DNEVNI PREGLED BR. 222. 20. STUDENOGA 2000.

BRITANSKI RADIO - BBC 18. XI. 2000, Pregled tiska Njemačka, Francuska, Velika Britanija, tri najveće zemlje članice Europske unije, osigurat će više od polovice od 60 tisuća planiranih europskih snaga za djelovanje u kriznim stanjima koje će početi s radom u 2003. godine, piše 'The Financial Times'. Očekuje se da će ministri obrane zemalja članica Unije na svom sastanku u ponedjeljak u Bruxellesu obećati ukupno oko 120 tisuća vojnika i vojnoga osoblja. Kada će europske intervencijske snage postati istinski stvarnost ovisi o tome koliko će Unija biti u stanju poboljšati svoju tehničku opremljenost. Prošlogodišnji rat na Kosovu iznio je u ovo doba visoke tehnologije na vidjelo tehnološko zaostajanje i neopremljenost europskih vojska. Europi su potrebna tehnološki savršenija oružja i oprema na moru, kopnu i u zraku, prenosi list riječi jednog neimenovanog dužnosnika unije. Nazočnost generala NATO-a u bruxelleskom sjedištu Europske unije, koji su tamo došli kako bi pomogli pri finalizaciji planova i ustanovljavanju zajedničkih europskih intervencijskih snaga, nemalo je uznemirila tamošnje eurokrate, nastavlja na istu temu 'The Financial Times'. Ono što eurokrate najviše brine jest to da NATO na mala vrata kroz nove zajedničke europske obrambene snage uvodi u europske ustanove kulturu tajnovitosti. Strah im je samo povećala činjenica da je povjerenik Europske unije za zajedničku vanjsku i obrambenu politiku Javier Solana nema tome dugo i sam glavni tajnik NATO, početkom ove godine, uveo propisnik po kojem je ograničen pristup dokumentima koji se odnose na sigurnosna i obrambena pitanja. Protivnici su to nazvali vojnim pučem i svratili pozornost na činjenicu da se odredbe tog propisnika kose s temeljnim odredbama amsterdamske povelje iz 1997. godine koja jasno ističe pravo javnosti da dobije na uvid sve dokumente o radu ustanova Europske unije, uključujući i dokumente koji se odnose na pitanja sigurnosti i obrane. U dosad gotovo neviđenom unutarinstitucionalnom sukobu Europski parlament prošloga mjeseca odlučio je podnijeti tužbu Europskom sudu protiv tih odredaba. Ta je optužba uslijedila nakon što su već podignute parnice u nekim zemljama članicama - Nizozemskoj, Švedskoj i Finskoj - zemljama koje su se i protivile potpisivanju propisnika o ograničenom pristupu dokumentima. Ali europski diplomati ustrajni su u tvrdnji da je propisnik nužan kako bi se SAD i NATO uvjerilo da je Europska unija u stanju čuvati službene tajni. Prema mišljenju nekih organizacija za zaštitu građanskih prava i propisnik koji je Solana izgradio u tajnom dogovoru sa sadašnjim glavnim tajnikom NATO Georgeom Robertsonom nije tu isključivo da bi štitio vojne tajne, već omogućio NATO-u i izvaneuropskim zemljama, a tu se misli ponajprije na SAD, da stavljaju veto na to koji europski dokumenti smiju, a koji ne smiju biti dani na uvid javnosti dok oni koji brane i zagovaraju propisnik pak tvrde da je on nužan želi li Europska unija ostvariti svoj potencijal svjetske velesile. 17. XI. 2000. Pregled tiska "Na naslovnim stranicama britanskih listova, kako se i moglo očekivati, svoje mjesto su našli američki izbori. 'The Guardian' objavljuje kako su američki izbori prošloga tjedna zauzeli daleko više mjesta u britanskim novinama negoli i jedna druga tema. Čak 5 puta više nego prosvjedi protiv visokih poreza na gorivo, pošto je bio britanski problem o kojem se u ovom tjednu najviše pisalo. Isti list na stranici komentara i raščlamba piše o Haaškom sudu u osvrtu na knjigu pod naslovom 'Ostani ruka osvete'. List u naslovu kaže kako bi svijet od Balkana u nasljeđe mogao dobiti sud za ratne zločine koji je učinkovit. U knjizi se podsjeća kako su u prošlosti zemlje koje su predlagale i osnivale sudove za ratne zločine, tim istim sudovima uskraćivale svoju potporu kada bi ih počeli držati za politički neprikladne, ili kada bi zasmetali pri dovršetku ratova i novim početcima bivših neprijatelja. List piše kako će u slučaju Haaškog suda ključno biti ono što će se dogoditi u Srbiji u nekoliko idućih mjeseci. List piše kako je sada najteže odrediti pravi odnos između potrebe da se pomogne Koštunici, tako što se ne naglašava da se odmah izruče osumnjičeni i potrebe da se Milošević izvede pred sud. Rad Haaškog suda na ostalim prostorima bivše Jugoslavije ovisi od onoga što će se dogoditi u Srbiji. List piše kako bi se otežao položaj Hrvatskoj vladi kada bi htjela predati neke optuženike iz Hrvatske, ako postane očito da se ništa ne događa u Srbiji. Današnji 'The Guardian' upozorava kako bi novi b-h zakon o slobodi informacija mogao biti neugodan za Veliku Britaniju. Prema prijedlogu tog zakona, podatci o razmještanju vojnika i poslovnim ugovorima bit će dostupni javnosti ako takve informacije ne nanose štete. Kako piše list, zakon stupa na snagu u vrijeme kada Britanija ima znatan broj vojnika u BiH, od kojih su neki aktivno uključeni u hvatanje osumnjičenih za ratne zločine. Očekuje se da će zakon istodobno omogućiti uvid u ugovore o obnovi Sarajeva i pomoći da se otkrije korupcija. Novi zakon će osigurati da svatko može doći do