KARLO V., VLADAR DRŽAVE U KOJOJ SUNCE NIKAD NE ZALAZI

Piše: Renata Tomašević TOLEDO, 4. listopada (Hina) - Španjolski kralj i njemački car, osvajač i mecena, čovjek "univerzalne Europe", Karlo V., čija se petstogodišnjica rođenja u četvrtak u Toledu obilježava skupom kojemu će prisustvovati i hrvatski predsjednik Stipe Mesić, učinio je Španjolsku svoga doba najjačom europskom silom na čelu golema carstva gdje "sunce nikad nije zalazilo".#L# Za njegove je vladavine habsburška kuća doživjela najveće uspone, njezini su se posjedi protezali na tri kontinenta, no upravo u veličini te države krila se i njezina najveća slabost, razjedinjenost potencirana vjerskim, kulturnim i etničkim razlikama. Rođen 1500. u nizozemskom Gentu, Karlo V. 1516. sjeda na španjolski tron, pod imenom Karlo I., gdje nasljeđuje Ferdinanda Aragonskog, djeda po majčinoj liniji od koje dobiva i Napulj, Siciliju, Sardiniju te dotad otkrivene španjolske posjede u Americi. Tri godine kasnije, smrt drugoga djeda, Maksimilijana I. (iz dinastije Habsburg) učinila ga je izabranim carem Svetoga Rimsko- Njemačkog Carstva. Tad su mu pripale Nizozemska, Burgundija, Wuerttemberg i nasljedni posjedi Habsburga u Austriji. Odrastao u Burgundiji, gdje je ponajprije naučio francuski, Karlo je u Španjolskoj dočekan kao stranac. Skupi dvor flamanskog tipa koji je uspostavio, visoki porezi, apsolutički stil vladanja priskrbili su mu ustanak Comunerosa (1520.-1522.) čije su vođe bile upravo iz Toleda - Karlove španjolske prijestolnice. Još je manje bio voljen u Njemačkoj gdje se kao gorljivi katolik snažno suprotstavio Reformaciji. Martina Luthera prognao je iz zemlje, ali je 1555. u Augsburgu ipak morao priznati slobodu vjeroispovijesti. Ratovao je u raznim dijelovima carstva pa čak i s papom Klimentom II. Sa svojim zakletim suparnikom, koji mu je stajao na putu ostvarenja univerzalne Europe, francuskim kraljem Franjom I, vodio je pet ratova s promjenljivom srećom. Na Mediteranu je pak osvojio Tunis (1535.), kod Alžira je doživio poraz. Istodobno su tekla osvajanja novoga svijeta. Španjolske kolonijalne posjede u Americi proširio je na Meksiko i Peru. Nije se oglušio o vapaje katoličkog svećenika fra Bartolomea de la Casasa koji mu je namijenio "Kratku povijest o uništenju Amerika" i "Opću povijest Indija" (1522.,1561.). Osnovao je povjerenstvo zaduženo da provjeri navode o izrabljivanju Indijanaca i proglasio zakone protiv ropstva. No bogatstva prekomorskih zemalja suviše su zamamno mirisala, a da se ne bi pronašli ljudi koji će odbaciti optužbe kao puste "tlapnje" nekog svećenika. Na istoku su Karlove posjede ugrožavali Turci čijoj sili, činilo se, ništa nije stajalo na putu za Sulejmana II. (1520.-1566). Tek će zaustavljanje turske vojske kod Sigeta, koji je branio hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski, potkopati mit o turskoj nepobjedivosti, u doba kada je Karlo V. već abdicirao (1556.) u korist sina Filipa II., okrunjenog za španjolskog kralja, i svoga brata Ferdinanda I., novog rimsko-njemačkog cara. Nakon Karlove smrti govori se o dvjema granama habsburške loze: španjolskoj (vladala do 1700.), i austrijskoj (njemačkoj). Ferdinand I. već je upravljao austrijskim nasljednim zemljama, a nakon Mohačke bitke 1527., Hrvati su ga u Cetinu izabrali za svog kralja. Povukavši se u samostan Yuste u Estremaduri, Karlo je prije smrti napisao kroniku svoga života i umro 1558., ostavivši nasljednicima u zalog sve svoje nedovršene bitke: Franju I., Turke, Reformaciju. U Americi se nastavila beskrupulozna eksploatacija. Eksploatacijom rudnika Potosi u Boliviji krcati su brodovi dovozili zlato za gradnju skupih projekata (dvor El Escorial koji je dao podići Filip II.), a koje je u konačnici završavalo u njemačkim i talijanskim bankama. No umjetnost i znanost cvjetale su u Karlovoj državi, poglavito Nizozemskoj i Flandriji. U njegovo su doba djelovali velikani poput humanista Erazma Roterdamskog, svojedobno savjetnika mladoga Karla koji je za budućeg kralja napisao knjigu poduke (Instituio Principis Christiani). Stvarali su slikari poput Breughela ili skladatelji poput Orlanda di Lassa. No svoje veliko divljenje čuvao je Karlo V. za Tiziana, majstora kojemu je bio dugogodišnji mecena te mu udijelio i plemićki naslov. Tizian mu se odužio nizom Karlovih portreta, danas dragocjenim svjedočanstvom o čovjeku snažne volje, europske vizije, ali ipak samo čovjeku svoga doba. (Hina) rt rb