NEW YORK TIMES 5. IX. RUSKI DINOSAURUS

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 5. IX. 2000. Ruski dinosaurus "Potapanje ruske podmornice Kursk bio je tragični no veoma poučan primjer tranzicije kroz koju sada prolaze svijet i Rusija - iz hladnoratovskog sustava prema onom globalizacijskom. Nažalost, uvijek se nađe ponetko tko to još nije shvatio. U ovom slučaju, ruski predsjednik, Vladimir Putin. Hej, Putine, ovo više nije Sovjetski Savez iz vremena tvoga oca. U intervjuu na ruskoj televiziji koji je uslijedio nakon tragedije na Kursku, Putin je branio svoju vladu i iznio svoje prioritete: 'Bit ću uz vojsku. Bit ću s brodovljem. Bit ću s narodom.' Kao što je to novinar časopisa Time, Paul Quinn- Judge iznio u svom komentaru iz Moskve, Putin još uvijek vjeruje da su 'potrebe države uvijek na prvom mjestu; briga za pojedinca uvijek na dalekom drugom.' Ne u ovoj eri. Ono što se događa kada se država kao što je Rusija uključi u globalizaciju - u globalna slobodna tržišta, telekomunikacije, medije i Internet - jest da moć prelazi u ruke pojedinaca, koji ponekad dobivaju čak i previše moći. Odnosno, njihova sposobnost da sami prikupljaju informacije, zarađuju novac i izravno nameću svoju volju - kao pojedinci - uvelike se povećava zahvaljujući globalizaciji i padu zidova posvuda. Osim toga, kad svi počnu saznavati kako svi ostali ljudi u čitavom svijetu žive, što se također događa u globalizaciji, pojedinci počinju zahtijevati iste stvari. I počnu se ljutiti kada im to njihovi čelnici ne omogućuju. Izgred sa Kurskom pokazao je upravo kako ruski narod ovo počinje shvaćati, dok Putin ovo ne shvaća. Zašto Putin sa svojim generalima nije želio zatražiti stranu pomoć sve dok nije bilo prekasno? Jer su se bojali da će okrnjiti čast vojske majke Rusije i naštetiti ruskim nastojanjima da bude supersila. No, obitelji ruskih mornara, koji su znali da je strana pomoć dostupna, kazali su im: 'Ne želimo čuti za majku Rusiju, ili oca Rusa. Želimo da Jurija, Borisa i Olega izvade s dna mora!' (...) Izraelski politički teoretičar Yaron Ezrahi, čija knjiga "Rubber Bullets" (Gumeni metci) bilježi kako je Izrael prošao kroz sličnu transformaciju, tvrdi: 'Odaslali su poruku da su, iako su nacionalni interesi još uvijek važni, život i želje pojedinaca važne također. Oni su sada održivi suparnici nacionalnom ponosu - i mogli bi postati još važniji. Tako da nisu samo Amerikanci oni koji više ne žele ginuti za apstraktne ciljeve. Tu su i Rusi.' Zaista, ruske novine 'Izvestija' na naslovnoj su stranici objavili fotografiju posade Kurska pod zapanjujućim naslovom: 'Cijena nacionalnog ponosa - ljudski životi.'. Takav naslov, sa takvom porukom, u vrijeme Hladnog rata bio je nezamisliv, no u vrijeme globalizacije potpuno je normalan. Naravno, Putin još uvijek može slati ruske vojnike da ginu u Čečniji (...). No, uz kolaps hladnoratovskog sustava, mnogi Rusi ne vide vanjsku prijetnju. Zaista, većina Rusa bi željela biti poput Amerikanaca(...). Jer, bez hladnoratovskog psihološkog okvira, katastrofa Kurska nije viđena kao gubitak neprijatelja. Bila je viđena kao gubitak ljudskih života. Znači li ovo da će Rusija sada morati svoju vojsku i mornaricu 'zatvoriti u tor'? Naravno da ne. Ruski nacionalizam i interesi nacionalne sigurnosti nisu nestali. No sada imaju održivog suparnika u oblikovanju ruskog donošenja odluka: težnje ruskih pojedinaca k osobnoj sigurnosti i ispunjenju - koji današnji sustav globalizacije potiče dajući Rusima informacije, veze, moć i poticaje da djeluju sami u cilju poboljšanja vlastitog života. Dakle, s Rusijom je još uvijek sve moguće. Još je uvijek moguće da će autokratski ruski čelnik pokušati obnoviti rusku vojnu moć i izazvati rat sa SAD-om. Da, to je još uvijek moguće. No u današnjoj eri globalizacije, mnogo je manje održivo. Jer Rusi neće automatski podnositi bol i žrtvovanja tek kako bi održali neke nacionalne simbole. Ne više. To je bila posljednja poruka Kurska - poruka koju ruski čelnici ignoriraju na vlastiti štetu", piše Thomas L. Friedman.