činjenica, znanstvenih i tehničkih savjeta na temelju kojih su donošene odluke. List piše kako u Britaniji podatci o poslovnim ugovorima obično ostaju tajna, ako se vjeruje da bi njihovo otkrivanje nekome nanijelo štetu. Prema bosanskom zakonu iste informacija će biti automatski dostupne ako tvrtka koja je u pitanju u roku od 15 dana ne objasni zašto će njihovo objavljivanje nanijeti štetu". (BBC) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 19. XI. 2000. Deytonski sporazum treba modificirati, rekla je Pauline Neville- Jones, bivša dužnosnica britanskog Ministarstva vanjskih poslova, sudionica Daytonskih pregovora. Razgovor vodila Kimeta Bytyci. = Sve do nedavnih promjena u Beogradu, mislim da je bilo dosta razloga za zabrinutost. Ali nakon ovih promjena postoji određeni optimizam. Daytonski sporazum je završio sukob na terenu, ali nije samim tim stvorio jedinstvenu zemlju, spremnu za preuzimanje svoje pune odgovornosti. Razlozi za to su višestruki, uključujući unutrašnje razlike i stalne nesuglasice između narodnosnih skupina i njihovih poglavara, ali isto tako i zbog vanjskog čimbenika, tj. nemira stvorenih iz Beograda pod Miloševićevom vlašću, koji je prenio nestabilnost i sukobe po cijelom području. Nakon promjena u Beogradu, pri čemu ostaje da se vidi kakve će promjene Koštunica donijeti, postoji prigoda Srbiju kako bi se počela stabilizirati i zauzeti odgovarajuće stajalište prema susjednim zemljama uz uspostavu demokratskoga i stabilnog režima kod kuće. Ako se to bude dogodilo, onda će to imati stabilizirajući učinak za susjednu Bosnu. Znači, ja sam mnogo više optimist, iako umjereni, kada je budućnost cijelog ovog područja u pitanju. Naravno tek dolazi golema zadaća u smjeru uspostave odgovarajućih odnosa sa svijetom i Europom, kao i u smjeru gospodarskoga napretka. - Jedan od prijedloga ove konferencije u povodu Daytonskog sporazuma, jest prijedlog g. Holbrooka za ujedinjenje vojske Bosne i Hercegovine. Kako Vi vidite mogućnost da ovo postane stvarnost u dogledno vrijeme? = Ja ne mislim da će to biti lako, ali vjerujem da je to važno jer to je u biti ono što sam spomenula kao neprijateljstvo između dvije strana. Vi ste u pravu što ste podvukli pravo pitanje - koliko će to biti teško. Mislim da će biti potrebno dosta vremena. Sve dok postoji trenutno stanje, mogućnost da Bosna uspostavi bitnije odnose s NATO-om ili elemente jedinstvene zemlje, su zanemarujući. Zato je ovo pitanje od primarnoga značenja, i meni je drago što Amerikanci podnose ovu inicijativu. Znači, odgovor na ovo pitanje je: bit će teško, ali je jako bitno i očekujem da će vremenom imati učinke. - Spomenuli ste važnost stava i odnosa Koštunice prema Bosni. Njegov stav je do sada pak bio poznat kao potporni za bosanske Srbe. Kakve promjene mislite da će on donijeti sada kada je na vlasti? = Jasno, on je poznat kao nacionalist, i u tome ima dugi rekord, a to se vidi i u nekim stvarima o kojima on govori. Ali, mislim da je on uradio nešto bitno, a to je što je najavio priznavanje Daytonskog sporazuma i odvajanje Bosne od Srbije, t.j. nezavisnu Bosnu kao cjelinu po sebi. Ovo je jako bitno, jer pokazuje da se njegovi pogledi oko prava Srba ne prostiru dotle da bi ugrozili postojeće međunarodne dogovore i sporazume. - Vi ste bili izravno uključeni u Daytonske pregovore. Gledajući unatrag, gdje vidite propuste tijekom ovih pregovora i što bi se, po Vama, moglo bolje uraditi da bi se spriječili dalji sukobi? = Samokritičnost je ono na što uvijek trebate biti spremni. Ja ne bih uopće pokušavala dokazivati da je Daytonski sporazum bio perfektan. Mislim da je s odmaka od pet godina teško reći koliko je stanje bilo ključno i kritično u to vrijeme i govoriti o spremnosti zapadnih poglavara u pronalaženju rješenje za koje su oni još i tada shvaćali da je daleko od perfektnog. Mi smo tada bili odlučni postići sporazum, ako je to moguće. Jedna od kritika Daytona jest da mi nismo trebali nikako uključiti Miloševića kao partnera u pregovore, jer mu je to dalo legitimitet i ugled na međunarodnoj pozornici, čega je on trebao biti lišen. Osobno mislim da je Dayton bio početak njegova pada, ali to je drugo pitanje. Kada je Zapad u pitanju, nama je tada bilo jasno da sve dok ne uključimo Miloševića kao primarnog u bosanskom ratu, sporazum se neće postići, niti će se sukob završiti. A mi smo bili odlučni to postići da bi zaustavili ubojstva koja su se nastavljala i zbog nemogućnosti da se to stanje tada stavi pod nadzor. Ono što je najžalosnije kada je ovaj sporazum u pitanju, jest način na koji je zemlja podijeljena na dva dijela s jako malo veza među njima. Je li se to moglo izbjeći? Mislim da bi trebalo istaknuti da je bilo jako teško Holbrooku koji je bio poticatelj ovog sporazuma naći temelje za pregovore s Miloševićem ako se ne bi pristalo na dogovor koji bi davao visoki stupanj autonomije srpskom entitetu, unutar plana Kontaktne skupine. Znam da to njega stoji dosta nelagode posebice kada je Kongres u pitanju, gdje se smatra da ovaj sporazum nije nikada trebao biti postignut. Nažalost ovaj sporazum stavlja na pozornicu dojam podjele i do određenog stupnja legitimira