TOLEDO - GRAD MUZEJ I SPOMENIK SVJETSKE BAŠTINE

TOLEDO - GRAD MUZEJ I SPOMENIK SVJETSKE BAŠTINE piše: Renata Tomašević, posebna izvjestiteljica Hine iz Toleda TOLEDO, 5. listopada (Hina) - Zalijepljen na granitnoj ploči u oporom krajobrazu nove Kastilje, opkoljen zidinama i zelenim vodama Taja, Toledo se oku posjetitelja otvara poput bajkovite slikovnice o kraljevima, princezama, vitezovima i crnim Maurima.#L# Danas grad muzej proglašen spomenikom svjetske baštine i pod zaštitom UNESCO-a, Toledo unutar svojih bedema čuva umjetnička bogatstva - plod koegzistencije muslimanske, židovske i kršćanske kulture koje su se, bolje nego igdje drugdje u Srednjem vijeku, ispoljile u jedinstvenim ljepotama. Najprije rimska utvrda a zatim i prijestolnica vizigotskog kraljevstva, Toledo je, čini se, bio predodređen da ponese sve oznake kraljevskog grada. Arapi ga osvajaju 711. godine da bi ubrzo preplavili gotovo cijeli Iberijski poluotok gdje su u "mračnom" Srednjem vijeku održavali plamen antičke civilizacije. Godine 1085. u doba Reconquiste (proces ponovnog osvajanja kršćanskih teritorija) Toledo postaje sjedište kraljevstva Kastilje i Leona, prijestolnica Španjolske od 1516., te vjersko sjedište od 1561. kad se dvor preselio u novosagrađeni Estorial. U 13. stoljeću Toledo je intelektualna prijestolnica koja je svoje vrhunce dosegla Prevodilačkom školom Alfonsa X. Mudrog, zaduženom da sva dotad očuvana znanja prevede na kastiljski jezik u čemu su sudjelovali židovski i arapski znanstvenici. Uvođenjem institucije Inkvizicije 1480., pojavom kuge i rastom cijena ubrzano pada prag vjerske tolerancije. Za Španjolsku prijelomna 1492. u kojoj su katolički kraljevi (Ferdinand II. Aragonski i Izabela I. Kastiljska) osvajanjem Granade zadali smrtonosni udarac maurskoj vladavini, a svojim sponzorstvom Kolumbovu otkriću Amerike označili novo doba Europe, Židovska je zajednica prva platila danak novome dobu - progonom iz zemlje. Toledo je do njihova izgona bio grad s najvećom židovskom populacijom (12.000), a već u 14. stoljeću krenuli su progoni (stravičan pokolj 1355.). Nakon kršćanskog ujedinjenja zemlje u Toledu su i dalje djelovali Mozarabes, kršćani koji su prethodnih stoljeća živjeli pod Arapima. Njihovih je ruku djelo većina spomenika Toleda. Posjedovali su specifičnu vještinu gradnje u kojoj su kršćanske elemente ispreplitali arapskim motivima. Slijepe arkade većine crkava poprimaju tako arabizirane oblike, tornjevi, četvrtasti i ukrašeni, neodoljivo podsjećaju na minarete a u građevnom materijalu prevladava opeka. Boja žute opeke, tonovi okera, zemlje, pješčanika, karamele, prevladavaju svim spomenicima Toleda, bilo da se radi o tvrđavi Alcazar podignutoj nakon što su kršćani osvojili Toledo a čiji je prvi upravitelj bio Cid nacionalni junak opjevan u prvom zapisanom kastiljskom epu. Zemljanim je bojama obojana i peterobrodna monumentalna katedrala dragulj ljepote koji u svojoj sakristiji čuva djela velikih majstora El Greca, Tiziana, Van Dycka i Goye. U crkvi sv. Tome čuva se najpoznatije platno El Greca: Pokop grofa Orgaza. Kuća i muzej El Greca svjedoče da je slikar sa Krete, školovan u Italiji, zadivljen neponovljivom svjetlošću Toleda, izabrao upravo taj grad za svoj dom. Žute je boje i cjelokupni pejzaž nove Kastilje. Slika požutjele suncem spržene, žedne zemlje zacjelo je posljednja što su iz Kastilje ponijeli Židovi kada su stisnuta srca krajem 15. stoljeća napuštali višestoljetni dom. U kratkovidnoj isključivosti, zaslijepljeni bogatstvom novootkrivenih prekomorskih zemalja kršćani su vjerovali da se lako mogu lišiti kaste obrtnika i trgovaca. Godine 1609., ne sluteći tragične posljedice svoje odluke odrezali su i drugu granu svoga gospodarstva, protjerali su maursko stanovništvo tradicionalno vezano za poljodjelstvo. Mauri su bježali u sjevernu Afriku a Sefardi, španjolski Židovi u današnje zemlje Magreba, u Tursku, a doprli su i do naših krajeva, gdje je njihova najbrojnija zajednica bila ona u Bosni. Možda je pjesma "Arboles lloran Por lluvia", melankolično sjećanje na suhu i strogu Kastilju. Poznavali su je sarajevski Sefardi čije su starije generacije još uvijek govorile jezikom ladino. (Hina) rt dh