FRANCUSKA-LIBERATION OD 11.10.00.FRANCUSKA I EUROPA

FRANCUSKA LIBERATION 11. X. 2000. Francusko licemjerstvo prema Europi "Ima li Francuska europsku politiku? Ako da, kakvu? Dijeli li ona federalističku predodžbu Joschke Fischera, šefa njemačke diplomacije, ili daje prednost 'međuvladinom' pristupu za koji se zalaže Tony Blair, britanski premijer? Odgovor je sve samo ne jasan: nije lako razabrati zadaće, pravac i, ukratko, cilj za kojim Francuska ide kada je riječ o Europi. Lionel Jospin, kao i članovi njegove vlade, već tri godine ne govore ništa o tome kakvu Uniju žele. Jacques Chirac se u lipnju u Bundestagu zauzimao za veću europsku integraciju, ali je još uvijek dosta općenit kada govori o sustavu koji priželjkuje, kako nikog ne bi rasrdio, osim šačice pristaša suverenizma. Ta magla koja pokriva francusku europsku politiku, u najmanju je ruku neugodna. S jedne strane, zato što u Europi ne može biti napretka bez Francuske i, dakako, Njemačke. S druge, zato što Heksagon predsjeda Unijom u važnom trenutku njezine povijesti: petnaestorica su se, naime, do kraja godine obvezala da će reformirati ustanove Unije kako bi bile kadre podnijeti proširenje na istok. Neuspjeh ili 'loš' ugovor, da se poslužimo riječima Jacquesa Chiraca, mogao bi, u najboljem slučaju, odgoditi primanje istočnih zemalja, a u najgorem, postupno zaustaviti zajednički stroj koji će posustajati s dolaskom novih članova. No kako se nadati ambicioznom ugovoru na europskom susretu na vrhu u Nici u prosincu, kada kapetan broda ne zna kamo želi poći? Istina je da kohabitacija ne olakšava očitovanje snažne političke volje. Francuska je vanjska politika uvijek patila od sindroma 'najmanjeg zajedničkog nazivnika'. Francois Mitterrand, velik pristaša Europe, ako je to bio, uvijek je odobravao podjelu suvereniteta koja je bila potrebna za svaki pomak u izgradnji Europe, kada se oslanjao na neprijepornu političku većinu, bilo da je riječ o Temeljnom dokumentu iz 1985. (koji je proširio glasovanje na kvalificiranu većinu) ili o Maastrichtu iz 1991. (gospodarska, monetarna i politička unija). Da bi neka zemlja mogla poticati druge, odluke na unutarnjem planu moraju biti jasne. Što ne može biti u razdoblju kohabitacije, gdje svatko mora paziti ne samo na drugo glavno izvršno tijelo, već i na različite sastavnice u vlastitom taboru. No bilo bi jednostavno ostati samo na tom tehničkom tumačenju. Nedvojbena pojmovna praznina vlasti u svezi s europskim pitanjem, zapravo otkriva ono što se prešućivalo: francuske se vlasti plaše Europe. Možemo čak ustvrditi da one ni po koju cijenu ne žele europsku federaciju koju zagovara Joschka Fischer i da ih ta predodžba doista užasava. No one to ne žele priznati, barem ne javno. Neslužbeno, pod krinkom anonimnosti, naše vodeće elite ne dvoje da popu kažu pop, a bobu bob: tako jedan ministar misli da bi govor Tonyja Blaira održan prošlog petka u Varšavi, mogli potpisati 'mnogi francuski političari, jer nismo daleko od Britanaca'. Jedan drugi dužnosnik misli da je Romano Prodi, predsjednik Europskog povjerenstva, prošlog tjedna održao 'prigodan' govor u kojemu osuđuje sve češću primjenu međuvladinog pristupa, zauzimajući se za dobru staru europsku metodu koja je pokazala koliko vrijedi. Jer, Pariz misli da je budućnost tek jednostavna suradnja između vlada, bez većinskog glasovanja. Osim riječi, i postupci francuske vlade pokazuju da ona ne želi ići dalje u izgradnji Europe. Njoj je već sada jako teško priznati da mora poštovati neke obveze koje je nametnulo uvođenje zajedničkog novca: prijedlog proračuna za 2001., primjerice, očito krši obveze o smanjenju proračunskog manjka preuzete u Bruxellesu. Još gore, dok službeno zagovara ambiciozan ugovor u Nici, Francuska na više važnih područja onemogućava ukidanje prava veta i radije usmjerava pozornost na smanjenje sastava Povjerenstva i 'uravnoteženje glasova' u ministarskom vijeću između velikih i malih zemalja, kako bi ove ustupile svoje mjesto prvima. No, ako postoji nešto što se potvrdilo u pola stoljeća izgradnje Europe, to je da ništa ne bi bilo moguće bez glasovanja kvalificiranom većinom. I bez svjesno očuvane neravnoteže u korist malih zemalja. Francuska želja da osigura premoć velikih država, ukratko da uspostavi 'direktorij', znači kupiti kartu u jednom pravcu za planirano cijepanje Unije. No francuski čelnici to ne žele znati. Drugim riječima, Francuska doista ima europsku politiku: samo, ona je euroskeptična i bliža Londonu nego Berlinu. Dakako da to nije lako priznati", piše Jean Quatremer, novinar lista.