nespremnost obiju strana na suradnju. Mislim da je to područje gdje Daytonski sporazum traži modifikaciju. Griješi se ako se misli da se Dayton ne može modificirati. On se naravno može modificirati dogovorom između strana, što je nakon promjene stanja u Beogradu moguće. To ne znači da to mora biti urađeno odmah, ali mislim da je to pitanje koje se vremenom može razmotriti. - Još jedna kritika: u Daytonske pregovore nisu uključeni kosovski Albanci? = Točno je da Kosovo nije bilo eksplicitno uključeno ni u sporazum niti u naknadne primjene za provedbu i izjavu na Londonskoj konferenciji. Mi smo svjesni toga. Mislim da je jasno da smo tada bili iscrpljeni što je važan čimbenik na pregovorima, jer se dostiže točka kada se više ne može ići dalje. (...) - Uskoro će se održati još jedna konferencija. Iako ne daytonske važnosti, svakako bitna za buduće odnose na Balkanu, a to je zagrebački summit. Prema dosadašnjim informacijama na ovaj summit neće biti pozvani kosovski Albanci, dok bi predsjednik Crne Gore Đukanović bio član Koštuničina izaslanstva. Mislite li da je ovo mudra odluka u ovom trenutku?. = Ovo su svakako osjetljiva pitanja. Mislim da su vlade odlučile tamo pozvati samo predstavnike suverenih država. Ja to ne vidim kao bitnu činjenicu, jer problemi ostaju kakvi su. Sumnjam da će zagrebački summit biti prigoda gdje će se rješavati ovakva pitanja. Mislim da će više biti karaktera izjava sudionika da je sada prilika za novi početak za Balkan. Ta deklaracija ne zanemaruje pitanja koja se moraju riješiti. Tako da ja ne bih dala posebno značenje zagrebačkom sastanku ili činjenici tko je tamo pozvan. (RFE) NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 18. XI. 2000. Korak bez alternative "Postupak je čudan. Izborno povjerenstvo u Bosni i Hercegovini pod vodstvom OESS-a suspendira izabrane narodne predstavnike i još k tomu odlučuje da se ispražnjena mjesta neće iznova popunjavati. Kazne usmjerene ponajprije protiv srpskih i hrvatskih nacionalista mogle bi se ocijeniti kao ispravak nezgodnog izbornog rezultata. Još i više. Nameće se sumnja da međunarodna zajednica na taj način želi ispraviti rezultate izbora što je u područjima kojima dominiraju Hrvati i Srbi, dopustila da su ekstremisti postali najjačim strankama. I Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch kao o OESS prije izbora jasno su stali na stranu multikulturno usmjerenih nenacionalističkih stranaka. U područjima pod dominacijom muslimana (Bošnjaka) to im je uspjelo. Tamo su socijaldemokrati najjača stranka. Ipak se postavlja pitanje je li dopušteno poslije izbora provoditi ispravke izbornih rezultata i time krivotvoriti volju naroda. Kad bi bilo tako, demokratski razvitak u Bosni i Hercegovini bio bi medvjeđa usluga. Birački se narod ne može savijati prema nečijim željama. Zapravo ostaje dosadan okus. Međunarodne su organizacije trebale djelovati još prije izbora. Dojam da su zatvarale oba oka kako bi se izbori proveli bez većih sukoba, jamačno ne vara. No i oni koji sada poput američkog veleposlanika u UN-u Richarda Holbrookea drže da je ektremističke stranke trebalo zabraniti još prije izbora, ne popravljaju stvar. Ne mogu se kažnjavati riječi ili izjave nakane, nego djela i očita kršenja Daytonskoga sporazuma. Postupak OESS-a možda je drastičan. No za državnopravno osigurani postupak nema druge alternative. Oni koji poput Srpske demokratske stranke (SDS) žele krivotvoriti rezultate izbora, moraju računati sa sankcijama. I liberalni političari kao što je Haris Silajdžić pretrpjeli su štetu. Ali politički postupak OESS-a pogađa u živac samo srpske i hrvatske ekstremiste. Prijetnja Hrvata da će odbiti svaku suradnju možda budi emocije - ali besmislena je i na posljetku će naštetiti samo hrvatskom stanovništvu" - drži komentator lista Erich Rathfelder. *** Hrvatski nacionalisti prijete bojkotom "Prijetnjom da će bojkotirati državne ustanove, hrvatski nacionalisti u Bosni i Hercegovini odgovaraju na sankcije proglašene protiv Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). U četvrtak je prizivno povjerenstvo za izbore pod vodstvom Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) odlučilo poništiti 10 od 11 mjesta u županijskoj skupštini koju je HDZ dobio na izborima 11. studenoga. Ta će mjesta ovo izborno razdoblje ostati nepopunjena. OESS optužuje HDZ da se nije pridržavao izbornih pravila, jer je HDZ usporedno s izborima nezakonito održao referendum o pravima hrvatske manjine u državi. OESS je postupio i protiv drugih stranaka. Tako je 'Stranci za Bosnu' (PBiH) bivšeg predsjednika vlade Harisa Silajdžića uskraćeno jedno mjesto u parlamentu bošnjačko-hrvatske federacije kao i jedno u županijskoj skupštini. Silajdžića optužuju da je doveo u pitanje Daytonski sporazum time što je osporio pravo postojanja Republici srpskoj. I muslimanska je nacionalna stranka SDA pretrpjela štetu. Optužena je da je u Tešnju još na dan glasovanja dijelila promidžbene materijale. Stranka je kažnjena gubitkom jednoga mjesta u županijskoj skupštini. Drastične su kazne za Srpsku demokratsku stranku (SDS) u Srebrenici. Navodno je u naknadnim općinskim izborima