joschka Fischer bojkotirao dvije sljedeće sjednice i na njih poslao svoju desnu ruku, državnog tajnika Guentera Pleugera. Pariz je za osvetu 'dužnosnika' Pleugera dočekao s prijezirom, a Moscovici ga je u listopadu primio u Parizu u audijenciju koja je trajala 45 minuta, za koju su u Berlinu rekli da je bila 'tako loše pripremljena da nije imala nikakve svhre'. Sam kancelar Schroeder toliko je siguran u francusko predsjedateljstvo da se ovih dana sastaje sa svim glavnim šefovima država i vlada Unije, kao da paralelno vodi svoje vlastito predsjedateljstvo. 'Francuzi i Nijemci već se nekoliko mjeseci međusobno dovode do očaja', zaključuje promatrač u njemačkoj vladi. Od velikog federalističkog govora Joschke Fischera do dužnosti načelnika glavnog stožera za europsku obranu koju je jedan Nijemac ugrabio Francuzu ispred nosa, popis zadjevica je dojmljiv: gomilanje njemačkog nuklearnog otpada u Den Haagu, različita stajališta o diplomatskom priznavanju Sjeverne Koreje, kriza kravljeg ludila, zahtjev za novom revizijom europskih ugovora do 2004., za koji se činilo da će ugroziti francusko predsjedanje. No problem broj jedan i dalje je želja Njemačke da bude priznata kao velika zemlja EU-a: s 82 milijuna stanovnika, ne želi biti izjednačena s Francuskom koja ima 59 milijuna. 'Tražimo samo da se simbolično povede računa, a ne da se bitno mijenja odnos snaga', zauzima se Berlin koji kaže kako je 'otvoren' za različite mogućnosti. Čini se da čak i simboličan pad od tri glasa pričinja Francuzima užasnu bol. 'Jednostavno, od XVIII. stoljeća Francuzi imaju dojam da gube utjecaj', komentiraju u njemačkoj vladi. Svjestan problema, Schroeder nije htio odveć pokrenuti svoju javnost oko tog pitanja ni davati mu previše nade. Unatoč nespretnostima koje su se nagomilale zadnjih mjeseci, dvije su zemlje i dalje svjesne svoje uloge 'pokretača Europe'. O mnogim su pitanjima koja su na dnevnom redu u Nici - 'pojačana suradnja' između osam država članica i smanjenje broja povjerenika - gotovo izjednačile stajališta. 'Bogu hvala, tu je i euro' koji će Pariz i Berlin prisiliti da uvuku pandže, kako neuspjeh u Nici ne bi sankcionirao novi pad europske valute, uzdišu u kancelariji. Za tako dobar stari 'par' kao što je francusko-njemački, ovo obećanje o pomirbi čini se ipak prisilno", piše Lorraine Millot.