ŠVIC 26.VIII.-NZZ-RUSI

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 26. VIII. 2000. Budućnost Rusije nije u vojsci "Među izjavljenim ciljevima prije pet mjeseci izabranog ruskog predsjednika Putina je i ponovno stvaranje nekada nedodirljivog glasa njegove zemlje kao vojne velike sile. U jednom ukazu kojega je potpisao s tim u svezi rečeno je da Rusija mora dobiti 'status svjetske pomorske sile'. Toj bi svrsi očito trebali poslužiti i ovoga mjeseca započeti, najveći manevri sjeverne flote u zadnjih deset godina. Potonuće atomske podmornice 'Kursk' i tragična smrt njezine 118-člane posade tu su demonstraciju snage pretvorili u katastrofu. Bespomoćni vlastiti pokušaji spašavanja, početna zavaravajuća informacijska politika i puno prekasno prihvaćena inozemna pomoć otkrivaju diskrepanciju između visoko postavljenih zahtjeva i žalosne stvarnosti ruskih pomorskih oružanih snaga. Rusija je zbog svojeg velikog nuklearnog arsenala nedvojbeno još uvijek velika vojna sila. No službeni zahtjev da se u svim vojnim područjima drži korak sa supersilom Amerikom, od raspada sovjetskog imperija očita je iluzija. Da bi se to spoznalo dovoljno je usporediti godišnje financijske troškove oružanih snaga. Oni su, čak i ako se uzme u obzir veća kupovna moć ruskog 'obrambenog dolara', u slučaju SAD-a deset puta veći. Pa makar bi Rusija svoj san, da kao u vrijeme Brežnjeva bude priznata kao supersila, materijalno još i mogla nekako ostvariti, Putinova je ambicija daleko od stvarnosti. Jer u XXI. se stoljeću snaga neke zemlje neće u prvom redu određivati prema količini njezinog atomskog oružja ili veličini ratne mornarice, nego ponajprije njezinom gospodarskom sposobnošću, njezinom društvenom dinamikom i integracijskom snagom, njezinom demokratskom stabilnošću, kakvoćom njezina školstva i kulturnog zračenja. Američki politolog Joseph S. Nye te čimbenike utjecaja naziva 'soft power'. Neprijeporna je činjenica da Rusija na tom polju još pokazuje veće manjke nego na području vojnih projekata. Povijest Sovjetskog saveza nedvojbeno je pokazala da i tako velika vojna sila bez solidnog gospodarskog temelja i sposobnosti socijalne obnove prema demokratskim pravilima igre stoji na staklenim nogama. Komunističko carstvo se, nakon što je odavno nestalo njegovo prvotno ne baš beznačajno duhovno-političko zračenje, doslovno naoružalo na smrt. Putin koji Rusiju želi voditi do nove veličine demokratskim uvjetima, rado govori o nužnosti 'jake države'. No ta oznaka može značiti mnogo toga. Je li Putin shvatio čimbenike 'soft powera' u stvaranju jake države u suvremenom i opširnom smislu? Na to pitanje do sada nema jasnog odgovora. Kruti novi kremaljski gospodar od svojeg je meteorskog uspona do nasljednika bolesnog i neuračunljivog Jeljcina znatnom dinamikom pokrenuo niz inicijativa, kojima se uz sve proturječnosti bez daljnjega može pripisati stanovita reformska logika. Putinova akcija s najviše posljedica, pod njegovim vodstvom prije godinu dana započeti i još nezavršeni rat u Čečeniji, svakako ne otkriva nikakav dublji uvid u vrijednosti i način funkcioniranja prosvijećenog građanskog društva i demokratske pravne države. Po uzoru na staru sovjetsku silu, ruski predsjednik pokušava riješiti isto tako akutan kao i višeslojan, teškim povijesnim hipotekama opterećen problem, samo s bezobzirnom primjenom grube sile. Nitko Rusiji ne osporava pravo da se prikladnim sredstvima bori protiv terorizma i banditizma koji su također u igri u borbi Čečena protiv ruske vladavine koju su im krvavo nametnuli još carevi. No pohod totalnog razaranja cijelih gradova i sela sa stotinama tisuća prognanih civila i tisućama mrtvih na obje strane, nikada neće dovesti do trajnoga mira u svjerenokavkaskoj kriznoj regiji. Pri tomu je uz više dobre volje s moskovske strane moglo biti suptilnijih i neusporedivo jeftinijih opcija za smirivanje sukoba. No budući da je novi pohod očito imao središnju ulogu u izbornoj računici predsjedničkog kandidata Putina i njegovih zaštitnika, te mogućnosti nikada nisu temeljito ispitane. Osobito razočarava što Putijn ni nakon svojega izbora nije pokazao ni snagu ni dalekovidnost da se u Čečeniji dosljedno angažira za mir koji taj naziv i zaslužuje. Izabrani čečenski predsjednik Mashadov s kojim navodno postoje kontakti, ali koji s Moskvom želi razgovarati samo o potpunoj kapitulaciji, spreman je za ozbiljan dijalog. Moguće bi Putin i po tom pitanju bio potaknut samo na preskakanje vlastite sjene ako se - slično kao sada poslije nesreće 'Kurska' - u javnom mišljenju stvori dovoljno kritičkog pritiska. Za razliku od prvog čečenskog rata sredinom devedesetih godina, kojega je predsjednik Jeljcin morao dokončati zbog tada oštrih kritika u medijima i općinstvu, u ruskoj se javnosti do sada pojavio tek slab otpor protiv propagandistički bolje usklađene nove vojne akcije na Kavkazu. Tek će idući tjedni i mjeseci pokazati hoće li iskustva u svezi s tragedijom 'Kurska' kod podanika i vladajućih u Rusiji imati za posljedicu ustrajan učinak emancipacije i pouke. Možda u taj učinak pouke pripada čak i sve veće shvaćanje da u stvarnosti ni jedna zemlja na Zapadu ne prijeti današnjoj Rusiji. To bi pak zapravo u narodu i u Kremlju trebalo stvoriti svijest o tomu da jedina stvarna prijetnja na Sjevernom moru dolazi od nepouzdanog sigurnosnog stanja aktivnih ili zaustavljenih atomskih reaktora ruske mornarice. Tomu pripada i često samo u nuždi odloženi radioaktivni otpad. Da bi se unaprijedilo takvo civilno razmišljanje, bilo bi korisno kad bi Rusija i sile NATO-a - koje se danas službeno nazivaju partnerima - u buduće odustale od toga da svoje podmornice uzajamno vrebaju u Barentsovom i drugim svjetskim morima. Da se na tom području primjenjuje više otvorenosti i povjerenja, ruski admirali možda ne bi tako dugo oklijevali da napokon prihvate norvešku i britansku pomoć u spašavanju" - zaključuje komentator lista R. M.