bilo prijevara. Predsjednici izbornog povjerenstva udaljeni su s položaja, stranci je oduzeta polovica mjesta u gradskom parlamentu. OESS je osim toga zatražio od Srpske demokratske stranke da poduzme potrebne korake kako bi političare, koje je već sankcioniralo prizivno izborno povjerenstvo, udaljila s njihovih položaja. Radi se o osobama osumnjičenima za sudjelovanje u ratnim zločinima 1995. kad su srpske postrojbe pobile više od sedam tisuća Bošnjaka. SDS je u Srebrenici dobio 34 posto glasova" - izvješćuje Erich Rathfelder. FRANKFURTER RUNDSCHAU 18. XI. 2000. Bosna treba vremena "Bosna i dalje mora poput teško bolesnog pacijenta do daljnjega ostati priključena na uređaje za održavanje života. Obrat u Hrvatskoj i pad Slobodana Miloševića u Srbiji prije najnovijih su izbora probudili nade u odlazak nacionalasta u Bosni. No višenarodna država ne može se bez daljnjega uspoređivati sa susjedima. Prošlo je pet godina od rata s 200 tisuća mrtvih a još uvijek se drži da su tisuće u masovnim grobnicama. Mirovni sporazum iz Daytona dovršio je doduše prije pet godina rat, ali istodobno je cementirao fronte između narodnosnih skupina stvorene oružanom silom. Nacionalisti su nekoć vodili zemlju u rat a ni danas nemaju interesa da se te fronte razbiju. Sabotira se svaki napor da se cjelovitoj bosanskoj državi udahne život. Nacionalisti među Srbima, Hrvatima i muslimanima u Bosni uvijek su jedni drugima išli na ruku i održavaju klimu straha koja služi jedino očuvanju vlasti. Stanovništvo uzalud čeka posao ili perspektive pa stoga i pet godina poslije rata još uvijek masovno traži sreću u prognanstvu. Bilo bi kobno kad bi predstavnici međunarodne zajednice sada frustrirano odustali. Zapad bi brzim uhićenjem ratnih zločinaca ubrzao mirovni proces. Izgradnja ustanova ipak je manje spektakularna i treba joj vremena. Europa mora uzeti to vrijeme, jer stabilni Balkan treba i stabilnu Bosnu" - drži komentator lista Stephan Israel. FRANCUSKA L'EXPRESS 16. XI. 2000. Izbori podjele Pišući o bosanskohercegovačkim izborima održanim 11. XI., novinarka lista Sylvaine Pasquer, među ostalim, kaže: "Prvi rezultati izbora potvrđuju jak utjecaj nacionalista. Višestruki su izbori bili gotovo isto toliko zamršeni kao predsjednički izbori u Americi. Pod pokroviteljstvom OESS-a (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju), birali su se zastupnici za središnji parlament, za skupštine obaju entiteta, hrvatsko-muslimanskog i srpskog, nastalih Daytonskim sporazumom, za predsjednika Republike Srpske i, napokon, za općinske zastupnike u Srebrenici, bivšoj muslimanskoj enklavi gdje su Srbi 1995. nakon zauzeća počinili pokolj. Povrh toga, ekstremisti iz HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica) upravili su izazov međunarodnoj zajednici organizirajući protuzakoniti 'referendum'. Cilj mu je bio osigurati hrvatskoj manjini vlastite ustanove, što je zapravo prvi korak k osnutku trećega entiteta. Ekstremisti iz HDZ-a stalno sanjaju o tome pošto ih je susjedna Hrvatska napustila, a promjena izbornog zakona prijetila je znatnim gubitkom utjecaja. Dakako, oni se već hvale da su pobijedili. (...) U Federaciji, na područjima s muslimanskom većinom, općinski izbori održani u travnju potvrdili su slabljenje Stranke demokratske akcije (SDA), koja je na vlasti deset godina, u korist socijaldemokrata. Potkopana korupcijom, nepotizmom i skandalima, ona, k tome, nije uspjela pokrenuti gospodarstvo. Njezin utemeljitelj i vođa Alija Izetbegović zacijelo je još uvijek ugledna osoba, ali neki intelektualci u Sarajevu misle da bi 'barem trebao svjedočiti' na Međunarodnom sudu u Den Haagu. Nacionalisti se 'međusobno jačaju', primjećuje bivši general Jovan Divjak, čelnik udruge Izgraditi Bosnu i Hercegovinu prosvjećivanjem. No nije dovoljno da se jedan ekstremizam povuče da bi drugi nestali. U Republici Srpskoj, SDS (Srpska demokratska stranka), koju je prije deset godina utemeljio Radovan Karadžić optužen za ratne zločine, proglašava pobjedu na svim izborima. Nedvojbeno je izveo izvanjsko uljepšavanje, zamijenivši neke najzloglasnije vođe. No nijedan njegov čelnik nije do sada jasno osudio prošle zločine ni tužne rekorde ostvarene u 'etničkom čišćenju' koje su pod njihovim zapovijedanjem provele paravojne snage. (...) Proljetos je uspjeh socijaldemokrata oživio san o jedinstvenoj Bosni. Barem u bosanskoj prijestolnici gdje je Dayton - kojim je prekinut sukob pod NATO-ovim vojnim okriljem - bio tema stalnih napada, sve do mišljenja da je on jedna među glavnim zaprekama za ujedinjenje zemlje. Kao predsjednik domoljubne stranke, bivši general Sefer Halilović, zapovjednik bosanskog stožera u ratu, otvoreno traži 'primjenu međunarodnog prava. Jedina zakonita država je ona koja je postojala do rata'. Je li to utopija? 'Za petnaestak godina, više neće biti entiteta, već regije', tvrdi Svetlana Fabijanić, članica izvršnog vijeća SDP-a i dopredsjednica Foruma bosanskih žena. Do tada, 'znajući što nas čeka, gotovo se bojim pobjede na izborima', rekao je nedavno Zlatko Lagumdžija. Njegova stranka po broju glasova malo prednjači ispred SDA. Unatoč svemu, rezultat je ispod onoga što su očekivali međunarodni predstavnici u Bosni. (...) S izaslanstvom PEN kluba iz Sarajeva, Slavko Šantić proveo je ove godine pet do šest mjeseci putujući diljem zemlje i susrećući se s Bosancima u oba entiteta. Njegov je zaključak: 'Puk se osjeća izdan. Svugdje priželjkuje promjene, ali većina ih priznaje da nakon deset godina laži, straha i siromaštva, više nikome ne vjeruju. Golema većina mladih koji su na rubu društva, potpuno su nezainteresirani za politiku. 'Jedina stranka koja ih prihvaća bez obzira na nacionalnu pripadnost i dalje je SDP. Tu ih je osam i pol tisuća. Čvrsta jezgra budućnosti." LE COURRIER INTERNATIONAL 16. XI. 2000. Ususret američkom bonapartizmu "Amerika nimalo tragično ne shvaća sadašnju napetost oko izbora. Naprotiv, u naciji okorjelih igrača, ovaj neočekivani nastavak oduševljava kladitelje, zabavlje sve koji su se zbog bezživotnosti programa držali podalje od izbora i, očito, jako ide na ruku našim kolegama u tisku i našim rođacima na radiju i televiziji koji se odveć ne mršte na zamisao o događaju koji im počinje pribavljati rekordno visoku čitanost. K tome, unatoč čestim udarcima koje trpi Nasdaq, unatoč stanju na Bliskom istoku, unatoč cijeni nafte koja ne daje naznake većeg pada, u Sjedinjenim Državama i dalje vlada zanos Clintonovih godina: zemlja nikada nije bila tako bogata ni, čini se, tako moćna. Je li naš začuđen pogled europskih roditelja bistriji, ili je samo više europski? Jasno vidimo da je središte američkog političkog sustava doživjelo težak neuspjeh i da to upozorenje nije imalo posljedica, ali je zadnje koje potiče na reforme. Dakako, sustav nije toliko ugrožen nejednakostima kako se misli: dvojica kandidata uistinu su rame uz rame i, ako završno prebrojavanje pokaže razliku manju od sto tisuća glasova (od sto milijuna birača), može se reći da je pretegnulo tisuću glasova na Floridi. Takav bi rezultat imao teške posljedice da se dvije Amerike nađu u posvemašnjem i međusobnom neprijateljstvu. To se nije dogodilo. Busha kojeg podupire Colin Powell i Gorea kojemu pomaže Joe Lieberman, a sada i bivši državni tajnik Warren Christopher, ne razdvaja ideološki jaz. Kada je riječ o zemljopisnom širenju njihova prijepora, gdje se urbanizirani sjeveroistok i demokratska Kalifornija protive republikanskom jugu i zapadu, ono odražava jak dualizam samo zato što se u izboru zastupnika ne vodi računa o glasovima manjinske stranke: ljevica zapravo nije presudna u malim državama u središtu i na jugu zemlje (odakle dolaze Clinton i Gore: Arkansas i Tennessee), a desnica još upravlja New Yorkom i nije izgubila nadu u Reaganovoj i Nixonovoj Kaliforniji. No ta paraliza sustava koja ipak ozbiljno miriše na izbornu prijevaru ili je bila vrlo blizu prijevari, govori o nedovoljnom samonadzoru političkog procesa koji ima u sebi nešto što zabrinjava. Ponajprije, nepostojanje istovrsnih pravila za prebrojavanje glasova od strane dosta moćnog saveznog izbornog povjerenstva, podsjeća nas na nedopustiv prežitak sustava autonomije pojedinih saveznih država. Možda će napokon sazrijeti prilike za izradbu dopune Ustava koja će omogućiti da se predsjednik bira na općim izravnim izborima. Daleko od toga da kažnjava male države, kako se prečesto čuje, takav će sustav, naprotiv, vrednovati svaki glas, svaki grad, dođe li do čvrste borbe, što se sve češće događa. (...) Naime, Amerika koja napreduje, iz više je razloga, od novih latinskoameričkih i azijskih useljenika do mladih poduzetnika novog gospodarstva, plebiscitarno glasovala za Clintona koji je organizirao jačanje njezine moći. Toj protudržavnoj Americi središte je New York koji je osigurao dojmljivu senatorsku pobjedu njegovoj supruzi. Onoj drugoj, Americi tradicionalnijeg gospodarstva, velikih poljodjelskih prostora, osiromašenih bijelaca, ali i crnih srednjih klasa, laskao je Gore, a pokrenuo ju je Bush: ona, zanimljivo, traži veći utjecaj države (često represivan) glasujući za republikance koji ne žele ni poreze ni saveznu vlast u unutrašnjosti zemlje. Oba su kandidata tražila sintezu, ali je nisu ostvarili, pa se rad sustava poremetio. Tocqueville je vjerovao da će Amerika na koncu prihvatiti oblik bonapartizma, možda u nešto blažem obliku. No izbori 2004. koji će biti prava najava nove poslijeimperijalistčke Amerike, napokon će nam reći prema čemu se kreće ta pomalo klimava država i ta poduzeća koja pucaju od snage, ali se međusobno udaljavaju. Svi glasoviti ratni pobjednici iz prošlosti - Washington (rat za neovisnost), Andrew Jackson (rat 1812.), Zachary Taylor (rat s Meksikom), Ulysses S. Grant (secesionistički rat), Teddy Roosevelt (rat sa Španjolskom 1898.) i Dwight Eisenhower (Drugi svjetski rat), na koncu su izabrani na temelju konsenzualnih kandidatskih lista. Hoće li taj zaokret prema bonapartizmu označiti admiral McCain, junak rata, ali i poraza iz Vijetnama, ili pak Hillary Clinton, veliki strateg muževih pobjeda?", piše Alexandre Adler. LE MONDE 19. XI. 2000. Francuska će osigurati 20 posto europskih snaga za brzo djelovanje "Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija četiri su zemlje, članice Europske unije (EU), koje su se obvezale da će dati veći prinos organiziranju europskog zbora za brzo djelovanje do 2003. Ministri obrane petnaesterice kane o tomu razgovarati 20. XI. u Bruxellesu, u prigodi tzv. konferencije o sudjelovanju snaga, prvo na neslužbenom susretu, a zatim s ministrima vanjskih poslova, u vijeću EU-a za opće poslove. Sutradan se trebaju sastati s kolegama iz zemalja nečlanica EU-a koje su kandidati ili su članice NATO-a, a osigurale bi dodatne snage. Na europskom susretu na vrhu u Helsinkiju, u prosincu 1999., šefovi država i vlada utvrdili su zadaću do 2003: za šezdesetak dana moći rasporediti europske snage za brzo djelovanje najmanje na godinu dana, koje će biti kadre očuvati mir, voditi humanitarne operacije i skloniti svoje i druge državljane čiji je život ugrožen. Prema procjeni stožera, da bi zadovoljile različite predviđene zadaće, snagama će trebati 'zaliha' od devedeset do sto tisuća ljudi (od čega bi se šezdeset tisuća rasporedilo na kopnu), koje bi podupiralo tristo do tristo pedeset borbenih zrakoplova i osamdeset ratnih brodova. Riječ je o zadaći koju treba podijeliti na zemlje koje će u tim snagama sudjelovati na dragovoljnoj bazi i prema vlastitim mogućnostima, kako bi se povelo računa o suzdržanosti koju bi u pojedinom slučaju mogle pokazati neke zemlje poput Danske ili Austrije. EU ne želi imati prosječnu europsku vojsku - sastavnice će zadržati odoru svoje države - koja će se trajno temeljiti na ljudstvu i opremi koji bi jednom zasvagda prihvatili svoje zadaće i od njih ne bi odstupali. 20. i 21. XI. u Bruxellesu, svaka će zemlja morati službeno utvrditi svoje obveze u svezi sa sudjelovanjem u političko-vojnom zapovjednom lancu - odboru za politiku i za sigurnosti (COPS), vojnom odboru i u stožeru EU-a - koji je utvrđen u Helsinkiju, a postupno će se početi osnivati u proljeća 2001. (...) S osamnaest do dvadeset tisuća ljudi (od čega dvanaest tisuća na kopnu), udio Francuske uglavnom će činiti nosač zrakoplova Charles de Gaulle, nuklearna podmornica za napadaje, protuzračna fregata, tri broda za potporu, dva broda za prijevoz pontona, špijunski sateliti Helios, 75 borbenih zrakoplova, dva leteća radara Awacs i kopnene snage sa stacionarnom i lako pokretnom brigadom. To je dvadeset posto ukupnog ljudstva europskih snaga za brzo djelovanje, kako je nekim zastupnicima kazao francuski ministar obrane Alain Richard. Stožer EU-a u Bruxellesu mora od ožujka 2001. imati stotinjak časnika koje će petnaesterica trajno ovlastiti, a čija je zadaća razmjerno teška. U stvarnosti, treba urediti odnose s velikim NATO-ovim zapovjedništvima, istražiti i rješavati krize tijekom i nakon brzih akcija kakve su se poduzimale te planirati možebitne operacije. Pet zemalja (Njemačka, Belgija, Španjolska, Francuska i Luksemburg) ima takvo iskustvo pošto su na Kosovo poslale stožer europskog korpusa koji su osnovale. No to je bio tek prvi korak ograničen na uporabu kopnenih snaga na šest mjeseci pod NATO-ovim zapovijedanjem", piše Jacques Isnard. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 17. XI. 2000. Razrješenje važnih europskih pitanja u Nici? "Na svome uobičajenom sastanku na vrhu koji je održan ovoga tjedna, francuski i njemački čelnici najavili su svoju odlučnost da osiguraju uspjeh EU-a u završnom oblikovanju svoga plana za reformu, na sastanku u Nici koji će se održati sljedećega mjeseca. Sastali su se uz mnogo cinizma, i to s dobrim razlogom. Sada je već nekoliko godina očito da je veliki dio ustanova EU-a potrebno žurno ponovno ispitati ako se želi prihvatiti desetak ili više novih zemalja - članica, i to tako da se izbjegne paraliza. (...) 15 zemalja članica obećalo je kako će biti spremne prihvatiti novopridošlice do kraja 2002. godine, a prvih je šest koje već pregovaraju i pripremaju se, nestrpljivo. To su Češka, Poljska, Madžarska, Slovenija, Estonija i Malta. Neće nužno biti primljene sve odjednom, kao skupina, no one predstavljaju početak velike preobrazbe koja će na kraju uključivati 30 ili više zemalja, čitavu Europu(...). Ovo je početak velike, proširene Europe. Očekivanja su se tako produljila, od kolapsa sovjetskog bloka 1990. godine, da se povijesno uzbuđenje istrošilo. Još uvijek ostaje pitanje kako će nova Europa funkcionirati, kakva će biti njezina budućnost, no samo njezino postojanje kao entiteta je neupitno. Ovo se nametnulo zapanjujućom jasnoćom na 24. europskom sastanku Trilateralne komisije koji je održan tijekom prošloga vikenda. Neki od 150 najvećih biznismena, političara, akademika i krojača politike raspravljali su o budućnosti svoga kontinenta kao i odnošajima diljem Mediterana u kontekstu koji podrazumijeva zajedničko poduzetništvo. Dva britanska 'euroskeptika' zvučala su jednostavno arhaično kada su se suprotstavila daljnoj integraciji, iako su izrazili svoju odanost sadašnjem stupnju integracije. Jedan se oštro suprotstavio zamisli da se zajednica uputila prema 'nepoznatom odredištu' i kazao je kako je od ključne važnosti da bude jasno kako nije moguće da ona postane državom. No kontinentalci su izrazili zadovoljstvo planom za nastanak novog međunarodnog stvora(...). Ozračje nije navješćivalo dramatični sukob, nego kretanje u smjeru koji je već određen, iako sam cilj još nije definiran. Izazovi postoje. Redarstvo je moralo izići na milanske ulice kako bi nadziralo dvoje demonstracije protiv Trilateralne komisije, od kojih je jednu organizirala ekstremna desnica koja ističe nacionalizam, dok je jednu organizirala ekstremna ljevica protiv globalnog gospodarstva. Ove su se dvije skupine, koje su zapravo istinski rubne, na kraju sukobile.(...) Diljem svijeta - u Seattleu, Pragu, Davosu, Haagu - bilo je glasnih, uvelike neusklađenih prosvjeda protiv globalizacije, djelovanja Svjetske banke, velikih tvrtki, manje-više svih sila koje zapravo mijenjaju svijet. Sudionicima daju osjećaj sudjelovanja, no ne sprječavaju zaista razvoj sadašnjega stanja jer ne nude nikakve alternative. To je zbog toga što ne vide prihvatljivu alternativu Europi koja se razvija i koja se ujedinjuje na takav način da je međunarodna skupina kao ona Trilateralna u pogledu tih pitanja gotovo jednoglasna. Žele jaku, učinkovitu Europu zbog onoga što ona može značiti za njihove zemlje kao i protutežu supersili SAD-a. Ne namjeravaju biti marginalni. Jako su se dobro zabavljali gledajući spektakl SAD-a dok se muči odlučujući tko će biti njezin budući predsjednik. Ipak, nisu se zavaravali idejom kako neodlučno glasovanje i prepirke koje je ono potaknulo znači da će Amerika sada postati nemoćna. Postoji potreba za SAD-om koji je u potpunosti uključen u svijet uz jasnu ideju na koji način želi upotrijebiti svoju moć, kao i potreba za jačanjem moći Europe koja se može ostvariti samo jačanjem ustanova. Tako bi nakon nekoliko godina izbjegavanja teških pitanja, europski summit u Nici mogao razriješiti blokadu i započeti veliku promjenu. Do tada, svi bi trebali znati ime izabranog američkog predsjednika, a neobično razdoblje napetosti pasti će u zaborav. Umjesto toga, ljudi će pitati što nova Europa znači za SAD", piše Flora Lewis. THE NEW YORK TIMES 16. IX. 2000. Smanjivanje moći ruske vojske "Ruska odluka da smanji broj svojih vojnih snaga za 600.000 ljudi tijekom sljedećih pet godina ohrabrujuće je realistična. Ohrabrujući je i obnovljeni poziv Vladimira Putina na drastična smanjenja broja ruskih i američkih nuklearnih raketa. Rusija si više ne može priuštiti održavanje snaga imperijalnoga opsega koje je naslijedila od Sovjetskog Saveza. Prijelaz na manju, bolje opremljenu silu omogućit će učinkovitiju obranu od ikakvih stranih prijetnji i smanjit će rizik koji za demokraciju mogu predstavljati nezadovoljni, premalo plaćeni vojni dužnosnici. Rusija u sklopu svojih vojnih snaga između četiri i pet milijuna muškaraca i žena, uključujući i redovne snage obrane kao i vojnike Ministarstva unutrašnjih poslova. Pa ipak, većina vojnika ima toliko malu plaću da od nje ne mogu živjeti, nekima se ona uopće ne isplaćuje, smještaj i hrana su neprikladni, izobrazba je drastično smanjena a oprema je zastarjela. Rusija polako smanjuje količinu svoga naoružanja kao i nuklearni arsenal na realističnije razine. Utjecajni generali opirali su se ovim smanjenjima a civilni su se čelnici nadali kako će održavanje vojne supersile moći očuvati diplomatski utjecaj Moskve. No nemoć pri pokušajima da se vojne sile održe na razini jednakoj onoj Sovjetskog Saveza pokazuje samo slabost. Loše opremljene i slabo uvježbane vojne postrojbe izgubile su prvi ruski rat u Čečeniji (...). Smanjivanje broja osoblja, koje je Putin objavio ovoga tjedna, djelomice je reakcija i na te događaje. Novac koji će na ovaj način biti ušteđen, zajedno s planiranim povećanjima proračuna, Moskvi će omogućiti tri puta veća ulaganja u preostale vojnike. Ovo bi trebalo rezultirati dovoljno jakom silom koja bi mogla bez problema odbiti ikakve vanjske prijetnje koje bi se mogle pojaviti duž ruskih granica u Kavkazu, Središnjoj Aziji ili Sibiru. Putin je pozvao slijedećeg američkog predsjednika i na smanjivanje broja nuklearnih raketa na obje strane, na između oko 1000 i 1500 u svakoj od zemalja. Trenutno svaka ima više od 5000 nuklearnih raketa (...). Daljnja smanjivanja koče rasprave glede američkih planova vezanih uz raketnu obranu. Čak i u slučaju da se to pitanje razriješi, Pentagon se protivio smanjenju broja nuklearnih raketa SAD-a ispod 2000 do 2.500. Rusija si ne može priuštiti održavanje tako velikog broja strateških nuklearnih snaga. Ako Moskva nastavi s radikalnim smanjivanjima, Pentagon bi trebao iznova procijeniti broj nuklearnih raketa koji je SAD-u zaista potreban. Doba u kojem su Moskva i Washington trošili na milijarde dolara natječući se tko će biti superiorniji u opremljenosti konvencionalnim i nuklearnim oružjem na sreću je iza nas. Ruska odluka da će se orijentirati prema stvaranju manje, modernije vojske zdrava je odluka a njezina spremnost da se broj nuklearnih raketa još smanji zaslužuje američko ohrabrenje", stoji u uvodniku lista. THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 14. XI. 2000. Watergate na austrijski način "Joerg Haider, čelnik stranke krajnje desnice čije je uključenje u vladu potaknulo diplomatske sankcije protiv Austrije početkom ove godine, suočen je s najdubljom krizom u svojoj karijeri. Teškoće se javljaju na tri područja: navodi kako je njegova Slobodarska stranka platila redarstvene doušnike da im dostave tajne dokumente s podatcima o političkim protivnicima doveli su do sve šire istrage čelnih dužnosnika stranke, uključujući i samog Haidera. Tijekom listopadskih izbora, stranka je doživjela najveći izborni poraz od 1986. godine. A početkom ovoga mjeseca, premoreni ministar za infrastrukture postao je treći od šest članova kabineta Slobodarske stranke koji je dao otkaz, tvrdeći kako su 'njegove baterije prazne'. Ponestaje li Haiderovoj Slobodarskoj stranci energije? Na vrhuncu svoje moći, stranka je u veljači oformila koalicijsku vladu s konzervativnom narodnom strankom, nakon što je osvojila više od četvrtine glasova na državnim izborima. Reagirajući na ovo, 14 partnera Austrije u EU-u zamrznulo je diplomatske odnošaje s Bečom. SAD je nametnuo politiku selektivnih odnošaja, kontaktirajući s austrijskm dužnosnicima samo kada je to bilo u interesu Washingtona. Dok se raspravljalo o normalizaciji odnošaja, potkraj ljeta pojavili su se navodi kako je Slobodarska stranka sustavno špijunirala svoje protivnike dolazeći do tajnih policijskih dosjea. Aferu nazivaju 'austrijskim Watergateom'. Ipak, ovo Haidera nije zaustavilo da krene u protunavalu koja zemlju drži u napetosti. Prošloga tjedna političar, koji je poznat po tome što je hvalio austrijsko nacističko razdoblje, kazao je kako će poduprijeti nove izbore, potičući mišljenja kako bi mogao pokušati svrgnuti vladu povlačeći svoju stranku iz vladajuće koalicije. Političke je promatrače još jednom iznenadio kada je sazvao poseban stranački kongres, koji bi trebao biti održan sutra, u Koruškoj (...) čiji je Haider guverner. Haider je za jedan tjedni časopis izjavio kako je 'sve otvoreno' i da 'posebne okolnosti zahtijevaju posebne reakcije.' Časopis je ovo interpretirao da će Haider, koji se je sa nacionalne političke pozornice povukao u svibnju, kongres iskoristiti kako bi otpočeo 'pohod na Beč'- prvi korak prema njegovom konačnom cilju - mjestu kancelara. Ipak, u nedjeljnom je talk- showu Haider kazao kako namjerava ostati u Koruškoj, dodajući, međutim, kako sebe vidi kao 'cement' koji koaliciju drži na okupu. 'Moglo bi doći do iznenađenja', kazao je politički znanstvenik Sveučilišta u Innsbruscku, Anton Pelinka, govoreći o sastanku Slobodarske stanke. 'No ako se bavimo spekulacijama, igramo njegovu igru.' Pelinka tvrdi kako Haider koristi element nesigurnosti kako bi odvratio pozornost s drugih poteškoća Slobodarske stranke. Iako Haider više nije službeni čelnik stranke, u Beču ne postoji sumnja kako on još uvijek kontrolira stranku iz svoje regionalne baze u Koruškoj. Haiderova politička osmrtnica u prošlosti je pisana već mnogo puta. No vješti populist naučio je preokrenuti ono što se čini porazima u pobjede. 'Uvijek sam upozoravao na to da ga se ne treba podcjenjivati', kazao je Armin Thurnher, urednik bečkog tjednika 'Falter'. 'Već je bio na dnu i uskrsnuo u veoma kratko vrijeme. Vjerujem kako Haideru neće doći kraj još jako dugo.' Kako su navodi o tzv. 'špijunskoj aferi' postajali sve ozbiljniji, Haider je ljutito objašnjavao kako se radi o proizvodu 'bolesnih umova nekolicine novinara' tvrdeći kako je upravo on 'političar kojeg u Austriji najviše špijuniraju'. Još jedan dužnosnik Slobodarske stranke optužio je istražitelje da koriste metode koje podsjećaju na Gestapo. Skandal koji okružuje Slobodarsku stranku potaknut je navodima Josefa Kleindiensta, nekoć člana užeg Haiderova kruga, bivšeg policajca. U listopadu je Kleindienst objavio knjigu s naslovom 'Priznajem', u kojoj opisuje načine na koje je Slobodarska stranka koristila svoje simpatizere u policiji kako bi kupila potencijalno štetne informacije glede političkih protivnika. Tužitelji su pokrenuli istrage protiv Haidera kao i drugih viših članova stranke, uključujući i Ministra pravosuđa, Dietera Bohmdorfera. U inače pozitivnom izvješću o Austriji koji je utrlo put za normalizaciju odnošaja zemalja EU-a s tom zemljom, ministar pravosuđa istaknut je zbog pristranosti. Iako je nametanje sada ukinutih sankcija često osuđivano, i u Austriji i u inozemstvu, politički znanstvenik Pelinka tvrdi kako su one 'imale veoma jakog utjecaja na Austriju, jer je EU pojasnila kako se , unatoč njihovom ukidanju, Slobodarska stanka ne smatra prihvatljivom europskom strankom.' Kako bi se pokazalo da Austrija nije ekstremistička zemlja, Beč je konačno izradio planove s ciljem davanja kompenzacije ljudima koji su radili kao robovi u nacističkoj Austriji, a počelo se s rješavanjem i drugih prijepornih pitanja. Zemlje EU-a ukinule su sankcije nametnute Beču u rujnu, a SAD je normalizirao svoje odnošaje prošloga tjedna. Ipak, Pelinka tvrdi kako EU sada treba osmisliti jasnu proceduru za ekstremističke stranke. Čak i bez 'špijunske afere', Slobodarska stanka suočena je s preprekama: dvoji teški područni izbori u skorim mjesecima kao i podijeljenim stajalištima u parlamentu glede proračuna, koji bi mogao razoriti krhku koaliciju s Narodnom strankom jednom zauvijek", piše Lucian Kim.